Na kraju Cakića šora, s lijeve strane, bilo je imanje Tomlekinih
(Priča tiskana u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Sa lijeve strane Savskoga šora, odmah uz crkvu, je kuća za župnika, načinjena kad i nova crkva, s dvorištem i vrtom. Upravo se te godine, umjesto Martina Filingera, u nju uselio velečasni Kaliks Tadin, Dubrovčanin po rođenju.
Uz kuću velečasnoga je mađarska Julijanska škola, sagrađena tisuću devetsto i treće godine, u kojoj su đaci slušali nastavu na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Škola je nastavak stare Državne graničarske škole, utemeljene u Hrtkovcima još tisuću sedamsto sedamdeset i treće godine. Zgrada ima četiri prostrane i lijepe učionice, a sve su tri škole imale po četiri razreda. Tako se nastava odvijala u tri smjene po četiri školska časa svakog dana osim subote, nedjelje i praznika, kada su đaci išli u crkvu, a što je također bilo u sklopu nastavnoga programa. Ovu školu, odnosno zgradu, svi su zvali ,,Mađarska škola”, premda su u njoj postojali i njemački i hrvatski razredi.
S crkvom, župnim stanom i Mađarskom školom završavaju se objekti koje je sagradila još Austrija na toj strani Savskoga šora i tu počinju obiteljske kuće Hrtkovčana. Na drugoj strani, preko puta same crkve, je zgrada nekadašnjega sjedišta austrijske žandarmerije, iz vremena dok su Hrtkovci još bili pustara, a po dolasku Klementinaca tu je bilo sjedište Pete kompanije Devete petrovaradinske regimente, koju su Hrtkovčani zvali jednostavno ,,Kapetanija”. Odmah uz Kapetaniju nekada su se redale kuće najuglednijih Klementinaca, pa su tu kasnije živjeli i najimućniji Hrvati, Švabe ili Mađari. Tu su i jedine dvije kuće na kat u Hrtkovcima, kuća Nicingerovih i kuća Turečekovih, čiji su vlasnici bili trgovci i u njima imali dućane. Poslije desetak kuća uglednih i bogatijih Hrtkovčana, od kojih je zadnja kuća Vegerovih s kavanom, dalje se, na toj strani Savskog šora, nastavljaju obiteljske kuće drugih Hrtkovčana.
Tisuću devetsto i prve osnovano je Vatrogasno društvo u Hrtkovcima, koje je u šupama Kapetanije imalo svoje alate i naprave, a u njenome su se dvorištu držale obuka i vježbe.
U Glogovom šoru, sljedeća poslije crkve, je zgrada s dva stana za državne službenike. Prvo su ovdje stanovale porodice žandarskih, pa potom vojnih starješina, a na koncu su tu živjeli ravnatelji hrvatske, mađarske i njemačke pučke škole. Između crkve i ove zgrade je prazan plac, za kojega je značajno reći da je na njemu, kasnije, tisuću devetsto četrdeset i druge, trebao biti izgrađen Hrvatski dom, po projektu zagrebačkog arhitekte Aleksandra Freudenreicha, ali do realizacije nije došlo. Sljedeća zgrada od zgrade državnih službenika imala je stan za ljekarnika, ljekarnu i ambulantu, te stan za liječnika. Iza ove zgrade je obiteljska kuća Antuna Bernasa, vlasnika cigljane na Savi, nedaleko od Gomolave. U tome je nizu još samo kuća Roklicerovih, do same Vranje, a odmah preko Vranje kavana Sekeljevih.
Sa druge strane Glogovog šora, preko puta crkve, je bio veliki plac Bosovih, i malo podalje kuća s kavanom, a na ćošku Ličkog i Cakića šora je bila kuća Schmutzovih s trgovinom.
I, to bi bio središnji dio Hrtkovaca. Ovo raskršće četiriju glavnih šorova Hrtkovčani i zovu jednostavno ,,raskršće” i kada bi netko nekome rekao da će se u dano vrijeme susresti na raskršću, ta se dvojica nisu mogla mimoići.
Na kraju Jaračkoga šora, malo uvučen s lijeve strane, bio je Šererov paromlin, sagrađen tisuću devetsto i desete godine. Njegova ogromna zgrada na dva kata, s bezbroj mlinova, sita i raznih drugih naprava koje su se drmale i skakutale uz zaglušnu buku, kotlarnica iz koje su vječito kuljali oganj i para, kao i dimnjak visine skoro dvadeset metara, ulijevali su strah i jezu ratarima iz šire okolice Hrtkovaca, a koji su tu donosili svoje žitarice na meljavu.
A na kraju Cakića šora, s lijeve strane, bilo je imanje Tomlekinih. S placem širine oko osamdeset metara do šora, i oko dvijesto i pedeset metara u dubinu. S trideset i tri jutra zemlje, odmah tu u Krčevinama, i s najvećom kućom u selu, ulijevalo je respekt i Tomlekini su se smatrali dobrostojećom i uglednom obitelji u Hrtkovcima. Međutim, bilo je to daleko ispod nekoliko veleposjednika, na čelu kojih je bio Bogdan Dera s oko tri stotine jutara zemlje i salašom između Hrtkovaca i Platičeva.
Tako su Hrtkovci, veliko i lijepo selo spram mnogih u svojemu okruženju, sa svojim sadržajima bili i mali uslužni centar za širu okolicu. Liječnik, ljekarnik, škola, mlin, dućani i kavane, radione kolara, kovača, šustera te mnoge druge, davali su mjestu atribute male varoši. Postojali su u mjestu, čak od tisuću devetsto i desete godine, Hrvatska čitaonica, Kazališna družina i Nogometni klub „Šubić”, a pričalo se i o skorom dovođenju elektrike u selo.
Mali broj ljudi, osobito Švaba, obrtnika, trgovaca, veleposjednika, pa i lihvara, živio je u Hrtkovcima na visokoj nozi. Derini, Hagerovi, Harakovi i Fricovi imali su čak osobne automobile.
S druge strane, većina žitelja sela bila je siromašna i morali su za pet-šest dinara raditi po cijeli dan teške poslove na Derinoj pustari, u nekoj bogataškoj kući, ili čak na Fišerovu salašu iza Jarka. Mnogi su pali u dugove i sve su više ovisili o lihvarima, a veliki je broj otišao trbuhom za kruhom, neki čak do Amerike.
U državi su se zaoštravale politička kriza i stranačka borba za vlast, a osobito su se polarizirale dvije najjače stranke, Radićeva Hrvatska republikanska seljačka stranka, koja je sada već otvoreno postavljala pitanje položaja Hrvata i Hrvatske u novoj državi – odnosno zahtijevala je da Hrvatska postane samostalna – i Pašićeva Radikalna stranka, koja je propagirala centralizam i velikosrpski hegemonizam. U takvoj su situaciji i drugi tražili priliku da ostvare svoje političke ciljeve, u čemu su u Hrtkovcima, kao i u cijeloj Vojvodini, prednjačili Nijemci sa svojom militantnom organizacijom ,,Kulturbund”.
Mađari nisu bili toliko dobro organizirani, ali su se separirali od ostalih.
Na izborima tisuću devetsto dvadeset i pete godine, i pokraj progona, hapšenja i česte zabrane rada Radićeve stranke, i zatvaraja samoga vođe, radićevci su uspjeli osvojiti šezdeset i sedam poslaničkih mjesta u Skupštini i činilo im se da su izvojevali značajnu pobjedu. Dvije tisuće Hrtkovčana je s time bilo vrlo zadovoljno, a među njima i Maraš Tomlekin, veliki radićevac u duši.
