Hrvatski Fokus
Povijest

Venecijanci i dubrovački statut

Kod Đenovežana privatni interesi elite su nadilazili pojam državice Genove

 

Trinaesto stoljeće veoma je zanimljivo. Nakon križarskih ratova i stvaranja stabilnih europskih država dolazi do ekonomskoga razvoja Europe, ali i duhovnoga i kulturnoga vrenja predrenesanse. Najveći profiteri trgovine između istoka i zapada Venecijanci perfidno nagovaraju križare koji ne mogu platiti prijevoz do Palestine da za njihov račun zauzmu Zadar. Stari i pokvareni dužd Dandolo (Enrico, 1107.-1205 + Konstantinopol) ne staje s time, beščašće se nastavlja križarskim zauzimanjem Konstantinopola, pri čemu Venecijanci dobivaju poslovne prostore i strateške točke na obali i otocima Bizanta i južne Hrvatske.

Zaludu se papa Inocent III. (1161.-1216.) buni, prijeti Veneciji da će od nje napraviti obično ribarsko selo, dočim Venecijanci uzvraćaju da će ga svesti na običnog rimskog biskupa. Na Siciliji djeluje humanistički krug na dvoru pomalo orijentaliziranoga Nijemca Friedricha II. (1194.-1250.), a veliki Dante Alighieri (1265.-1321.) u Toskani piše toskanskim dijalektom koji postaje talijanski književni jezik. Dante u pakao baca papu Bonifacija VIII. koji je na krajnje mangupski način razvlastio dotadašnjega papu Celestina V., te  nepromišljeno ušao u sukob sa francuskim kraljem koji je dokazao papinsku nemoć. Dante u pakao stavlja i raškoga (srpskoga) kralja Milutina jer je u Italiju ubacio loše (sa nedovoljno plemenite kovine) novce rabeći venecijanski pečat.

Friedrich II. izaziva ogorčenost Pape i plemstva jer je na “nečastan” način zauzeo Jeruzalem, tj. platio nekom arapskom vladarčiću da izađe iz grada nad gradovima. Opća pokvarenost gospode i slaba pismenost svećenstva, te pojave heretika katara iliti  bogumila, albigensa stvaraju okolnosti u kojima nastaju franjevački i dominikanski red.

I značajni reformator slikarstva Giotto rođen je 1265. godine, a katedrala u Chartesu učinjena 1260. ljeta. To je i stoljeće Tome Akvinca (1225.-1275.) i europskih sveučilišta.

U susjedstvu Srbi zahvaljujući križarskom zauzeću Konstantinopola i dolasku Turaka, ali i rudnom bogatstvu, koriste “vakuum” i zauzimaju Makedoniju, Crnu Goru, istočnu Hercegovinu itd. Zakratko i Bosna u 14. stoljeću ostvaruje na isti način teritorijalno širenje. Zgodno je ovdje pripomenuti da Dubrovčani u 15. stoljeću pozivaju bosansku vlastelu na slogu radi turske opasnosti, ali ih i opominju da se čuvaju Venecijanaca koji ulaze kao lisice a vladaju kao lavovi.

Prijeđimo mi na Dubrovački statut iz 1272. godine, uz pripomenu da su Venecijanci u 9. stoljeću ukrali relikvije sv Marka iz Aleksandrije u košarama punim svinjskoga mesa zazornog muslimanima. Dubrovački statut je nastao nakon Korčulanskoga (1214.-1265.) iz praktične potrebe da se umjesto različitih spisa običajnoga prava koje je bilo nedovoljno i donekle proturječno stvori civilizirani pravni sustav. 

Kada vidimo proslov dubrovačkoga kneza Venecijanca Marka Giustinianija sjetimo se da i vrag vjeruje u Boga, ali je svejedno vrag. Ipak uživajmo u majstorstvu riječi i farizejstvu.

