Hrvatski Fokus
Društvo

Istina o pobačajnoj industriji smrti

Kako je moguće da u svijetu postoji takva industrija zla, kako je moguće da u brojnim zemljama svijeta zakonodavstva štite a često i potiču politiku pobačaja

 

Zlo je jednostavno i ima beskonačne oblike.

Blaise Pascal

ABBY JOHNSON s Kristin Detrow: ZIDOVI KOJI GOVORE bivši radnici pobačajnih klinika pričaju svoje priče, SALESIANA, Zagreb, 2021.

Godine 1966. snimljen je film Kada bi zidovi mogli govoriti s nakanom uvjeriti čitav naraštaj da je pobačaj nužan a da su oni koji mu se protive neupućeni čudaci ili nasilni religiozni fanatici, kako u uvodnim riječima napominje autorica knjige.  Njena knjiga Zidovi koji govore, splet je istinitih priča 17 zdravstvenih djelatnica koje prikazuju što pobačaj čini ženama i muškarcima, obiteljima i liječnicima, stavljajući mnoga njihova i naša uvjerenja pod upitnik. Knjigu su dakle napisale zdravstvene djelatnice, uključujući i samu autoricu, koje oduvijek nisu bile protivnice pobačaja. Već suprotno. Koje su i same sudjelovale u nebrojenim pobačajima naivno vjerujući kako tako pomažu ženama štiteći njihova prava! Pobacujući i vlastitu djecu.  Među inim knjiga govori i o tome što ih je potaknulo na promjenu stava, ili kako to lijepo kaže Abby Johnson: Ove hrabre žene žele da njihova ružna prošlost, poruga njihova života, postane poruka njihova života. U predgovoru hrvatskom izdanju prof. dr. sc. Zrinka Jelaska od ove briljantne, otvorene i hrabre knjige, očekuje da će jedan od najvećih plodova biti promjena odnosa prema majkama koje pobacuju, očevima njihove pobačene djece, liječnicima, sestrama i drugom osoblju kao i kod onih koji su od početka svjesni koliko je pobačaj zlo. Priče (strahote i zla) koje su ispričale, nekad uvjerene zagovarateljice pobačaja i djelatnice klinika tzv. Planiranog roditeljstva, danas žene aktivistkinje protiv pobačaja i kulture smrti, pune su užasa, krvi, smrti, bola, patnji, beznađa. Jednom riječju – pakla. Zastrašujuće  istine koje svojim prikazom užasa diraju u srca svih kojima je stalo do života. Djece i majki. Nakon pročitane knjige nužno je uzeti nekoliko dana za smirenje i sabranost u miru.

Korumpirana industrija pobačaja

   U SAD-u postoje na tisuće klinika za provođenje pobačaja koje se nazivaju klinike Planiranog roditeljstva. Ima li strašnijeg lažnog naziva za nešto što u biti predstavlja zločinačku industriju pobačaja, odnosno smrti.  Dakako, pobačaji se ne provode samo u SAD-u već diljem svijeta. Prema nekim podatcima, koji u potpunosti iz poznatih razloga ne mogu biti posve točni, u svijetu se godišnje izvede preko sto milijuna pobačaja. Ta zastrašujuća brojka, da budemo precizni – ubojstava, veća je od žrtava pandemije Španjolske gripe početkom 20. stoljeća, zadnjih desetljeća AIDS-a i nedavne pandemije covida 19! Godišnje?! Iz knjige koja je pred nama, preko priča 17 zdravstvenih djelatnica, koje su svojevremeno sudjelovale u smrtonosnoj industriji pobačaja, saznajemo potresne i šokantne pojedinosti o tomu kako izgleda sam pobačaj, tzv. medicinski i pobačaj lijekovima, što se događa s pobačenom djecom, kako žive osobe koje pobacuju djecu, zašto to rade i zašto su prestale raditi taj zločinački posao i služenje industriji pobačaja. Kako uopće funkcionira ta zločinačka industrija pod firmom zaštite prava žena, odnosno planiranog roditeljstva.  Dio njih je zbog egzistencije bio prisiljen raditi u toj industriji; dio je bio uvjeren da doista pomaže ženama u ostvarivanju njihovih „prava“ (ne pitajući što je s pravom djeteta?); jedan dio bio je privučen unosnim primanjima i različitim vrstama privilegija na poslu (putovanja s projektima usavršavanja, bonusima u provođenju većeg broja pobačaja i ostvarenim profitima, pa čak i besplatnim pobačajima vlastite djece). Svaka od spomenutih, u početku samouvjerenih 17 djelatnica doživjela je u provođenju zla, neki šok – žena i djevojaka tijekom pobačajnog procesa,  suočavanje s lažima kojima su pridobijene za taj posao, konačnog shvaćanja da te klinike nisu ustanove za zaštitu prava žena nego puke industrije besramnog bogaćenja njihovih vlasnika, dioničara i, napose, odanih, revnih i bespogovornih zdravstvenih djelatnika i srodne farmaceutske industrije. Kako bi što razvidnije prikazale narav toga zla, svoje sudjelovanje u njemu i svojevrsno obraćenje – odnosno novu pripadnost pokretu protiv pobačaja, na zoran su način, detaljno u pojedinostima, prikazale na svojim iskustvima. Suočavanje s njima u nama izaziva jezu i pitanja: Kako je moguće da u svijetu postoji takva industrija zla, kako je moguće da u brojnim zemljama svijeta zakonodavstva štite a često i potiču politiku pobačaja kao tobožnju zaštitu i prava žena; kako je moguće da se viktimološka znanost više ne čuje kad se radi o zaštiti djece; kako je moguće da pojedini političari, političke stranke, civilne udruge, novinari i mediji tako benevolentno siju parole o tome kako je pobačaj civilizacijsko dostignuće zaštite i pronicanja ženskih prava?!

