Hrvatski Fokus
Hrvatska

Raj na zemlji ili vještina zgrtanja novca bez rada

Od 2013. do 2020. godine neke protuhrvatske udruge dobile su od hrvatske države 131.553.841,00 kuna

 

Dante se prevario. Postoji raj na zemlji i ne moramo čekati Smrt-sestricu, biti radišni, dobri, milostivi i pravedni kako bismo ga zaslužili i otišli na nepoznato „mjesto gdje nastaju snovi”, kako je to lijepo rekao Steven Spielberg u filmu „Umjetna inteligencija”. Snovi lukavaca ispunjavaju se ovdje, dragi moji, tu i odmah, ako se odreknemo rada, časti i pravednosti. Dovoljno je odvažno koraknuti u novotarije poput prazne sobe na čijim vratima piše: Čovjek, kako to gordo zvuči!

Ne mora uvijek biti ovako bezočno prepoznatljivo. Može pisati i koješta drugo: institut za nokte, institut za pedikuru, zelena akcija, crvena akcija, multi-kulti medijalni centar, ANF i drugi, institut solidarna akcija, sveučilište za političku ekologiju, mirovni studiji… Vidim da sam pogriješila – ovi za nokte i pedikuru pošteno zarađuju svoj kruh, iako imaju preuzetnu i smiješnu nakanu da taj lijepi zanatski posao i prostor proglase znanstvenom ustanovom. Dakle, njih se moje razmišljanje ne tiče. Što je s ovim ostalima? Postoje li uopće ili je to moja mašta?

Još nisam prokljuvila što rade, ali nađoh ih s malim zakašnjenjem na javno dostupnom popisu. Rođeni moji, rekao bi Bulgakov, pa to su sitnice koliko dobivate kao vrijedni neradnici! Marne pčelice okupljene oko imaginarnih, ali ne besmislenih tobož-ustanova razne vrste i njihova rajskog nazivnika – Institut kopanje s novcem. Znate li što je kopanja? Onaj drveni valov za svinje, neka mi svinje oproste što ih spominjem. Ima tu u institutskoj kopanji svakakvih valuta, pa čak i odurnih kuna!? A one se dijele ovako (priznajem da sam prepisala iz javne objave, da me ne bi neki dionik te gozbe prozvao za plagijat!?):

Darovano od države i potrošeno 2013. – 2020. godine

1) Zelena akcija Tomislava Tomaševića i drugih – 48.606.152,00 kuna

2) Multimedijalni institut Teodora Celakoskog i drugih – 10.879.223,00 kuna

3) Solidarna zaklada Sandre Benčić i drugih – 6.593.765,00 kuna

4) Centar za ženske studije Rade Borić i drugih – 7.649.930,00 kuna

5) Institut za političku ekologiju Tomislava Tomaševića i drugih – 15.200.525,00 kuna

6) Centar za mirovne studije Sandre Benčić i drugih – 42.624.246,00 kuna

Brat bratu: 131.553.841,00 kuna

Kako sam vrlo zbunjena, voljela bih da mi se netko javi i objasni što se radi u tim zagonetnim centrima, institutima i studijima za mir i žene!? Usput bih voljela i neke vidljive rezultate nakon potrošenih milijuna. Znam da se mora puno putovati i, što bi rekli naši stari, divaniti uzduž i poprijeko po državi koju treba rušiti. Trebaš dobru obleku, prijevoz nekim olinjalim automobilom jer si skroman, a možda sve obilaziš biciklom, ništa ne kažem, pa neke aktere zamišljam, kao recimo marnu Radu Borić, kako juri biciklom po Istri, Lici, Slavoniji ili do Dubrovnika, ako je sreća poštedi kiše i ne razbaruši krvavo crvenu kosu, onako duboko ponesena idealom ženskih studija. A što su to ženske studije? Je li moguće da se dijelimo na ženske i muške škole? Ne mogu vjerovati. To je doduše postojalo još pedesetih godina prošloga stoljeća, ali danas, čovječe! Ne razumijem – možda je to ginekološka i seksualna poduka, možda etički studij o estetici liftinga, pirsinga, tetovažinga ili liposuminga. A možda i neka prastara vještina zgrtanja novca bez rada.

