Hrvatski Fokus
Kultura

Povodom 20. obljetnice smrti Ivana Boškovića predstavljena vrijedna zbirka usmene književnosti

Sunce moje gdje si dosad bilo – Hrvatske narodne pjesme iz Dubrovačkog primorja

 

Povodom dvadesete godišnjice smrti Ivana Boškovića, u njegovom rodnom gradu predstavljena je vrijedna zbrika „Sunce moje gdje si dosad bilo“.

Vrijedna zbrika usmenih narodnih pjesama „Sunce moje gdje si dosad bilo – Hrvatske narodne pjesme iz Dubrovačkog primorja“, koju je obitelj Bošković objavila povodom dvadesete godišnjice smrti Ivana Boškovića, dugogodišnjeg splitskog i dubrovačkog kulturnog djelatnika, nakon splitskog, doživjela je i svoje dubrovačko predstavljanje u klaustru samostana Male braće, 16. srpnja ove godine.

Uz 23 pjesme koje je Bošković pronašao u rukom pisanoj bilježnici koja, prema njegovoj pretpostavci potječe s otoka Lopuda s kraja 19. stoljeća, a koja je u njegovo vlasništvo stigla poslije smrti njegova prijatelja, dr. Martina Malneriča, u knjizi je objavljeno i pet molitava i nekoliko zapisa koje je Bošković zapisao za vrijeme boravka u svom rodnom, dubrovačkom kraju.

O knjizi, ali i radu Ivana Boškovića na predstavljanju su govorili Boškovićeva kći i urednica knjige Kate Bošković, povjesničarka književnosti izv. prof. dr. sc. Katja Bakija te Ivica Kipre, voditelj Etnografskog muzeja u Dubrovniku.

U svom govoru Boškovićeva je kći istaknula njegovu povezanost s mjestom na kojemu je predstavljanje održano, samostanom Male braće koje je bilo njegovo utočište u danima djetinjstva kada je tragičnim gubitkom oca u dobi od devet godina preko noći odrastao. Također, napomenula je da iako je njezin otac iz Dubrovnika otišao u ranim dvadesetim godinama svog života, nikada nije zaboravio svoj rodni grad kojemu se tijekom života u svom radu uvijek vraćao. Objasnila je i  kako ova zbirka nema autora jer je njezin otac nije napisao, nego je sačuvao i/ili zapisao tekstove koji su u njoj doneseni pa je upravo iz toga razloga objavljena s napomenom „iz ostavštine Ivana Boškovića“.

O samim pjesmama, njihovu jeziku te glavnim obilježima govorila je povjesničarka književnosti izv. prof. dr. sc. Katja Bakija, navevši kako pjesme objavljene u ovoj zbirci predstavljaju prave primjere usmene narodne književnosti našeg naroda: „U 23 objavljene pjesme na izražajnoj i stilskoj razini nazočni su svi obrasci i postupci karakteristični za poetiku pučkoga  epskog i lirskog stvaralaštva kao što je već spomenuto odstupanje od gramatičke norme – lako je uočiti usmjerenost na neke važne momente i događaje u životima ljudi omeđene dakako dvama bitnim točkama – rođenjem i smrti, a između se nižu – lov, bitke, prosidbe, ženidbe, nesretne ljubavi, ljubavi s preprekama koje završavaju tragično, prirodne katastrofe ili epidemije npr. kuga. Zapravo nalazimo u ovim zapisima sve ono što je činilo život čovjeka tijekom povijesti, ljudske odnose i osjećaje – ljubavi, patnju, ljubomoru, otvaraju nam se, uobličeni u osmeračkim ili desteračkim pjesničkim tvorevinama ili pak u prozi, karakterističnim stilom narodnog pjevača/kazivača životi naših predaka, njihove nade, vjerovanja, strahovi, tuge i veselja.

Bilo da je riječ o stihu ili prozi česta su nabrajanja, ponavljanja pojedinih stihova ili većih stihovanih cjelina u pjesmi, uočljiva je stalna veza pojedinih pridjeva i imenica, dvori su uvijek bijeli, zemljica crna, sunce žarko, ljuba vjerna, momče mlado, kolo divno, hitre noge, a vino rujno, polje široko, svatovi kićeni…ovi izrazi funkcioniraju kao prepoznatljive sintagme. U tekstu su nazočni i inverzivni oblici u sintagmama – veselje veliko, poljem širokijem, zemljici crnoj.

