Ambrozije je prije svega bio veliki poznavalac ljudske psihe
(Priča tiskana u knjizi “Uvrnute priče”, Književni klub HKUPD “Stanislav Peprek”, Novi Sad, 2018.)
Šef sale restorana za daće na našem groblju, Ambrozije, shvatio je svoj poziv tako da je smatrao da je daća prvo mjesto na kojem on ima rodoljubni zadatak da ožalošćenu pokojničinu ili pokojnikovu rodbinu, prijatelje, susjede i poznanike odvrati od tuge i crnih misli, jer današnji tempo života ne dozvoljava gubljenje vremena na takve gluposti kao što je uzaludna žalost za nekom ili nekim koju ili kojeg više nikako i na bilo kakav način ne možemo povratiti. A žalosna žena ili žalostan čovjek nisu u stanju ništa raditi ili uraditi, samo cmizdre u nekom kutu, a tu tugu prenose i na druge i produktivnost u cijeloj užoj i široj grupi rodbine, prijatelja, susjeda i poznanika opada na kritičnu razinu, što se dalje katastrofalno odražava na naše inače katastrofalno stanje u gospodarstvu.
Ambrozije je zato svoju ulogu shvatio ozbiljno i izgarao je na poslu, odnosno u ulozi da raspoloženje pokojničinih ili pokojnikovih rođaka, prijatelja, susjeda i poznanika drastično promjeni za nepuna dva sata, tako da se većina već sutradan na poslu mogla ponašati kao da je pokojnica ili pokojnik umro prije više godina, a članovi rodbine, većina prijatelja, susjeda i poznanika posle Ambrozijeve daće bili su u stanju već sutradan veseliti se u nekim svatovima, na rođendanima ili padati u euforično sportsko-rodoljubno veselje zbog uspjeha naše reprezentacije u severnovijetnamskim borilačkim vještinama. Ovo je vrlo značajno za našu državu, jer su pojedinci bili u stanju odmah poslije Ambrozijeve daće navratiti čak i u neku javnu kuću, što je opet bilo značajno za njih, ali i za prihode od prostitucije, koja je također dio privredne grane.
Ambrozije je, dakle, bio prije svega veliki poznavalac ljudske psihe i znao je da prvo mora sve znati o pokojnici ili pokojniku, kao i o svakom pojedncu iz njegove uže i šire rodbine, a još više o pokojničinim ili pokojnikovim prijateljima, susjedima i poznanicima, da bi uspješno djelovao na tog pojedinca, pa tako i na cijelo društvo okupljeno na daći. Zato je imao svoje doušnike po cijelom gradu koji su skupljali najosjetljivije detalje o pokojnici ili pokojniku još dok su ovi bili zdravi, kao i o njihovim odnosima u užoj i široj rodbini i među prijateljima, susjedima i poznanicima.
Inače je Ambrozije već godinama vodio poslovne knjige o osnovnim podacima i karakteristikama skoro svakog građanina naše varošice, a rad na njima je intenzivirao ako bi primjetio da se neka građanka ili neki građanin naglo suši, žuti ili vene ili se često zakašljava. Ako bi netko umro iznenada, Ambrozije bi se odmah pri primitku te vesti našao u ožalošćenoj kući i grozničavo kupio potrebne mu podatke izravno s lica mjesta. Poseban aneks ovih poslovnih knjiga bili su podaci o sklonostima pojedinca ka jelu i piću, njihovim ukusima, običajima pri jelu i ljubavi prema specijalnim kulinarskim ili šankerskim efektima, što je na daći bio ključni faktor.
I u salu restorana za daće Ambrozije je vremenom unio tolike promjene da su se ožalošćeni već pri samom ulasku u nju osjećali manje žalosno. Svaki zid je okrečen u drugu jarku boju, na sredini plafona je visila velika kugla sa sitnim zrcalima, a stolice su odavno zamijenjene ugodnim otomanima, sličnim onima kod starih Rimljana pri bahanalijama. No, bila je to tek prva pripremna faza Ambrozijeve konačne vizije u kojoj je sanjao da gosti iz njegove sale izađu ne samo manje žalosni već veseli. Znao je zasigurno da takva vremena dolaze i onda će on moći tu kuglu od sitnih zrcala zavrtjeti, uperiti u nju reflektore različitih boja i pustiti muziku za ples do zore, sa onim na kraju: „Dame biraju“. Bio je to Ambrozijev životni san kao šefa sale restorana za daće.
A jelovnik i meni za piće sastavljen je prije svega u odnosu na karakter žalosnog čina. Osobiti specijaliteti i piće služeni su za ukope, posebno za kremaciju, a posebno za ekshumaciju, čega je također nekad bilo. Prigodno je bilo i posuđe, kao i escajg i kompleti čaša, slanika, posudica za začine i čačkalice. Jedino su salvete ostale crne jer je Ambrozije imao posebnu i neobjašnjivu slabost prema njima. Bio je svjestan ove svoje slabosti ali salvete će ostati crne u njegovom restoranu za daće sve dok on bude šef. Svi ljudi su tako prema nečem slabi, a za Ambrozija su to bile crne salvete, bez obzira da li su bile papirnate ili od tkanine.
Da bi se poslije ulaska u salu za daće, pri čemu su se gosti, kako smo već rekli, zahvaljujući Ambrozijevim promjenama ali i mirisu jela, oraspoložili, Ambrozije bi nazočnima održao efektan govor. Njegova bit je bila u tome da je sve prisutne ubjedio da će, dobro poznavajući pokojnicu ili pokojnika, on ili ona zasigurno biti gore smješteni u najbolji apartman raja, jer su to zaslužili za vrijeme svog teškog i poštenog života na zemlji. Nakon ove velike utjehe za sve prisutne u sali restorana za daće čuo se samo još poneki tihi šmrcaj, a razlegao bi se veseli zveket žlica, viljušaka i noževa.
Ambrozije je tada uživao i bio u svom elementu:
– Gospodine (taj i taj, a znao je Ambrozije uvijek ime glavnoožalošćenog, koji je obično i plaćao cijeli ceh za daću), molim vas, probajte naš (prebranac ili paprikaš, a znao je Ambrozije uvijek što glavnoožalošćeni voli), napravili smo ga samo za ovu priliku i samo za vas!
Glavnoožalošćeni je pritom odmah zaboravio na pokojnicu ili pokojnika i na račun za daću i tako sit, napit i raspoložen već sutradan je bio maksimalno produktivan na svom radnom mjestu, što je bilo najvažnije za našu zemlju, a mogao se sasvim opušteno i veseliti u nekim svatovima, na nekom rođendanu ili sportsko-rodoljubnom događaju, pa čak uživati i u nekoj javnoj kući, što je bilo najvažnije za njega kao pojedinca, ali, rekli smo, i naše gospodarstvo.
I Ambrozije je bio ubijeđen da će ga jednog dana na velikoj svečanosti, osobno predsjednik naše države odlikovati Ordenom zasluge za narod.
