Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Gustav Likan hrvatski umjetnik-slikar iz Srba

Godine 1950. odlazi u Argentinu i odmah nastavlja s umjetničkim djelatnostima

 

Često čitamo da je netko akademski slikar ili kipar. Takva bi nam titula trebala jamčiti da su njegova djela zaista vrijedna. Ali nije uvijek tako. Manjak talenta višeput je prekriven „modernošću”, koju navodno obični smrtnici ne razumiju. Činjenica je da umjetnici i s akademskom titulom ponekad nisu spoj prirodne nadarenosti i dobre umjetničke izobrazbe, nego su „naučnici” bez umjetničke vizije i vlastitoga likovnoga izričaja. Ovdje ću vas upoznati s Hrvatom koji je živio diljem svijeta, ponajdulje u Americi, kojega je Bog nadario umjetničkim darom, a on ga usavršio i svojim djelima obogatio ovaj svijet.

Gustav Likan (1912. – 1998.) rođen je u Lici (mjesto Srb) 1. svibnja 1912. (ponegdje stoji 1910.) Otac mu je bio inženjer. Pučku školu završio je u Gospiću, gimnaziju u Zagrebu i potom bio činovnik u zagrebačkoj Diskontnoj banci. Urođena umjetnička „žica” nije mu dala mira pa je (dobrotom ravnatelja banke) išao na privatne pouke kod poznatoga zagrebačkoga umjetnika prof. Roberta Auera, koji je prepoznao nadarenost mladoga Ličanina i pomogao mu poći na Umjetničku akademiju u Münchenu (1929.), koju je nekoć i Auer pohađao.

Likan je bio tako uspješan da je imenovan počasnim studentom, a to mu je omogućilo dodjelu ateljea i modela. Ali mladu i znatiželjnu Likanu München nije bio dostatan. Otišao je u Rim i ondje proveo nekoliko mjeseci. Potom se uputio u Pariz, kojega su željni svi umjetnici, ostao blizu godine dana i tu se zanio impresionizmom. Nakon pariških iskustava, odlazi u Amsterdam gdje, uz neumoran rad, posjećuje muzeje, posebice one u obližnjem Haarlemu. I u Nizozemskoj je boravio oko godinu dana, vratio se u München i potom u Hrvatsku (1936). Nakon višemjesečnoga putovanja i slikanja po Dalmaciji, vratio se ponovno u München i prenosio na platno skice koje je napravio tijekom putovanja po mjestima uz obalu plavoga Jadrana.

Po muzejima je pomno promatrao radove starih majstora, od njih učio i usavršavao vlastiti umjetnički izražaj. Već u tim danima uspješno je oslikavao portrete i imao narudžbe od više državnika i članova plemićkih obitelji.

Dok je živio u Europi izlagao je i u sljedećim gradovima: München, Berlin, Pariz, Amsterdam, Kopenhagen, Odense, Aarhus, Gothenburg, Oslo, Stockholm, Beč, Bratislava, Salzburg i Split, a u Zagrebu je od 1932. do 1944. imao nekoliko izložaba. Premda je bio mlad nije se bojao stupiti na svjetsku pozornicu i suočiti se s kritikom. To mu je uvijek bio poticaj da uči i sve uspješnije stvara.

Na kraju Drugoga svjetskoga rata Likan se našao u Austriji, kao i mnogi drugi Hrvati toga tegobnoga vremena, ali čak i u tim prilikama on slika. Posljednja europska izložba bila mu je u poratnom Salzburgu.

Godine 1950. odlazi u Argentinu i odmah nastavlja s umjetničkim djelatnostima. Osim što je izradio više portreta i nekoliko puta izlagao u poznatoj Galeriji Mueller u Buenos Airesu, Likan je, na osobni poziv Eve Perón, oslikao velik broj murala u ustanovama pod okriljem njezine humanitarne zaklade. Poznati su njegovi murali u Buenos Airesu, Mendozi, Cordobi, Corrientesu, Tucumanu, Rosariju, Termal de Reyesu, San Juanu, Salti i Formosi, a najpoznatiji mu je bio u bolnici za bolesnu djecu u Termas de Reyes u San Salvador de Jujuyu, koju su poslije političari pretvorili u luksuzni hotel za sebe i svoje obitelji.

