Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

ZNANJE ILI OCJENA – Daj pet

Ne postoji nigdje niti jedan učenik, koji baš sve zna za peticu, koji je u svim nastavnim područjima i nastavnim predmetima odličan

 

Bilo bi idealno kad bi školska ocjena pokrivala stečeno znanje, sposobnosti i vještine učenika. To je gotovo nemoguće postići. Premali je raspon ocjena (od 1–5) koje bi mogle “pokriti” sve učenike u razredu. Svaki je učenik priča za sebe, jedinstvena i neponovljiva. Neki uče s lakoćom i postižu najviše ocjene neki ulažu puno rada i zalaganja da bi nešto postigli, neki uopće ne uče i ne zalažu se Neki žele postići što veći uspjeh (ocjenu) nekima je to sasvim svejedno. Sve njih bi trebalo motivirati i usmjeriti k boljem i većem postignuću u nastavi. Ocjena je najbolji motivator. Kako tu ocjenu graditi, njome procijeniti i ocijeniti, njome nagraditi, a ponekad i kazniti, kad je to opravdano. To su dileme i ponekad muke svakog nastavnika. Ocjenjivanje učenika je najteži dio nastavničkog posla, koji počinje s prvim i završava za zadnjim nastavnim satom u nastavnoj godini. U ocjenjivanju bi trebali sudjelovati svi učenici, posebice u donošenju zaključne ocjene. To nije nimalo lako, niti jednostavno. Učenike za to i na to bi trebalo pripremiti, od 5. razreda. Učenici su vrlo realni i maksimalno pošteni u davanju ocjena sebi i drugima u razrednom odjelu. Učenici isto tako mogu procijeniti i ocijeniti svojeg nastavnika. Na kraju svake školske godine zamolila sam učenike da procijene moj rad i napišu što je dobro, što je manje dobro i što je izvrsno u mojem radu. Njihove opaske su mi uvijek dobro došle. Bila sam zahvalna na tome. Ponekad čovjek, u dobroj namjeri, pogriješi i griješi, a da toga uopće nije svjestan.

Je li učiteljica jedne osnovne škole u Zagrebu, pogriješila kad je svim svojim učenicima od 5.- 8. razreda, na kraju nastavne godine, zaključila peticu? To je svojevrstan presedan i poruka, svima, prosvjetnim vlastima, roditeljima, stručnoj službi škole i ravnateljima škola. To je određeni protest, neslaganje i razočaranje s onim što se u pojedinim (osnovnim i srednjim) školama događa s ocjenjivanjem učenika i poplavom odlikaša. Ocjene lete u nebo, a znanje je na zemlji, ponekad i pod zemljom, što pokazuju rezultati “odlikaša” u prvim razredima srednjih škola , na maturi i na prvoj godini fakulteta.

U spomenutoj školi se roditelji bune, na to što svi imaju petice, kao njihova su djeca nepravedno kažnjena, jer su učili cijele godine i trudili se, a sad imaju jednake ocjene kao i oni koji su manje učili ili uopće nisu učili. U tomu se krije sav jad i bijeda našeg formalnog obrazovanja. Čovjek se zapita, zašto se ide u školu? Zašto se uči? Očigledno radi ocjena, odnosno petica. Druge ocjene kao da ne postoje. Najmanja moguća ocjena je trojka, četvorke su rijetke, dok petice dominiraju i iznose 90 i više  posto. Teži se općem uspjehu 5,0. To je lakrdija. Ne postoji nigdje niti jedan učenik, koji baš sve zna za peticu, koji je u svim nastavnim područjima i nastavnim predmetima odličan. Možda ima i takvih, ali su vrlo rijetki. S njima bi trebalo posebno raditi, da im ne postane dosadno u nastavi i da ne stagniraju, ni u kojoj fazi svojeg rasta i razvoja. Takvi učenici ne mogu i ne smiju biti mjerilo onim drugima, prosječnima. Oni su izvan toga. Ocjene bi se morale rasporediti po prirodnoj raspodjeli – Gausovoj krivulji.  Međutim ta krivulja se jako izobličila, inklinira k ocjeni odličan. Kad bi to u nas zaista bilo tako, mi bismo bili najpametnija nacija na svijetu i u vrhu svih međunarodnih postignuća, u svemu. Dobro je poznato da to nije tako. Mi smo negdje na repu ranglista vrjednovanja, po svemu dobrome, a po svemu lošem u samom vrhu. Velika je diskrepancija između  školskih ocjena i znanja, sposobnosti i vještina, što bi moralo proizlaziti iz ocjena. Čemu onda uopće ocjenjivati? Koga lažemo i obmanjujemo? Učenike, roditelje, društvo, državu i sami sebe. Ocjenjivanje nije čak niti samo sebi svrhom, a kamoli krajnji cilj ishoda učenja. Takvo nam ocjenjivanje ne treba.

Svakim danom sve više nastavnici gube svoju ulogu u ocjenjivanju učenika, jer na kraju više činitelja odlučuje o njihovoj ocjeni, tijekom  samog procesa, na kraju nastavne godine ili poslije zaključivanja ocjene.

