Hrvatski Fokus
Religija

Fratri, Dubrovnik i Bosna u vrijeme turske najezde

Dobar je rad fratra Frane Jurića “Franjevački samostan u dubrovačkoj Rijeci”

 

Dobar je rad fratra Frane Jurića “Franjevački samostan u dubrovačkoj Rijeci”, tisak C. Albrecht, Zagreb, 2016. Frano Jurić rodio se na Krapnju kraj Šibenika (najmanji i najniži naseljeni otok na Jadranu) 1884. Gimnaziju izučio na samostanu Košljunu (Krk) i Zadru, a bogosloviju u Dubrovniku, gdje je najviše i boravio. Djelovao i u Cavtatu i Kotoru.

Napisao je dvije knjige, o fratrima u Rijeci Dubrovačkoj, te drugu “Vogj (vodič) po samostanu Male Braće u Dubrovniku”. U rukopisu mu ostala nedovršena knjiga o Konavlima, pretiskao i “Put od Križa” fra Vlaha Letunića iz 1768. godine. Zanimljivi su mu članci o boravku sv. Frane u Dubrovniku, originalnoj slici Dubrovnika prije potresa 1667. koja se nalazila na Visu kod Marasovića (zeta Orsata Sarake) i dr. Više godina bio je pučki učitelj u selu Bosanka iznad Dubrovnika.

Bio je vrstan svirač orgulja i pjevač. Pisao je u dubrovačkim katoličkim novinama “Narodna Svijest”. Otišao u Rim na specijalizaciju iz povijesti, te tragično preminuo u 40. godini života 22. lipnja 1924., baš na obljetnicu hrvatske pobjede nad Turcima kod Siska.

Daje nam fra Jurić dragocjene biografske podatke o poznatijim, pa i suvremenim fratrima dubrovačkim i hrvatskim, te i o umjetničkom i kulturnom blagu. Zgodno je napomenuti da u riječkim vrtovima on sreće “čikadeu (valjda cikas, op., T.T.), eukaliptus, aravkariju, plodove japanskoga kaktusa(?). Ja ću se sabrati na povijest, tj. na igru dubrovačkih vlasti s bosanskim franjevcima u Rijeci Dubrovačkoj i šire.

Dubrovčani su s razlogom bili pedantni paranoici, oprezni, mudri, lukavi što osim slučaja koji ću razmatrati o bosanskim franjevcima jest bio slučaj s benediktincima (igra lokrumskih, mljetskih benediktinaca i montekasinskoga centra) i preuzimanjem vlasti na Mljetu, ali i strogom politikom prema crkvenim redovima gdje već Statut im zabranjuje posjedovanje nekretnina, te dugim nizom nadbiskupa stranaca nakon što je Ilija Saraka otvorio dušu. Godine 1446. (franjevačka) Vikarija dalmatinska spojena je s Bosnom. Godine 1469. (pad Bosne pod Turke 1463.) samostani dubrovački i dalmatinski sačinjavali su jednu vikariju. Već 1478. dijele se u dvije vikarije. Uzrok ovoj razdiobi po fra Juriću jest Venecija, što dvojim.

Godine 1517. papa Leo X. (koji je puno pomagao Hrvatsku) po buli (papinski dokument) “Ite et vos” ovim dvjema vikarijama daje naslov provincija. Pri kraju XVIII. stoljeća dalmatinska je vikarija imala 20 samostana, dubrovačka 10. Tek 1899. po dekretu Generala reda Alojza Lauera provincije dalmatinska i dubrovačka spajaju se u jednu provinciju sv Jeronima (tu treba vidjeti Svetojeronimsku krizu kada su Srbi i Crnogorci spriječili da Zavod svetoga Jeronima u Rimu postane Hrvatski a ne Ilirski! A veliki papa Leo XIII. bio nam je sklon!). Širenjem Bosne na hrvatske i srpske krajeve u doba kralja Tvrtka (kralj 1377.-1391.) širi se i bogumilska hereza koju su velikaši i dvor više nego tolerirali. U takvim okolnostima Dubrovnik nakon smrti Tvrtkove gradi blizu Prijevora u Rijeci samostan i crkvu franjevcima vikarije bosanske, koji su bili iskusni u borbi protiv bogumilstva. Sasvim stoji tvrdnja fra Oktavija Jankovića Spadera (Zadar 1646.- Assisi 24. ožujka 1715.) da je samostan služio i za odmor starih i bolesnih fratara, tu će ulogu kasnije preuzeti Slano u Primorju koje Dubrovnik stječe 1399. godine. Sličan bijaše rad samostana (tj. fratara) i u Stonu, i u Konavlima gdje su strateške točke Republike.