Trebala sam to upisati! Nikad nije kasno. Samo ne znam koliko to traje? Ovo je bilo sedam godina, a mislim da je i danas, pa sve zajedno iznosi devet godina napornoga rada naše Rade, a i njezinih studenata. Pa ako još hoćeš magistrirati ili doktorirati… A vjerujem da odanost kopanji s odurnim kunama nije prestala. Malo im se podriguje, ali oni se žrtvuju dok ne pukne zora. Tek dolaskom eura bit će toj kopanji, gaduri, kraj. Kopanja je sretna jer ljepota eura ipak je nešto svjetsko, a naša kuna provincijsko blato. Bit će kopanja ko nova!

Mislim nevoljna kako su i sami nazivi tih organizacija predivno sročeni: poetski i ujedno znanstveni. Neki utemeljitelji, još nemaju biste ali bit će!, ali zato imaju neponovljivo nadahnuće – smislili su ne jedan, nego dva naziva koja su kompatibilna i komuniciraju sjajne zrake inteligencije: eto na primjer nekoga Tomaševića. Tu je njegova tzv. zelena akcija i još jedna – politička ekologija. Našlo se oko pišljivih 63 milijuna kuna za tih sedam godina. Jedva 750.000,00 mjesečno. Pih, i nije nešto. Taman za skromnu odjeću, stari bicikl i zaista golemu ostavštinu: zasadili članovi tajanstvene TT sekte goleme drvorede, posadili nekoliko stotina tisuća stabala po spaljenoj Dalmaciji, uredili ribnjake u kojima sve očišćeno, istražili i raščistili smetlišta na kopnu i u podmorju. Ma milina koliko ćemo se sjećati ekipe koja se nateglila smeća i uresila glavni grad svih Hrvata da mu nema premca. Jer ja sam uvjerena da oni, ti tajanstveni neznanobrojni članovi obiju udruga, u svom nesebičnom, čestitom i teškom poslu, nisu imali plaće veće od recimo profesora matematike – negdje oko šest tisuća pišljivih kuna. On je, taj priglupi profesor, morao šest godina studirati teški fakultet, a nije doznao za ekipu koja će komunicirati savršenim komunikativnim komunikacijama komuni… itd…

Onda, molim vas lijepo, tko bi mogao i pomisliti nešto ružno kad se pojave napredni nazivi udruga kao: Centar za mirovne studije ili Solidarna zaklada i uprihode za sedam godina oko pedesetak milijuna kuna! To ti je, moj baćo, oko pola milijuna mjesečno pa si ti misli! Sitnica za velebna djela uljudbe i tragova što ga ostavi utemeljiteljica Sandra Benčić i ostali neznani neimari ovih udruga. Čujem da su nakon potresa davali svakom nesretniku koji je ostao bez kuće po pedeset tisuća na dlan! Osobito na Banovini koju su zvali Banija. Glasoviti bijahu i glasoviti po brizi za sirotinju ostadoše. Osobito utemeljiteljica, koja tako divno uvjerava sitnim kevkanjem i to na vrhu moga Trga sv. Marka. Ona je glavni reprezentant (ovo je i za ženski rod, jer više nema razlike) i oličenje majke domovine Hrvatske, okićena epitetima mir i solidarnost. Mase ju obožavaju.

Mi ognjištari nismo toliko maštoviti. Gledam u onu crkvu Svetoga Marka i mislim na moju baku koja je davne 1898. godine u nju ušla kao mladenka obavijena bijelim šlajerom, pod ruku sa svojim dragim, mojim djedom, i dala vječne zavjete. Zamisli kako su bili nazadni! Pošli od gotovo ničega, marno i pošteno radili u Ilici negdje na uglu za Vinogradsku, bili onaj dio puka koji se nazivao građanski srednji sloj, svaku žlicu stekli radom i odricanjem. Kako se nisu dosjetili osnovati neku udrugu i tražiti od države? Ili iskamčiti neku stipendiju za Budapest? Nije, pile moje malo, država bila za Hrvate takva. Za druge se i našlo. Nekak navek je isto.

Tako se glupavo življenje u obitelji nastavilo. Bit će da je to genetika?

Nevenka Nekić, HKV, 5. VII. 2022., https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/m-o/nekic-nevenka/39910-n-nekic-raj-na-zemlji.html

Povezani članci

Luxove političke analize

hrvatski-fokus

Stanovništvo Istre kroz povijest

hrvatski-fokus

Srbijansko prešućivanje postojanja koncentracijskih logora od 1941. godine

hrvatski-fokus

AFORIZMI – S oporbom je bilo teško, a sada im jako fali

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...