Hrvatski Fokus
Povijest

Hrvatska Krajina

Prošlost hrvatskoga Pounja od Kostajnice do Bihaća

 

Viktor Živić, Na pragu hrvatskog Orijenta, Dušan Žanko, “Hrvatska smotra”, Zagreb, 1938., str. 158.

Istom metodom, kojom je napisao lanjske godine literarno-historijski putopis po hrvatskoj sredovječnoj Dalmaciji (“Stare slave djedovina”), Živić je u ovoj novoj knjizi u nizu historijsko-putopisnih eseja oživio prošlost hrvatskoga Pounja od Kostajnice do Bihaća. Oživio, to je najbolja riječ za njegovo djelo. On putuje od mjesta do mjesta, od jedne stare kule do druge savršeno osjetljiv za svaku stvarcu iz hrvatske prošlosti.

Čim se koje dotakne, sav duh mu poleti u njenu historijsku dušu i tolikom se žudnjom sljubljuje i suosjeća s njome, da nam se svaki čas dok pratimo njegovu šetnju, gubi s vida njegov putnički lik, a pred nama drhti uskrsnula povijest. Historijska šetnja ovoga neobično finoga i tankoćutnoga čovjeka ima karakter duhovnoga i umjetničkoga doživljavanja. U njoj je toliko istančane lične estetske rezonance, da ga čitatelj prati kroz napuštena mjesta i arheološko-historijski materijal rijetkim užitkom, ličnim sudjelovanjem, radošću i ponosom.

Živiću uspijeva kroz srce ući u historiju tolikom snagom i iskrenošću, da mu poput Šufflaja jedinstvenom lakoćom uspijeva organski povezati prošlost i sadašnjost u isti život jednoga organizma, koji se zove hrvatski narod i njegova kultura. To nepretrgnuto jedinstvo narodnoga duha, to je forte svih Živićevih radova i već mu je teško naći premca u toj vrsti literature. On sav živi u historiji i historija živi u njemu.

U ovoj je knjizi prikupljeno sedam eseja.

“Put u prošlost. Gdje da siđem? U kojem osamljenom gradu da ostavim te brige sadašnjosti i da primim u sebe duh prošlosti, kojim bih ušao među ruševne zidove starih gradova hrvatskog Pounja, da shvatim govor tih mrtvih vidika prošlosti?”

I prepustivši sve dobrom slučaju, bez plana, silazi naš vidoviti putnik u Hrvatskoj Kostajnici, da nastavi put kroz zaboravljenu i pregaženu historijsku šutnju Pounja zaustavljajući se na utoku Sane u Unu (u razmatranju uspomene Zrinja, Novigrada i Blagaja).

“Ime Zrinjskih još se i danas s ponosom spominje među zidinama toga drevnog grada… Izlazim iz njega osjećajući, kako te vjekovne sjene nad tim kulama podižu neokaljane zastave naših ideala… Tu ispod zidova staroga grada susrećem čudne sjene orijenta pod crnim velom, kako korakom izumrlih generacija prolaze kraj njegovih zidova… Tu, gdje je trag historijske pustoši već skoro izbrisan, tu živi narod pod naukom svoje davne tragedije, pod fatalnim udesom, napustivši vjeru svojih praotaca, prigrlivšl onu svoje kobne prošlosti, kao znamenje svoje Kalvarije.”

Kroz laganu tugu Živić niže sadašnjost Pounja, iz kojega je istjerana prošlost.

“Una, Sana, doline i planine ostale su vjerne davnini svojoj, tek kuće, ti novi krovovi, htjeli bi da žive nekim novim životom. Ali noć, ta svemoćna noć, sa dahom Sane i Une uvlači se pod te krovove, gasi njihova varava svijetla, dok na nebu pobjedonosno sjaju zvijezde hrvatske vječnosti…”

Najuspjeliji esej “Na vjekovnom bojištu Istoka i Zapada” ima nekoliko stranica, koje upravo iznenađuju svježinom pogleda u muslimanski svijet, koji danas živi oko starih zidina Keglevićeva grada, iz kojega je morao bježati kršćanski svijet.

“No kao da se stare generacije Hrvata nisu mogle rastati s tim gorskim kosama, brdima: imena nestalih obitelji sačuvana su po kakovu preostalom starosjediocu, koji se krio po šumama, u špiljama od narodnih nevolja i živio pustinjačkim životom. Došli su novi ljudi. On izlazi iz svoje špilje pred te ljude, pod okriljem svoje patničke samoće, kao dobri duh tih razorenih ognjišta, imenuje potočiće, brda i doline svojim starim imenima, kao potok Jelovski, Carić potok, Zimanjski potok, pa Despotovu kućerinu, Orlićevu kosu, Kukića brda itd. i stari kraj i dalje duhovno živi u tim starim imenima…”

Živićev susret s Islamom u razgovoru sa hodžom na Bužim-gradu divna je stranica naše čvrste ukorijenjenosti u kršćanskoj tradiciji, i naše historijske tuge, kojoj pisac daje oduška na ovaj način:

“I tako se morah podvrći asketizmu bužimskoga kraja, kojega su se naslovom okitili naši Keglevići i Jelačići, ne misleći, da se u tom staroslavnom imenu krije tragični asketizam jednog naroda.”

Četvrti esej je posvećen junacima grada Krupe, peti Ostrošcu, šesti Cazinu, rezidenciji starohrvatskih biskupa, a sedmi Bihaću, glavnom gradu Hrvatske XVI. stoljeća.

Svi eseji nijesu jednake vrijednosti, ali kroz sve se provlači osjećaj izmjene generacija na straži hrvatskoga duha, u svima plamti toplina i zanos, uzdah i tuga.

“Stari gradovi, napuštena naša viteška gnijezda, gdje se hrvatsko srce htjelo uzdignuti nad kobnim valovima, što stadoše udarati s Bospora! Tragične i krvave naše visine, gdje su se kovale donkihotske iluzije o junaštvima, poštenju i borbi za krst časni!”

Živićev stil poradi čestog ponavljanja nekih izraza i mnogih apstrakcija ponešto umara. Kad bi se ipak više držao stvarnih opisa i sigurnoga tla historije, a skratio često preduge ekskurze u imaginativno carstvo ličnih reminiscencija, njegovo pisanje bi dobilo na jedrini i dubljoj sažetosti. Osim toga ima kod Živića romantike malo više nego bi trebalo. Maurice Barres je čini se njegov veliki učitelj.

Tomislav Dragun

Povezani članci

Tisućita godišnjica postojanja Poljica

HF

Paljetkovanja don Nedjeljka Subotića

hrvatski-fokus

Frano Supilo i bošnjačko pitanje

HF

Vanjskopolitički aspekti Hvarske bune

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...