Po buli pape Ivana XX. imaju pravo franjevci propovijedati riječ Božju, s izopćenima razgovarati, nekrštene krstiti, nesjedinjene s Crkvom (katoličkom) sjedinjavati, odrješivati ubojice klerika(?!), graditi nove crkve, stare vraćati u funkciju… Moć franjevaca je smetala župnicima, jer su često fratri bii župnici u krajevima zahvaćenim herezom.

Grgur XI. posvećuje fratarskoj upravi Bosnu u kojoj stanuju i raskolnici (pravoslavni) i nevjernici (bogumili). Urban VI. sve potvrđuje baš nakon gradnje samostana u Rijeci Dubrovačkoj, tj. 1394. Bogumili se nazivaju i patarenima, katarima, pavlićanima, albigensima dočim pravoslavni ostaju shizmatici ili grko-nesjedinjeni.

Senat dubrovački 5. rujna 1463. potvrđuje fratrima bosanskim pravo dušobrižništva u Stonu, Rijeci Dubrovačkoj, Slanom i Konavlima i pohvaljuje se njihov uzorni život. Zapravo je postojala ljubomora franjevaca iz Dubrovnika kojima se nije sviđalo kada su riječki fratri dolazili u Grad prositi milostinju, što je njih (gradske fratre) direktno ekonomski pogađalo.

Fratri konventualci svoju “seosku” braću nisu niti primali, pa je Senat morao pisati (30. siječnja 1436.) generalu reda o Vilelmu de Casali ističući da radeći u graničnoj zoni sa nevjernicima na brdovitom i neplodnom tlu seoski fratri zaslužuju pomoć, a što im gradska braća to krate nije im ni na čast ni na diku. Iste godine pišu (29. 1. 1436.) sv. Jakovu Markijskom (Monteprandone u pokrajini Marchi 1391.?- Napulj 1471.), vikaru bosanskom. U pismu nazivaju vikara koji je služio u Konavlima “predragim prijateljem”, a držanje gradskih fratara nazivaju nekorektnim. Iskusni vikar diplomatski odgovara da on ne može prisiliti fratre u Dubrovniku da dopuste riječkim sakupljanje milostinje, ali da će stvar iznijeti na  budućem generalnom zasjedanju i živo se zauzeti za njihovu stvar. Uporni Dubrovčani pišu papi Eugenu IV. (papa od 1431. do 1447., nastojao se pomiriti s pravoslavljem, ali jaka oporba unutar Crkve ga je nemilosrdno lomila)

Petoga lipnja 1436. oni hvale djelatnost i pristojnost riječkih fratara, ponavljajući razloge sukoba seoskih i gradskih fratara. Treba reći da Dubrovnik ima tada (1437.-1466.) nevolja s gospodarom Hercegovine Stjepanom Vukčićem Kosačom koji u svojoj ambiciji želi uz Podrinje osvojiti i Zetu, tj. Crnu Goru, u čemu mu pomažu Turci kojima je vazal. U političkom i vjerskom pogledu taj gospodin bio je kameleon.