Naša tijela! Naš život! Naše pravo na izbor!

Žena ima pravo birati što će činiti sa svojim tijelom. Točka. Kraj priče?!

    Kako u knjizi spominje jedna od 17 izvjestiteljica ovo su najčešći slogani pobornika prava na pobačaj. Kako na njih odgovaraju, kroz sumorni život u tim klinikama, ovih 17 djelatnica, vidljivo je iz samo nekoliko jezovitih primjera. U početku rada u klinikama djelatnice su istinski mislile da čine dobra djela, da pomažu ženama u borbi za njihova prava. Osjećale su i veliku privrženost ustanovi te su sve činile kako bi svojevrsnim vabljenjem pacijentica osiguravale unosniji položaj klinike i sebe samih. Znale su da svaka žena koja iziđe iz klinike i odabere život svojega djeteta pobačajnoj industriji postaje izgubljeni prihod. Jer, pobačajnu industriju hrani prihod a ne filantropija. Neke su govorile o situacijama kada su pojedine žene odlučile razmisliti o svojoj odluci uzimajući si u obližnjem hotelu koji dan predaha. No, za njih predaha nije bilo jer su odlazile k njima u hotel objašnjavajući im prednosti pobačaja. Ponekad i veoma agresivno. Tada još nisu shvaćale da ubijaju djecu radi zarade. U nagovaranjima su marginalizirale rizike od pobačaja i moguće trajne posljedice za zdravlje, kao i brutalnost u postupku pobačaja, bilo on izveden kirurškim ili putem lijekova.  Paušalno su objašnjavale izvršenje pobačaja kirurškim putem ili lijekovima. U jednoj situaciji, kada je dijete začudo nakon korištenja lijekova za pobačaj preživjelo, a majka odlučila roditi – osoblje klinike poduzelo je opsežne mjere kako bi ženu prisililo na ponovni zahvat, odnosno uspješno ubojstvo. U prilogu Učinkovitija ubojstva mladoj majci, koju autorica nazivlje Jessica, sestra je u venu ubrizgala dodatnu dozu sedativa. Služeći se ultrazvukom liječnik je ubrizgao još jednu dozu digoksina u njen trbuh. Sestra je vidjela savršeni obris njezina djetešca, kako je udaralo nogama, pomičući pokušavalo izbjeći iglu. Sve je to trajalo tridesetak minuta kada je u liječničkoj sobi zavladala tišina i mir. Smrt. Autorica tog događaja nastavlja: Budući da je Jessica  bila u nesvijesti, zaposlenici su doslovno gurali njen trbuh kako bi joj pomogli u porođaju.  Izišao je dječak. Sjećam se da sam bila zapanjena kako je bio lijep. Liječnik ga je zgrabio, prerezao pupčanu vrpcu, zamotao ga u plavi papir i bacio u crvenu vrećicu za biološki rizičan materijal kao da je smeće, a zatim vrećicu predao jednoj djelatnici. „Ja sam se umjesto tebe pobrinuo za sve, prosiktao je beživotnoj mladoj ženi koja je ležala na stolu. Sada ti se sve može vratiti u normalu“.(str. 87.) Posebno važno mjesto u tim klinikama smrti imaju laboratoriji koji su zadnja provjera da je smrt uspješno izvršena i da ništa od dijelova ljudskoga organizma nije ostalo u majčinu tijelu. Liječnicima je laboratorij bio utočište. Oni bi fućkali ili čavrljali točeći staklene posude pune dječjih ostataka u sito i ispirući krv dok su slagali dijelove tijela. Bilo mi je mučno, kaže naša izvjestiteljica, kad je jedan počeo razgovarati s djetešcem koje je prije nekoliko minuta raskomadao. Dobro, mali, pjevao bi melodiju koju bi novopečeni tata mogao pjevati za uspavanku. Gdje ti je druga noga? U redu. Gdje li je ta ruka? (str. 130). Druga pak zaposlenica u jednom laboratoriju druge klinike svjedoči: Većina djece stizala je u dijelovima. Ali povremeno bi stizali gotovo cijeli fetusi. Glava, trup i ruke toga djeteta bili su još cijeli. Samo su mu noge bile otrgnute. (str. 158./159.) Liječnici su u tim situacijama s velikom dozom sarkazma  upozoravali sestre da paze kako slučajno ne bi falio koji dio! Na gotovo svim stranicama knjige osjećamo zbunjenost, strah i nelagodu ranjivih žena, koje su se odlučile na pobačaj, uz često suočavanje sa hladnim i ravnodušnim zdravstvenim osobljem – koje samo radi svoj posao?!

