Stjepan Gunjača: Nada Klaić pribjegava i falsificiranju i to u najvulgarnijim oblicima
Dušan Žanko: O. DOMINIK MANDIĆ – ATLAS POVIJESTI HRVATA
Bilješka u radu
U potvrdu Mandićeve teze o reviziji hrvatske povijesti, vrijedno je uzeti u obzir djelo Ivana Mužića, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja (Split, 1969.). Mužić, imajući u vidu epohu kraljevske Jugoslavije, kaže, da su “neki naši prvi povjesničari i pisci hrvatski rani srednji vijek politički aktualizirali onako kako je to odgovaralo njihovim željama i interesima njihovih kruhodavalaca u XX stoljeću”. — A Sava M. Štedimlija je prigodom ove Mužićeve knjige napisao: “Iz potrebe te aktualizacije i radi posticanja njezinih ciljeva ostala je zamračena ili konačno neriješena mnoga pitanja iz prošlosti Hrvata i njihovih blizih susjeda…” (Vidi moju studiju Znanstveno djelo o. Dominika Mandića, Hrvatska revija, br. -. 1969., str. 375).
Osim toga, Mandić je ozbiljno upozorio hrvatsku javnost na “neispravna stanovišta štetnost spisa (prof. Nade Klaić) za odgoj mladih hrvatskih povjesničara i za hrvatski narod uopće” (Hrv. revija, 17 (3-4): str. 278.-299., 1967.).
Značajno je i od osobite važnosti mišljenje hrvatskoga povjesničara Stjepana Gunjače, direktora Instituta za nacionalnu arheologiju u Splitu, koji je pod naslovom “Nekoliko primjera grubih falsifikata na račun starije hrvatske historije” (Kulturni radnik, Zagreb, br. I., 1972.) napisao: “S Nadom Klaić slučaj je posebno zabrinjavajući. U svojoj herostratskoj euforiji kojom rješava probleme iz hrvatske prošlosti, Klaićeva ne ostaje samo na deformiranom prikazivanju fakata, na izvrtanju činjenica, na nijekanju valjanosti argumentacije i svega drugoga što ne sliči slici naučnog rada, nego još pribjegava i falsificiranju i to u najvulgarnijim oblicima” (str. 146).
Pored ostalih primjera Gunjača analizira jedan tekst Nade Klaić u vezi s prvim splitskim sinodom g. 925., gdje se spominju odličnici “Croatorum atque Urborum” (umjesto Vrbium), dakle Hrvata i gradova dalmatinskih. — “A Nada Klaić odjednom donosi tekst Croatorum atque Serborum” — Hrvata i Srba — što se ne nalazi ni u jednom od tolikih prijepisa Tomina koncepta, jer u svakom stoji Urborum” (str. 153).
Gunjača zaključuje, da “ovakva makinacija Nade Klaić nije slučajna, niti bez naučnih posljedica, ona je ipak znala, što je s tim htjela”. Gunjača, naime, pridaje oznaku “Urborum” građanima Dalmacije, a ne, kako to insinuira N. Klaić, “Serborum” — Srba. “No kad se to ovako bezočno preskoči i još namjerno iskrivi i kad nema spomena da su odličnici iz gradova, a umjesto toga se dodaje da su odličnici “Serborum” — Srba, onda se na taj način lako upućuje misao na to da je njih — poput Tomislava koji predvodi hrvatske odličnike — predvodio Mihajlo knez Zahumlja, koji se također spominje uz Tomislava. A idući odatle, dosljedno načinu N. K., izlazi dalje podatak da je ta zahumska slavenska elita, koja još nema pobliže označenog nosioca etnogeneze, na ovaj način dobila srpsku etničku pripadnost u IX. st., kad se na ovaj način javila već na početku X. stoljeća. No ponavljamo: u tekstu stoji Urborum” (str. 154).
Hic! Radi se o tom, da N. Klaić, koja “nema granica u svom izobličavanju” insinuira, da Zahumlje etnički pripada Srbima. Mandić je dobro vidio! Zahumlje odgovara današnjoj srednjoj Hercegovini, koja je 90 % hrvatska, Mandić je u svom velikom obračunu s V. Klaić iznio i slučaj Neretve i dr., pa zaključio: “Tim je Nada Klaić hrvatski povijesni život za narodnih vladara minimizirala i osiromašila, napose je hrvatski etnikum, prostor -hrvatskoga naroda i države svela upravo na bijedne razmjere”.
Bilješke:
- HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA, Knjiga 103:
- VELIKANI DUŠE I UMA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE – 3. knjiga
- Dušan Žanko: OD CVJETNICE DO USKRSA