Godine 1472. papa Siksto IV. rješava fratre Konavala, Rijeke, Slanoga i Stona župnikovanja, jer da ima dovoljno svećenika. Kako izvještava fra Sebastijan Slade – Dolci fra Marin Bodača (možda bio bosanski vikar 1381.-1384.) je u diplomatskoj misiji 1. kolovoza 1403. išao u Zadar Ladislavu Napuljskom izraziti sućut zbog stanja u kraljevstvu, te izjaviti da se Dubrovčani ne će pokoriti kraljevima Bosne, i da su odani mađarskoj kruni. Namjere Dubrovčana su po fra Sladi Dolciju (1699.-1777.) pripojiti riječki samostan dalmatinskoj vikariji, pa onda dubrovačkoj. Rad po fazama!

Godine 1437. Turci su poharali 16 franjevačkih samostana na tlu bosanskoga kraljevstva, Jakov Markijski dobio je od Pape Eugena IV. bulu po kojoj se nijedan samostan ne može odcijepiti od bosanske vikarije. Godine 1460. dubrovački Senat dopušta da se kapitul (sastanak franjevaca bosanskih) bosanskih franjevaca održi u Rijeci Dubrovačkoj. Već 1462. u rujnu Consilium rogatorum (Vijeće umoljenih) traži od fratara sa Dakse i iz Dubrovnika da pomognu otpad samostana Slanog, Rijeke, Konavala i Stona od bosanske vikarije. Pio II. 1462. namjerava spojiti dalmatinsku i bosansku vikariju. Generalni vikar o. Marko iz Bolonje sazva dalmatinski kapitul na Pašman kod Zadra, ali dubrovački fratri ne dođoše, pravdajući se papinom privolom. Upravo umrije papa Pio II. koji je namjeravao organizirati križarski rat i u to uvući Dubrovnik. S Pašmana stiže 8. rujna 1464. oštri ukor dubrovačkim fratrima, koji se primiriše, ali Dubrovnik prisvoji rečene samostane sebi našto uslijedi prijetnja pape Pavla II. dubrovačkoj vlasti ekskomunikacijom (izopćenjem). Papa smekšava stav i šalje na teren kapitularnog vikara u Dubrovniku Frana de Capitesa da razvidi stvar i dubrovačke argumente.

Možda prisilna suradnja bosanskih franjevaca sa Turcima, uz dubrovačko plaćanje harača Turcima su bili razlozi za povoljno rješenje. Ovaj to 7. svinja 1465. povoljno riješi po Dubrovčane. Na to se razbjesni franjevački General reda koji ne prizna dubrovačke fratre kao svoje već im postavi do novoga kapitula u Mantovi na čelo Jakova Markijskoga. Papa uzima Dubrovčane u zaštitu, ali ih u pismu 31. 3. 1468. očinski prekorava da takve stvari ubuduće ne rade. U lipnju 1469. na generalnom franjevačkom kapitulu budu Ston, Slano, Konavle i Rijeka stavljeni pod dalmatinsku vikariju, što Dubrovčanima bude mučno. Godine 1474. bude vikar dalmatinski fratar Silvestar Zamagna, dubrovački plemić, što ovaj puta bude mučno Veneciji. Venecija zamoli Zamagnu da se odrekne časti, pa kad rečeni ne posluša Venecija protjera sve redovnike Dubrovčane iz Dalmacije. Dubrovnik napravi istovjetni protuodgovor. Kapitul u Paviji od 10. travnja 1478. godine odijeli dubrovačku od dalmatinske vikarije, ispočetka odredivši komesara za Dubrovnik. Godine 1484. na kapitulu na brdu Alvernu dobije Dubrovnik svoga vikara, Serafina Zamagnu. I tako bi sve do 1899. kada se dubrovačka vikarija opet spaja s dalmatinskom.

Crkva je tako kasnila i s ukidanjem Dubrovačke nadbiskupije, tek 1830. za biskupa Giuricea, tj. Antuna Jurića s Krka. O ruci i glavi mađarskoga kralja Stjepana, i zašto je baš u Dubrovniku, drugi puta.

Teo Trostmann

Povezani članci

Raspelo

HF

Jecaj uskrsnih zvona

HF

SOLUS CATHOLICUS – Zuroffova isključivost

HF

Mantijaško-mafijaško opijelo

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...