Nakon umjetničkih uspjeha u Argentini, krajem travnja godine 1957. došao je u Chicago. Premda u novoj sredini, relativno brzo imao je atelje (s još nekim umjetnicima) na prestižnu mjestu u centru grada (619 N. Michigan Ave.). Umjetnički ugled u Chicagu jako mu je porastao nakon oslikavanja portreta vrlo poznatih i utjecajnih osoba, kao što su bili Conrad Hilton, utemeljitelj i vlasnik hotelskoga lanca „Hilton”, bivši predsjednik SAD-a Herbert Hoover, veletrgovac pokojni Marshall Field, chicaški nadbiskup Samuel kardinal Stritch i drugi. Njegova slika „Američka tragedija“ (1963.), u kojoj oslikava ožalošćenu obitelji Kennedy (sada u Predsjedničkoj knjižnici L. B. Johnsona) postala je prepoznatljiva u cijeloj Americi. Hrvati u SAD-u posebice su cijenili njegove portrete umjetnika Ivana Meštrovića i Alojzija kardinala Stepinca, koji je objavljen 1959. na naslovnoj stranici spomen-knjige „Cardinal Stepinca Day” u Chicagu. Likan je ponajviše cijenio portret svoje supruge, koji mu je, nažalost, bio otuđen i zagubljen, a autor ga nije nikad prežalio.

Chicaški umjetnički krugovi prepoznali su njegove talente i dobio je mjesto profesora na tamošnjoj Akademiji likovnih umjetnosti. Prva izložba njegovih radova u Americi bila je u Chicagu u svibnju 1959. Izlagao je i u New Yorku, Denveru, Los Angelesu, Sacramentu, Atlanti, Toluci (Meksiko), Austinu i drugdje. Zanimljivo, „Vincent Price Museum” u Los Angelesu jednoć je otkupio 250 njegovih slika i crteža.

Likan je u Chicagu proveo deset godina i potom se odselio u Austin (1967.), glavni grad države Teksas. U tom je gradu tijekom 11 godina podučavao u muzeju Laguna Gloria. Imao je snažan utjecaj na velik krug mladih umjetnika, kao i na jačanje interesa za umjetnost u tom dijelu Amerike. Slikao je do kraja života i njegovi radovi u osebujnim bojama priskrbili su mu titulu „oca akrila“. Likanove slike nalaze se u galerijama diljem Europe i Amerike, i u nekoliko galerija u Hrvatskoj.

Suvremenici opisuju Likana kao pomalo neobična, ali među studentima vrlo cijenjena i popularna učitelja. Naime, dok je predavao u Chicagu „šefovi” su mu zamjerili što je studentima dopuštao pušiti za vrijeme poduke i nikad nije zapisivao tko jest/nije došao na predavanje. Zbog svoje neformalnosti bio je blizak studentima i omiljen, posebice u Austinu. Nadahnjivao ih je da budu slobodni, smioni, znatiželjni i neumorni u radu. Godine 1993. Likan je na engleskom objavio biografske zapise „The Life and Times of Gustav Likan, Collected Anecdotes” / Život i vrijeme Gustava Likana – Zbirka anegdota.

Likan je umro 18. (ponegdje piše 20.) listopada 1998. u svom domu u West Lake Hillsu, nedaleko od Austina. On i supruga mu Barbara imali su sina Michaela, koji je također umjetnik.

Nakon odlaska iz Chicaga, Gustav Likan poprilično se udaljio od hrvatskog zajedništva u Americi i zato je ostao malo prepoznatljiv među tamošnjim mlađim naraštajima. Taj nadareni i uspješni sin Like malo je poznat i u Hrvatskoj, osim što mu je u Gospiću bila posvećena izložba „Likanala” 2013. godine.

Dr. Ante Čuvalo

Povezani članci

Nagrada Ljiljani Crnić

HF

U Hrvatsku od iseljenika iz cijelog svijeta stiže tri milijarde dolara godišnje

HF

Za lakši povratak hrvatskih iseljenika

HF

Političke, gospodarske i demografske vijesti, koje stižu iz Hrvatske, su porazne

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...