U nekad čvrsto stablo ušao je crv
Nešto je trulo…
To davno se čulo
U jednoj zemlji
Od naše daleko,
Al’ danas
Isto vrijedi
I za nas.
U nekad čvrsto stablo
Uđe crv.
“Istoričari” povijest pišu
I razvodniše našu krv.
Zatrovaše nam vene,
Pretvoriše nas u Slavene
I sikću otrov
Na sve naše:
Na svaki spomen
Na hrvatstvo,
Na Domobrane,
Na Ustaše,
Na istinu,
Što k Nebu stremi,
A mi bez glasa,
Kao nijemi,
Prihvatismo lažno bratstvo
I u tom bratstvu sve se sroza
I sve ode naopako.
…Tako lako.
Ostasmo bez orijentira.
Nit znamo kamo put nas vodi
Nit gdje nam zasja
Sunce prvo.
Pokidana u zaboravu
Izgubila se nit DAVNINE
Davne nam pradomovine;
A, kako sad nam udes prijeti
Uz zluradi ples vampira
Posljednji trzaj
Stiže žrtvu.
…Ili bar tako oni snuju,
Da ju što prije
Vide mrtvu
I što-šta drugo priželjkuju.
…Al’ žrtva
Nije mrtva.
Polako rane zacjeljuju.
Nu,
Ti uljezi i polutani
Niti znaju nit shvaćaju,
Da je i Bog na našoj strani.
Od Gebalina iz davnina
I Suromada i Sarasvata
Do ove naše
Čarobne zemlje nas Hrvata
I najljepše na planetu.
Mi ne damo je
Za sve na svijetu,
Jer srce nam se sa Njim sraslo
U svakom humku i kamenu,
U svakoj misli, svako želji,
U svakoj travci, svakom cvijetu
I ljubavi, koja plamti
Jače neg plamen u plamenu;
…U Njoj će živjet naši snovi
Sve dok kroz svemir sunce plovi.
