Hrvatski Fokus
Društvo

Običaji na Pelješcu i Lastovu

Opažanja učenoga fratra o Lastovu i Pelješcu

 

Dominikanac, orguljaš i “otac” suvremene hrvatske muzikologije Antonin Zaninović (Velo Grablje na Hvaru, 27. II. 1879. – Dubrovnik, 26. X. 1973.) djelovao je u dominikanskom samostanu u Dubrovniku.

Oko časopisa “Sveta Cecilija” (kršćanska mučenica iz III. stoljeća, zaštitnica slijepih i glazbenika, istoimeno glazbeno društvo na Korčuli op., T.T.) odgojio je naraštaje hrvatskih glazbenika. Bavio se i paleografijom i arhivistikom, starijom glazbom, etnografijom i poviješću dominikanskoga reda. Pisao je i o sv. Vlahu, arheologu Dominiku Novaku istraživaču Kartage, dominikancu iz XVI. stoljeća Jurju Zebiću itd. Pisao i u “Bogoslovskoj smotri”.

Ovdje ćemo navesti opažanja učenoga fratra o Lastovu i Pelješcu. Započinje sjećanjem na djetinjstvo u Velom Grablju kada se uoči sv. Jurja (23. travnja) i sv. Ivana Krstitelja (23. lipnja) na raskršćima ili dvorištima “užigao oganj zvan ditak”.

Pri preskakanju ognja koji je više pucketao i dimio nego žestoko gorio govorili su: “Jurjevišće, Markovišće, Meju njima don godišće, Da me nikad glova ne zaboli”. Slični ili isti običaji vladali su širom Dalmacije, 1933. bilježi Zaninović u Ponikvama (Pelješac, u blizini Stona) kazivanje seljanke Kate Mordžan (?, postoji prezime Merdžan u Hercegovini, Morđin u Smokovljanima, Primorje; možda i griješim op., T.T.). U Ponikvama se pali oganj oko sv. Vida (15. lipnja), sv. Ivana Krstitelja i sv. Petra i Pavla (29. lipnja), a zapaljuju ga djevojke pjevajući: (notni napis ne donosim, op., T.T.) “Uoči dana njegova Ustaj se sine Vidoje Tvoja je (l)jubi ustala Ona je pošla u po(l)je Pod one žute naranče Hajd i ti sine za njome  Pospi jon kose biserom  Daruj njon dunje na ruke!  Kad se je od sna prenula  Sama je sobom zborila Bože mio, otkle mi ovo?!  Da bi rekla, da je od Boga  Debela je oblačina  Ne bi biser propanuo Da bi rekla da je od draga,  U draga majka ohola  Ne bi mu dala bisera”

Uoči sv. Ivana prvi stih glasi “budila majka Ivana”, uoči sv. Petra “budila majka Peroja”. Ostalo je isto. Djevojke pjevaju melodiju na parove po dvije, pri kraju zajedno; mladići za to vrijeme sve intenzivnije preskaču vatru. Kod prvoga preskoka skače u slavu predstojećega sveca, (npr. U ime Boga i svetoga Vida), kod drugoga kaže: “Ovo je za me”, kod trećega za oca, pa za majku, sestru, brata itd. Muškarci obilaze dalje okolna sela preskačući plamen, djevojke ostaju same pjevajući, ali i skačući preko plamena.

U Dubrovniku je dr. Ernest Katić zabilježio ovu varijantu: ” Budila majka Vidoja uoči dana njegova, Tvoje je društvo ustalo  Otišlo sine u gore.”

U Ložišću na Braču zabilježio je Đuro Nazor dvoglasni napjev vrlo različit od ponikovskoga: “Budila majka Ivana – na žežin dana njegova”. Na Lastovu postoji običaj “kad se zaprede kuđeja (kudjelja)”. Nakon svadbenog objeda polaze mladoženja i mati mu nevjestinoj kući. Mati nosi prazan, maramom omotani rašak. Rašak je motka, pri vrhu oštra i tanka na koju se natakne pogači slična ploča, također od tvrda drveta. Na vrh toga “koplja” zabodu zrele jabuke; između motkina vrha i štapića (vretenaca) vješaju darove. Darovi su (t)kanice, korduni i pasovi u raznim bojama, svilene marame, rupci itd

To vješanje darova nazivaju “zapredanje kuđeje”; prvo majka nevjestina, pa mladoženjina, pa ostala svojta stavljaju darove govoreći: “Zapreda se kuđeja  V’jekom vesela  A koja se ne zaprela

Pusta ostala (ili Nije vesela), Nastavlja se potom pjesmom: “Hodi z Bogom Mare moja, dosta ti je to (2), Za tobom je druga sele hoće jon se to (2). U Trstenom prema Niku Nardelliju nastavlja se napjev sa “U putu ti dobra sreća i gospodin Bog

Ko ti htio nauditi ne do njemu Bog”.