Često se koriste i isti stihovi koje nalazimo u različitim pjesmama, npr. Tu se čini veselje veliko ili u pjesmi koja je dala naslov knjizi Sunce moje, gdje si dosad bilo –  To je vrijeme maleno postalo kad se želi ukazati na brzi protok vremena. Ova je pjesma donesena u desetercu, po tematskoj okosnici podsjeća i koristi motiv poznate Hasanaginice – majka koja ne može podnijeti rastanak od svoje djece, pri ponovnom susretu srce joj puca od tuge.“ – rekla je profesorica Bakija, istaknuvši na kraju vrijedan doprinos ove knjige: „Upravo ovom knjigom dio vrijedne ostavštine naših predaka postaje dostupan i struci i svim štovateljima hrvatskog narodnog blaga i u tome jest njena  književnopovijesna i kulturološka vrijednost.“

Vrijednost zbirke „Sunce moje gdje si dosad bilo“ te njezin doprinos daljnjem proučavanju bogate dubrovačke kulturne baštine istaknuo je i Ivica Kipre, voditelj Etnografskog muzeja, napomenuvši da pjesme objavljene u ovoj zbirci pripadaju biserima dubrovačke i hrvatske književnosti s Elafitskih otoka. Osobito se pak osvrnuo na ulogu Ivana Boškovića u čuvanju i njegovanju ovog dijela hrvatske kulturne baštine: „Ovdje bih ipak još istakao osobnost Ivana Boškovića kao vrijednog sakupljača i istinskog rodoljuba koji je u vlastitom angažmanu poduzeo 1950-ih i 1960-ih godina prošlog stoljeća istraživanja koja su rezultirala zbirkom narodne pjesme iz Dubrovačkog primorja (Trnovica) koje se čuvaju u Institutu za etnologiju i folkloristiku pod brojem 369, a koje je sakupio od svoje pratetke Ane Kosović rođene u Trnovici 1878. godine. Uz tu svoju pratetku Bošković je bio osobito vezan. Kako sam kaže narodnu umjetnost je upoznao i zavolio vrlo rano u djetinjstvu i ponio je kao suštinski dio svoje osobnosti.“ Kipre je primijetio i kako je paradoksalno da Bošković „ljepotu te umjetnosti nije upoznao na selu već u gradu Dubrovniku, u svojoj rodnoj kući na Konalu“ i to od dobrog duha rodne kuće, tete Ane Kosović koja je sa samo devet godina napustila rodnu Trnovicu, ali je sačuvala sve pjesme i običaje koje je potom prenijela na svog nećaka Ivana Boškovića, kojeg je Kipre okarakterizirao kao jednog u nizu ustrajnih sakupljača usmenog pjesništva, kakvi su bili i Glavić, Palunko, Milas, Svilokos, Ljubidrag, Stepanov, Ivančan, Delorko i mnogi drugi.

Za kraj treba istaknuti kako je ova zbirka čekala svoju objavu šezdeset godina jer ju je sam Bošković namjeravao objaviti šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali su ga razne privatne i poslovne obveze u tomu spriječile. Njezinu su vrijednost već tada potvrdili vodeći stručnjaci za usmenu književnost – akademkinja Maja Bošković-Stulli, prof. Tvrtko Čubelić i prof. Olinko Delorko, a o tomu koliko je vrijedna i važna u današnje vrijeme potvrđuje i tekst koji je o njoj napisao prof. Marko Dragić u kojem je istaknuo da je zbirka: „dragocjen doprinos hrvatskoj filologiji, posebice hrvatskoj usmenoj književnosti, jezikoslovlju te etnologiji i antropologiji“.

Iako je od smrti Ivana Boškovića prošlo dvadeset godina, njegova bogata ostavština ostaje neicsrpan izvor pravog kulturnog blaga koje, njemu u čast, njegova obitelj i dalje dijeli s javnosti. Očuvanje spomena na ime i rad njihova oca bila im je motivacija i za objavu ove zbirke za koju vjeruju da će biti vrijedan doprinos proučavateljima usmenog narodnog pjesništva.

Kate Bošković

Povezani članci

Dajem si slobodu da stvorim svoj svijet

HF

Dajem ti veru

HF

Nagrada Vlatku Perkoviću

HF

Bilosnić uvršten u Svjetsku pjesničku antologiju u Rumunjskoj

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...