To najbolje pokazuje afera “Daj pet” u kojoj se našla profesorica Sanja Musić Milanović i uprava Klasične gimnazije, što već danima puni gotovo sve medije. Njezinom je sinu, nakon zaključenja podignuta ocjena iz matematike i latinskoga jezika, nakon što je ona pismom (elektroničkom poštom) opravdano ukazala na propuste u nastavi matematike, čime su učenici zakinuti u znanju i ocjenama. U tom pismu autorica navodi kako to ne piše, radi traženja više ocjene svojem sinu.  

Ocjene su podignute s četvorke na peticu. Išlo se linijom manjeg otpora, u smislu, daj mu 5, da smirimo tenzije i riješimo slučaj. Slučaj je prerastao u aferu. Tenzije su se razbuktale i prikazale i dokazale sav jad i bijedu u našem obrazovnom sustavu. To nije prvi takav slučaj. Diljem Lijepe naše u mnogim školama se mnogim učenicima, pogotovo u završnim razredima podižu ocjene, često pod pritiscima, roditelja, ravnatelja i stručne službe škole. Nastavnici uglavnom popuštaju pod takvim pritiscima, čime narušavaju svoj dignitet i autoritet. To ponekad učini Razredno vijeće, na prijedlog razrednika, što je vrlo upitno, jer unosi određeni disbalans u ocjenjivanju svih učenika u razredu. Razrednik je vrlo važan činitelj u procesu odgoja i obrazovanja, naročito u odgoju učenika. Razrednik se u slučaju afere “daj 5” uopće ne spominje, iako je očito da se razrednik nije mogao zaobići. Ako je bilo prigovora na nastavu matematike i razrednik je time bio upoznat, moralo se poduzeti sve moguće, da se to riješi, prije kraja nastavne godine. Nije valjda samo naša prva dama upozoravala na propuste i manjkavosti u nastavi matematike. Gdje su drugi roditelji? Zašto i iza koga ili čega se skrivaju?  Jesu li i njihovoj djeci podignute ocjene?

Podignute ocjene nisu rješenje, već ukazuju na to da znanje nije bitno već ocjena i to ona najviša. To je svojim postupanjem, nakon nadzora u Klasičnoj gimnaziji, u Zagrebu pokazala i prosvjetna inspekcija (inspektor), koji je presudio da dignute ocjene učenicima ostaju, jer ih je potvrdilo Razredno i Nastavničko vijeće. Zašto se onda izriče pismena opomena profesorici matematike? Najprije se na nju vrši pritisak da digne ocjenu, a onda je se za to kažnjava. U sve je uključena policija. To je presedan. U ocjenjivanje učenika u jednoj dosad prestižnoj gimnaziji uključena je policija.  Daleko smo dotjerali. Bili svega toga bilo da u pitanju nije mlađi predsjednikov sin? Sumnjam, kao što sumnjam da je ikome palo napamet, kako se taj učenik, zbog ove afere osjeća. Je li on htio petice iz matematike i latinskoga jezika? Samo on to zna, kao i to je li zaslužio te petice. Da ne duljim, Zbog afere “daj 5” puno bi se toga moralo promijeniti u našem školstvu. Puno bi se toga moralo promijeniti i u našem balkanskom mentalitetu. Pitanje svih pitanja je: bi li se u Klasičnoj gimnaziji tako postupalo da nije u pitanju sin predsjednika države.

Čisto sumnjam, iako ravnatelji škola često, na strani roditelja i vrše pritisak na nastavnike, u pogledu ocjenjivanja i zaključivanja ocjena učenika. Uvijek je u pitanju, tko su roditelji i čija su djeca u pitanju. Toliko o pravnoj jednakosti i pravdi. Toga nigdje nema. U školstvu je to vrlo diskutabilno, ponekad i opasno.

Da ne bi imala nikakvih problema spomenuta učiteljica je svima dala peticu. Time se svima narugala. Žao mi je da to nisam i sama napravila, kad sam vidjela kako ravnateljica škole zaokružuje ocjene, na peticu, odabranim učenicima, u pojedinim nastavnim predmetima, za koje je netko intervenirao. Tad sam nazvala nadležnu ministricu, predstavila se i sve joj ispričala. Nije niti prstom mrdnula. Kad sam joj rekla: Sad idem u odjele kojima predajem i reći ću svima da mogu ocjenu iz mojeg predmeta dignuti, koliko im gdje treba. Rekla mi je: Odite slobodno! Nisam to napravila. Slučaj “svima 5” nameće i zahtijeva pomnu analizu, ne samo u procesu ocjenjivanja učenika, nego u sustavu školstva, u društvu i u državi.

Ankica Benček

Povezani članci

Povratak otpisanih

HF

Ideološki komedijaši

HF

Plenkovićeva izbaciteljska ‘demokracija’

HF

Bruxelles pokušava pacificirati Poljsku

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...