U svojim pjesmama opjevava muku i ljepotu seoskoga života, svakidašnjicu Hrvata katolika bez jadikovke i prijekora
Ljudima u Europi je Prvi svjetski rat osim gladi i neimaštine donio bolest i smrt, nemoral i teže socijalne razlike. U kamenitoj Hercegovini sva trojica braće Kordić su mobilizirana; jedan brat pogiba na fronti, dugi brat nakon rata umire od tuberkuloze, Nikola Kordić (Grljevići Ljubuški, 16. ožujka 1897. – Vitina, 4. studenoga 1947.) biva zarobljen od Rumunja, zakratko. Otac mu umire 1920. i Nikola postaje glavar obitelji. Koliko djece umire od gripe i zaraznih bolesti, koliko hara tuberkuloza, koliko sestara ostaje neudano.
Kamenjar slabo rađa i bez suše i dažda, jedina biljka koja nosi profit jest duhan; Jugoslavija kralja Aleksandra daje nisku otkupnu cijenu i proglašava duhan državnim monopolom. Cijena duhana je viša u Makedoniji i Srbiji; srbijanski duhan zacijelo nije kvalitetniji od hercegovačkoga. Narod šverca, žandari (mahom Srbi) premlaćuju, ubijaju, zatvaraju, plijene i pretražuju bijedne seljane koji se zadužuju i propadaju.
Svjetska kriza je, ne može se u pečalbu osim u Ameriku, neki odlaze u Slavoniju, kao što je gladušnu djecu (i srpsku pravoslavnu!) vodio fratar Didak Buntić (1871.-1922.) u istu Slavoniju; taj fratar što je čuda učinio za narodnu prosvjetu, prehranu stanovništva, potporu invalidima i udovicama. Ostaje puku utjeha kao u tursko vrijeme, samo vjera u uskrslog Gospodina.
U tim nikakvim prilikama daroviti seljak Nikola Kordić (1897.-1947.) opjevava muku i ljepotu seoskoga života, svakidašnjicu Hrvata katolika bez jadikovke i prijekora. Rijetko kod njega pjesma biva u cjelini uspjela, ali detalji pršte uspjelim slikama i vrlo kultiviranom riječju; šteta što nije poznavao haiku poeziju. Ne završivši ni osmoljetku poznavao je grčki, latinski, francuski i srpski, vjerojatno i osnove njemačkoga i poljskoga. Premlaćen je do smrti 1947. jer se jednom drugu (koji nije bio Hrvat katolik) nije svidjelo njegovo mišljenje pa ga je dočekao nasamo pored litice. Istraga nije otvorena, ali drug je preselio u veliki grad.
Pustimo da stihovi ovoga hrvatskoga pjesnika govore sami za sebe. U pjesmi “Advenat “selo je puno ljubavi ko mirisna ruža”.
Božić “Na doček svečani Kristu Gospodinu Zemlja se odijeva U snježnu haljinu
Grane se svijaju, Kristu se klanjaju, Ljepše od alema (turc. dragi kamen) zvijezde se blistaju
Zvonovi brencaju Ko riječi majčine, Srdašca cvjetaju Ko lati ružine
Naši su domovi u moru svjetlosti, U miru Kristovu i tihoj radosti.
U pjesmi “Vaga”: “Jesenska kiša. Kaljavi su puti. Kasaju konji, seljaci se smiješe: Vaga je. Bit će para! svi se tješe. Duhan je dobar, ko limun se žuti. U kršu našem sve na vagu misli. Prolazi radost širom bijelog grada. Prodaji dobroj trgovac se nada. Počinje otkup. Ljudi ko pokisli. Gledaju tužno svoju zlatnu robu. Duhana već su magazini puni Nešto za porez, zapljenu i globu. Na isplati su prazni obračuni…”
“Selo u nevolji”: …Teško je teško, bome Visoko nebo, kamena brda, A u bogataša srca bez ljubavi tvrda. Zar ima smisla jadati se kome? Seljaku danas ne vjeruje nitko: Na priček žita, novaca u zajam… Posljednju smo kravu otjerali na sajam.
Krava je sirotinjska majka, A mi smo je morali na vašaru U pola cijene dati bezdušnom lihvaru.
Kad smo joj s rogova skidali uže Niz lice su nam tekle suze. Ah, opet smo sretni bili – Kupili smo djeci kukuruze… A sada? – Zima crna Nemamo ni kuna, ni žita zrna. Već smo se jesenas rastali sa kravom, Ostalo nemamo ništa Jedini imamo čađavi krov nad glavom.
Četiri prazne u kući ćoše (kuta) I mnogo djece uz ognjišta Koja u traljama drhću I koru kruha prose..”
U pjesmi “Pod hrastom” vrlo uspio je uvod:
Oblaci jezde od južnih krajeva Tamni i tmurni ko aveti crne. Oluja pljuska Munja strašno sijeva.
Granama vjetar nemilosno lupa U grmlje jato malih ptica grne Iz zemlje vjetar snažno hrašće čupa.
Pjesma “Čuvari krša” imala je i prethodna imena “Čuvari Bosne” i “Nepobjedivi Krist”.
“I pade silnik. Umuknuše diljke (dugačke puške, op., T.T.) Mi još smo ovdje, sila nas ne skrši,
Kod ruševina stijeg Kristov strši, I množimo se ko u proljet biljke.
“Nedjelja u selu” – Nedjelja. Selo je u svečanom raspoloženju. Ko mladenci na piru. Lahor zrele klasove njiše, U viljcima i stogu Sijeno miriše. Pjevaju ptice, zvona zvone U slavu Kristu Bogu.
I živi selo u Božjem miru.”
Kuće u selu – ” Ispod golih i kamenih brda Ko biseri na djevojačkom đerdanu U selu kuće poredale se male, Skromne …. Krovovi im od pšeničnih vlati, Vihor ih mlati.
Na čađavu zidu ispod lise Križ i svete slike vise Siromašne. U njima nema dušeka ni fotelja
Kao ni u dušama naših seljaka Hirova, strasti i ludih želja. Kućice drage i uboge,
Pod vašim strehama je carstvo Siromaštva ljubavi i sloge.”
Prepustimo krvave žuljeve, bogataše u gradovima, Didaka Buntića, staze, bagaze i papaze, čistoću bijelih jutara i fratarsku kraljevinu Bosnu čitaču Kordićevih pjesama.