Na Osojniku, prema kazivanju Jele Vučetić u pjesmi djevojka moli i oca i majku, ali dobiva odgovor: “dosta ti je to!”. Djevojke koje prate pjevajući zovu “pjevuše”. Na čelu ide brat ili koji muškarac rođak sa raškom i darovima pjevajući: “Cvjećice modro i žuto Po njemu konji igraju Svileni uzde kidaju Jer mi se largu isprav(l)jaju U mile majke po Raklu Kad su mi Raklu hodili Uz put su višnje sadili Kad su se s Raklom vraćali Uz put su višnje trgali Rakli ih na konj davali Rakle ih neće da zob(l)je Nego ih konju davala Ni konj ih ne će da zob(l)je

Nego ih baca pod noge Ostane Rakla žalosna Pod one dube(hrastove) visoke Tu su mi stali počivat Svaka mi sjedi uz draga A Rakla draga ne imaNeg sjedi travi zelenoj Raširi sku(t)ce svileno Pade joj(n?) zlatna jabuka Ostane Rakle radosna Pak stane Rakle misliti Ah moj Bože otkle mi ovi dar? Da rečem da mi je o’ tebe? O tebe nisam dostojna. Da rečem da mi je od roda?

Od roda nimam nikoga. Da rečem da mi je od draga? Moj je drag largu daleko. U l’jepom mjestu Levantu (!) Njega mi mamu Grkinje, Grkinje l’jepe djevojke U pasu tanke i visoke U licu b’jele i rumene Kako i ja Rakle djevojka”

Dok svatovi pjevaju idući mladoženjinoj kući, usput susjedi daruju mladu uz riječi: “Idem staviti nevjesti na kuđeju.” N. Z. Bjelovučić spominje da su na Pelješcu povorku pratili uz diple i mješince i pjev djevojčica noseći ispred škrinju s mirazom i ispred nje “kudjelju iskićenu kanavom (nito od lana, kudjelja ili stolnjak?, op., T.T.), vretenima i kordunima.”

U konavoskom selu Čilipima pri odlasku nevjestice iz očinske kuće pjeva se: ” Sunce nam je na zalazu Brzo će nam zač Naša neva na odlazu Brzo će nam poć Hajde s Bogom nevo naša Ne o(b)ziri se na babove b’jele dvore Tamo ćeš ih nać.” To je kazivao župnik Luka Antunović ističući da u Konavlima nevjesta donosi kuđeju (preslicu) sa privezanim vretenom i vunom, ali i kosijer i konop za sječu šume.

Pjesmu “Pod onu goru visoku” što je na Lastovu pjevaju prateći “kuđeju” Zaninović ovdje ne donosi jer je već tiskana.

U Dubrovniku je vlada slične običaje (nošenje preslice) i pretjerane darove zabranila za gradsko područje već 1235. godine. Slične običaje imali su već drevni Rimljani. Lastovska je posebnost da mlada tek 8. dan iza vjenčanja može otići mladoženjinoj kući, novijeg je datuma i da ne sudjeluje u svadbenoj povorci!

Lastovsku pjesmu donio je u dubrovačkom “Slovincu” još 1884. Melko Lucijanović pod nazivom “Udaja na daleko”. Tu je tekst 7 stihova kraći od onoga koji donosi Zaninović po kazivanju Jele Vicelić iz 1930. godine.

Običaj “zapredanja kuđeje” donosi Zaninović pozivajući se na župnika lastovskoga don Bara Fantelu, ali i druge Lastovce. Lastovsku pjesmu ispjevala mu je Anica Čučević. Izgled raška duguje Mariji Gjivoje rođ. Deanović, etnografkinji.

Zgodno je napomenuti da Dubrovačka Republika zabranjuje 1425. godine kola, popijevke i plesove u stolnoj crkvi sv. Marije u Dubrovniku. Taj podatak je pronašao o. Zaninović, a prije njega učeni subrat dominikanac povjesničar plemić Serafin Cerva (Crijević). Sličan zakon je donesen 1306. godine, ovaj od 13. ožujka 1425. predviđa astronomsku globu od 25 perpera. Zakon je izglasan uvjerljivom većinom od 70 potvrdnih naspram 15 niječnih glasova.

Teo Trostmann

Povezani članci

MUDRICE SLAVONSKO-BARANJSKO-SRIJEMSKE – More i gore

HF

AFORIZMI – Ovce u toru

HF

Priziv savjesti (2)

HF

Židovi vlasnici svjetskih i hrvatskih medija

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...