Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Švapska kuća

I u Martininoj i u Aronovoj kući se govorilo njemački

 

(Priča tiskana u romanu „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)

Dugo je trebalo da se preko starješina partizanske jedinice u kojoj se borio Aron, i dalje po hijerarhijskoj ljestvici zapovijedanja, dođe do službenog rješenja o njegovu odlikovanju za hrabrost, i još toliko da se sazna da njegove troje djece I njegove žena žive u bijedi u malom zabačenom fruškogorskom selu, seleći se iz jedne u drugu kuću mještana. Oni su joj na taj način pomagali, ali je Martina u tim kućama morala raditi najteže i najprljavije seoske poslove za koricu kruha za sebe i svoju djecu. Dugo je trebalo i da nova vlast donese rješenje o dodjeli Martini i njenoj djeci jedne švapske kuće u Novom Sadu koju su njezini vlasnici napustili pri masovnom odlasku Nijemaca iz Vojvodine, i još dosta vremena da im se omogući da se u nju usele.

Proljeće je bilo na izmaku i osjećala se toplina ljeta kada se Martina zaustavila ispred velike kuće u mirnoj ulici Novog Sada s drvoredom starih lipa. Bilo je podne, lipe su u tom trenutku zamirisale najjače, ili se Martini to samo tako učinilo. Bila je omađijana tim mirisom lipa, kao i spoznajom da ta ogromna kuća sada pripada njoj i njenoj djeci. Najviše ju je uzbuđivalo sjećanje na to da su ona i Aron bezbroj puta naveče, ili čak kasno u noću, u vrijeme dok su se zabavljali, šetali upravo tom ulicom zagrljeni i pripijeni jedno uz drugo, svaki čas se zaustavljajući uz dugi poljubac. Bili su opijeni ljubavlju, posebno u ovakvim toplim lipanjskim noćima kada su lipe zanosno mirisale. S druge strane sjećala se samo poneke kuće u toj ulici, ali ove ne, kao i toga da joj je Aron rekao kako u toj ulici stanuju sve same bogate Švabe.

Od silnog uzbuđenja Martina dugo nije ispuštala kofer iz svoje lijeve ruke i veliku torbu s desnog ramena, a iz naručja desne ruke dvogodišnju Blanku. Pored nje su, također kao ukopane, stajale petogodišnja Klara i četverogodišnja Linda.

– Djeco, ovo je naša kuća! – uspjela je Martina konačno da izgovoriti ove riječi svojoj djeci iako su joj one i dalje zvučale nestvarno.

A da je netko čuo ove riječi zvučale bi mu još nestvarnije jer su bile izgovorene na čistom njemačkom jeziku!

 Novi Sad je sve do kraja Prvoga svjetskog rata, a to je prije nepunih trideset godina, bio u Austro-Ugarskoj i njemački jezik u njemu je bio najuobičajenija stvar i osim Njemaca govorile su ga i mnoge mađarske, srpske, židovske i hrvatske obitelji te obitelji mnogih drugih nacija, kao jezik sredine i kao jezik koji je trebao poznavati svaki obrazovani i poslovni čovjek. I u Martininoj i u Aronovoj kući se govorilo njemački, često su Martina i Aron razgovarali na tom jeziku, a Aron je Martini stalno govorio da i njihova djeca trebaju znati taj, jedan od svjetskih jezika, jer “čovjek vrijedi onoliko puta više koliko zna stranih jezika”. Citirao je Aron Martini tu poznatu izreku, iako se Novi Sad našao u novoj državi, Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj njemački i mađarski više nisu bili službeni jezici, pa čak ni poželjni. Martina je razmišljala na isti način i učila je svoju djecu od prvih dana njemački čak i u tom malom zabačenom partizanskom fruškogorskom selu. Bila je to neviđena, skoro suluda hrabrost, ali svi mještani su dobro poznavali Martinu i Arona, a svakog dana su stizale nove priče o Aronovoj herojskoj borbi u bitkama s Nijemcima, i to što Martina sa svojom djecom govori njemački bila je normalna stvar. Mještani su Martinu i Arona jako voljeli i samo su ponekad, sasvim dobronamjerno i u šali, nazivali Martinu “Švabica”, a Klaru, Lindu i Blanku “malim Švabicama”.

Sada je Martina pred ovom “švapskom kućom” naglo ispustila kofer, koji je tresnuo o pločnik, i prigrlila je to sada slobodnom rukom Klaru i Lindu, koje su svoju mater obuhvatile oko pasa, i sve tri su se radosno smijale. Čak je i Blanka veselo zapljeskala ručicama, kao da je bila svjesna da će njen život i život njene majke i njenih sestara od danas biti puno ljepši i sretniji.