Znakovite poruke – Zidovi vape za istinom

   Znakovite su poruke koje nam ovom knjigom upućuju bivše djelatnice pobačajne industrije. Prvo, da ultrazvuk razotkriva laži ove zločinačke industrije. Pokazuje da nije riječ samo o tkivu, ili nakupini tkiva već o ljudskom biću sa srcem koje kuca i svim unutarnjim organima, s prstima na rukama i nogama.  Pokazuje i pravu sliku pobačaja i sliku čovječnosti nerođenog djeteta. Savjetuju osjetljive žene da pogledaju ultrazvuk svoje nerođene djece. (str. 102/103.) Drugo, u poslu s pobačajem nema granica. Dok god je posao profitabilan nikada ne će postojati pretjerano odvratan razlog zbog kojega se na majčin zahtjev ne bi moglo pobaciti dijete. Treće, nakon bolnih iskustava na nemoralnom poslu danas znaju da je život najdragocjeniji Božji dar. A tamnijega mjesta na zemlji nema od onoga gdje se zarađuje na smrti nevine djece. (str. 168.) Četvrto, nakon bolnih iskustava  dobro znaju da je ljubav prema novcu korijen svega zla. Pobačajna industrija godišnje zgrče  više od milijarde dolara zarađujući na prolijevanju  nevine krvi.  Peto, jedna od djelatnica, ali i ostale zastupljene u knjizi, nosi se s bolnom krivnjom zbog sudjelovanja u pobačajnoj industriji. Zahvalna je što joj je Bog oprostio, ali će joj njena prošlost zauvijek ostaviti tužan teret na srcu što će ju trajno poticati da sudjeluje u stvaranju svijeta u kojemu će nerođeni život biti dragocjeni Božji dar. Šesto, sve ove hrabre žene savjetuju nam da činimo sve što je u našoj moći u suprotstavljanju političkoj, zakonodavnoj, promidžbenoj i svakoj drugoj agitaciji za pobačaj i potporu tzv. planiranom roditeljstvu a da iza njega stoji industrija pobačaja – što je bilo u njihovu slučaju. Napose preporučuju okupljanja i molitve pred tim klinikama za obraćenje žena koje kane počiniti pobačaj.

   Zidovi koji, ne samo govore, već zapravo vape za istinom o jednom od najvećih zala suvremenoga svijeta. Kršćanskom vjerovanju o životu od rođenja do prirodne smrti novovjekovni pronositelji  kulture smrti i na primjeru prava na pobačaj,  ne libe se, riječima i djelima, oduzimati živote nevine djece i upropaštavati obitelj kao temelj društva.  Autorica knjige Abby Johnson i njezina inicijativa I onda nije bilo više nikoga (And Then There Were None – ATTWN) ohrabruje i pomaže onima koji rade u pobačajnoj industriji da pronađu novo zaposlenje i radost života izvan zidova klinika za pobačaje.  No, daje i širi pogled na ovo svjetsko zlo.

   S nama oprašta se poticajnim riječima: Puno ljubi onaj komu je puno oprošteno. A mi ljubimo puno. Željno iščekujem dan kada ćemo sve zaposlenike u klinikama i izvršitelje pobačaja moći zvati bivšim i obraćenim pružateljima pobačaja.

   Molite se za one koji su doprinijeli ovoj knjizi. Molite se za njihovo trajno ozdravljenje. Još više se molite za one koji se još nisu obratili.  Čekamo ih širom raširenih ruku. (str. 204.) Knjigu bi u većoj količini moglo otkupiti Ministarstvo kulture i medija i podijeliti je onom polusvijetu koji na trgovima i ulicama naših gradova arlauče u prilog ovoga zla i kulture smrti.  Pa makar ta nevina dječica ne imala OIB kako je to blasfemično izjavila jedna od pobornica kulture smrti u lijepom bijelom Zagrebu. Svakodnevno nazočna u programima tzv. Hrvatske televizije.

Mijo Ivurek

Povezani članci

EPIGRAMI – Trgovac vlaški

hrvatski-fokus

Slikar i kipar Aren Arutjunjan

HF

AFORIZMI – Bačvani ili Bačkani

HF

Birački listić

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...