“Višnji Bog, Tvorac svijeta, koji je ni iz čega u Riječi stvorio svjetski ustroj i pratvar te čovjeka oblikovao iz zemnog gliba na svoju sliku i priliku, učinivši ga malo manjim od anđela, postavio ga je neiskvarena, pravedna i ispravna usred raja,a njegovu vladanju podložio sve živo ispod mjesečeve kugle i dao mu takav zakon da nikad ne bi bio lišen te slave da ga se pridržavao. Budući je, dakle, onaj prvooblikovani, prekršivši zapovjedi svoga Stvoritelja, kao neposlušan bio istjeran iz boravišta blaženih, smrt, nevolje, i sve bolesti koje je na sebe navukao kušanjem zabranjene jabuke, zlosretno prenese i na potomstvo svojega roda. I tako, iako je isprve ljudima bilo sve zajedničko i svatko bio zadovoljan onim što mu je dostatno za život, dogodilo se nakon porasta ljudske zloće da su ti smrtnici zaželjeli posjedovati vlasništvo; svatko je htio znati što je njegovo, počeše čeznuti za većim bogatstvom, zače u njihovim srcima plamtjeti prokleta glad za zatom i neobuzdana pohlepa, izvor majka i pokretač svih zala.

Stadoše među njima izbijati nesloge, prepirke i svađe, a poradi njih nasilja , grabeži, ubojstva i ostala zlodjela. Počeše moćni bespravno ugnjetavati i zlostavljati slabije. Ne mogavši to narod više podnositi, napisa zakone, uredbe, statute i običaje koji bi svakomu čuvali njegovo pravo i ljude natjerali na dobar i krijeposan život, te da bi ih strahom od kazni odvratili od zlodjela. Pravda je naime, kako se čita, stalna i trajna volja dati svakomu njegovo pravo. To je ona pravda kojoj se nikakvo zlo ne bi ispriječilo kada bi kralj sjedio na njezinu prijestolju. Ona je ta koja učvršćuje carstva, jača kraljevstva, širi kneštva, povećava i množi gradove, rađa slogu, njeguje mir, upravlja ljudima i narodima da žive miroljubivo i mirno. Da bi se dakle ona uspostavila, provodila, održavala i dijelila podanicima (!!!, op. T.T.), obvezni su po dužnosti bdjeti i trsiti se, skupno i pojedinačno, svi oni kojima se, kako od Boga tako od ljudi, povjeravaju kormila naroda i uprave gradova.

Zbog toga mi… knez dubrovački, uvidjevši nakon česta razmišljanja da su dubrovački zakoni dosad objavljeni od raznih knezova u razna vremena, razbacani u više sveščića, bili međusobno u ponečemu proturječni, u nečemu suvišni, u nečemu poprilično nepotpuni, pa i nejasni i zbrkani, tako da su ponajviše zbog njih i među sucima izbijale prepirke, svađe i razlike u mišljenjima, ne htijući dalje trpjeti da niče razdor odanle odakle se mora rađati pravo, prizvavši ime Božje”…

Dalje pozivajući se na sv. Djevicu, sv. Marka (!) i sv. Vlaha, dužda i Veneciju tvrdi da su zakone prikupili, uskladili, dopunili, odbacili suvišno, razjasnili.

Zakon su potvrdili Malo i Veliko Vijeće, te odobrio puk uz zvonjavu zvona. Ako se dogodi  neki slučaj koji nije obuhvaćen zakonom, neka se sudi u skladu sa nečim sličnim i iz toga izvodi sudska praksa.

Iako W. G. Trapley (1946.) smatra Veneciju jednom od začetnika okutne oligarhije “crnog plemstva” moramo u obranu Venecije kazati da je neupitno domoljublje Venecijanaca, kao i njihova pozitivna uloga u kulturi. Kod Đenovežana privatni interesi elite su nadilazili pojam državice Genove.

Nažalost u današnjoj hrvatskoj vlasti je previše ljudi iz komuna, tj. hvarske, korčulanske i dubrovačke provenijencije.

Teo Trostmann

Povezani članci

Armenci u Bizantu

HF

Tri stoljeća od pobjede nad Osmanlijama

HF

Hitler preko Kanara pobjegao

HF

Pokolji u Ljumi

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...