Dugo su s tog mjesta promatrale prizor pred sobom. Do samog trotoara ulice stajala je masivna ograda, očito zidana ciglom, tako da je debljina zida bila preko pola metra. No zid je bio nizak, dosta niži od Klare, pa su svi preko njega gledali kuću, dok je Lindu Martina postavila na njega. A svakih otprilike dva metra na tom niskom zidu su masivni stupovi, između kojih je nekada bila drvena ograda. Sada su tu samo njeni ostaci jer je veći dio najvjerojatnije poslužio za loženje, odnosno kuhanje i grijanje u susjednim kućama. Linda se držala ručicama za jedan stup i tako promatrala kuću. Ograda do ulice je u dužinu imala oko dvadeset metara, sa nekada drvenom kapijom i vratima, koji su sada također nedostajali. Na prostoru između ograde i kuće u dubini od nekoliko metara vidjelo se da je nekada tu bilo mnogo zelenila, uređenog u pravi mali park, ali sada je sve bilo zapušteno, zaraslo u korov, a mnogo cvijeća se i sasušilo.

Kuća je bila postavljena na sredini placa i sa svake strane prema susjedima je bilo više od tri metra slobodnog prostora. U prizemnom dijelu kuća je zidana, ožbukana i okrečena u svijetložutu boju, kao i zid i stupovi ograde, a kat joj je praktično kamufliran u potkrovlje. U kuću se ulazi na velika drvena ostakljena vrata polukružnog predsoblja, također u drvetu i staklu. Ulaz je točno na sredini ulične fasade i kuća je, gledano s ulice, bila potpuno simetrična. Sa svake strane od ulaza u kuću isticala se na fasadi po jedna trapezno zidana izbočina s velikim prozorom prema ulici i po jednim mnogo užim sa svake strane izbočine. Tu se može govoriti o zidanom “kibicfensteru”, ali kako je kuća bila uvučena u odnosu na ulicu, očito je da se želio postići samo arhitektonski efekt u eksterijeru i interijeru.

Po simetričnosti fasade i po jednom “kibicfensteru” sa svake strane bilo je jasno da su u unutrašnjosti kuće prema ulici postavljene dvije jednako velike sobe.

Kat je bio istoga unutarnjeg rasporeda, što se već vidjelo s ulice jer su po dva prozora u krovnoj kosini bila postavljena točno u vertikali s prozorima u prizemlju, a iznad predsoblja je formiran manji zabatni zid s četiri visoka uska prozora, koji su očito bili nadsvjetlo stubišta. Sva stolarija je nekada bila tamnosmeđe boje, a sada zapuštena i izguljena i skoro crne boje, s velikim brojem razbijenih okana.

Okapnice krova i oluke je držao istureni sims složenog profila, a nad njim su se strmo uzdizale krovne površine pokrivene biber crijepom, kao i nekoliko kapa visokih dimnjaka. Krov je na četiri vode, tako da kuća nije imala zabate.

Kada su se nagledali kuće izvana, krenuli su prema njoj i Martina je stidljivo otključala vrata predsoblja ključem koji je jučer dobila u Mesnom narodnom odboru.

Tu, odmah kod vrata, vidjeli su masivno kružno drveno stubište koje vodi na kat, a svi su bili zadivljeni njegovom veličinom, ljepotom i raskoši, iako je sve bilo u prilično zapuštenom stanju. Zidovi predsoblja su obloženi drvetom, a pod velikim keramičkim pločicama boje pečene cigle. Vidjelo se da su tu stanovali vrlo imućni ljudi.

A kada su otvorili ogromna ostakljena dvokrilna vrata koja su iz predsoblja vodila u veliku sobu za dnevni boravak, Martina je zaplesala s Blankom u naručju po hrastovom parketu, koji je, i ovako zapušten, izgledao fantastično. Drveni strop i velika kaljeva peć na sredini zida desno od ulaza činili su ovu prostoriju, veličine oko sedam puta pet metara, raskošnom, iako u njoj nije bilo baš ničega od namještaja.

Pored ulaznih vrata ove sobe za dnevni boravak, lijevo i desno išlo se u one dvije sobe čiji su se “kibicfensteri” vidjeli s ulice. Prostorije su bile potpuno identične, veličine oko četiri puta četiri metra, s istim stropom i parketom kao i u dnevnoj sobi. Iza ulaznih vrata, čim se uđe, u objema sobama stajale su kaljeve peći, manje od one u dnevnoj sobi, ali ipak vrlo impozantne.

Iza velike kaljeve peći u dnevnom prostoru lijevo i desno su vodila vrata u istu prostoriju, samo je iza jednih vrata unutar te prostorije bio kuhinjski dio, sa zidovima obloženim keramičkim pločicama, a iza drugih vrata prostor za ručavanje. Kuhinjski prostor je popločan podnim keramičkim pločicama, onakvim kao što su u predsoblju, a u ostalom, većem dijelu ove prostorije, je parket. U njoj također nije bilo ništa od namještaja, ostao je samo sudoper. Martina je odvrnula slavinu nad njim, ali iz nje nije potekla voda.

Cijeli suprotni zid dnevne sobe u odnosu na predsoblje je zastakljen s nekoliko vrata prema velikoj terasi, koja se pružala cijelom dužinom kuće prema dvorištu. Sa terase se u daljini vidio dio Dunava, a sa jednoga njenog kraja se niz kameno stubište silazilo u dvorište. Na drugom kraju terase je kupaonica. Kupaonica je sva u zidnim i podnim keramičkim pločicama, ali ni u njoj nije bilo ničega osim umivaonika i zahodske školjke, u kojima također nije bilo vode.

Raspored prostorija na katu je bio identičan onom u prizemlju, osim što nije imao terasu, jer je praktički bio u potkrovlju, i očito se radilo o dva velika trosobna stana s nusprostorijama, s tim da su stranice u sobama stana na katu djelomično bile kosine krova. Martina je bila iznenađena brojem i veličinom prostorija u kući i bilo je to za njih četiri previše i preveliko u svakom pogledu, ali kada je pomislila da će joj djevojčice jednog dana porasti, zadovoljno se smješkala videći svaku svoju kćer u svojoj sobi. A kada se budu poudavale, ovdje ima mjesta za dvije velike obitelji, a treća će se već nekako morati snaći, ili će se sve tri ipak ovdje već nekako smjestiti.

Iza kuće se prostiralo veliko dvorište. Očito nekada uredno i njegovano, s puno stabala voća, ukrasnih stabala i rundela cvijeća, te velikim prelijepo izrađenim kamenim stolom i isto takvim klupama, a koji su bili u debeloj sjeni velikoga divljega kestena. Sada je i dvorište bilo zapušteno, no i tako, s istom onakvom ogradom kakva je bila i do ulice, izgledalo je impresivno i bogato.

Martina je kofer ostavila u kući nasred prazne sobe za dnevni boravak, a iz torbe koju je ponijela u dvorište izvadila je kruh, star već sedam dana, komad stare, skoro užežene masne srijemske slanine, nekoliko rajčica i veliku flašu s vodom                                                                          u kojoj se voda na ovoj vrućini ugrijala do bljutavosti. Prije toga Martina je kameni stol i klupe obrisala jednom krpom iz torbe, zatim je tu krpu isprašila i malo smočila, pa je površina stola dobila prelijepu sjajnu bjelinu mramora sa zanimljivom teksturom. Drugu, čistu krpu razastrla je po stolu i djeci narezala kriške kruha. Na jednu krišku im je nasjeckala sitne komadiće slanine, a na drugu rajčice, i djeca su počela slasno jesti, ali u isto vrijeme, kao u nekom zanosu, opčinjenosti i odsutnim mislima, svaki čas su milovala svojim nježnim ručicama bjelinu mramorne površine stola i poglédala u pravcu kuće, ne vjerujući još uvijek u sve ovo što vide. Ova ogromna prelijepa kuća je njihova, ovo veliko prelijepo dvorište je samo njihovo, a u njemu će se moći igrati do mile volje. I ovaj ogromni kameni stol je njihov! Na njemu u svako doba, kada god to zažele, moći će sjediti, razgovarati i igrati se na njemu!

Tvrdi kruh sada za ovim stolom činio im se mek i slastan kao kolač, masna, sapunasta, skoro užegla srijemska slanina kao najukusniji pileći pohani batak, rajčica kao najljepše povrće na svijetu, a topla ustajala voda kao svježe nekuhano kravlje mlijeko.

Martina je vidjela taj zanos svojih triju kćerkica i krišom od njih je brisala suze, koje dugo nije mogla zaustaviti, ne sanjajući što će se sve do kraja njezina života odvijati u ovoj kući.

A sve tri Martinine kćeri, kako su odrastale, sve više su ličile jedna na drugu. “Kao iz iste modle”, govorili su poznanici. Prelijepe, visoke, duge crne kose, živih crnih očiju i osmijeha od dva niza bisera. Bistre, vesele i pune života.

Tada još nisu znale da im je život odredio tužne sudbine.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezani članci

AC Ljubav

hrvatski-fokus

Hrvatska u službi “Srpskoga sveta”?

hrvatski-fokus

Nosi moju crnu ogrlicu

HF

Sastanak Povjerenstva Emerik Pavić

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...