Stoput lakše je bilo u ratu postati heroj nego u logoru ostati čovjek
U Memoarskim sjećanjima Ante Ruskovića Tića iz mjesta Pijavičino na Pelješcu, Rijeka, 1986. (izvor je “Muzej Domovinskoga rata Dubrovnik, inv. br. 536.) naziremo pravi lik pelješkoga revolucionara Ivana Morđina Crnog (Mor znači crn, a na albanskom Đin je Ivan, op., T.T.). Iako je izgledao kao kršni hajduk i imao guslarske brkove taj sin vrletnoga Pelješca je zapravo bio papučar, tj. u Beogradu je završio papučarski obrt. Postolari su inače bili uglavnom siromasi, jer ih je bilo puno i bili su slabo plaćeni. Kao i Marin Cetinić sa Korčule nezadovoljnik je postao komunist. Iz knjige Mata Jakšića o Morđinu ne razabire se ništa, to je čista hagiografija.
O Morđinu znam da je bio Tarzan svoje vrste, da su radi njega Talijani strijeljali taoce (između ostaloga sjekao talijanske žice da bi posjetio ljubavnicu), da se teško sukobio (vidjet ćemo zašto) sa sestrama Radeljević i jakim partijaškim šefom Vickom Krstulovićem u Splitu, da je išao dizati ustanak usred Hercegovine pa je bježeći s vlaka slomio nogu, te ga ustaše vode u mostarsku bolnicu odakle je pobjegao, da vezan bježi Nijemcima s broda i doplivava do obale, gdje je tobože naletio na neki odred Nijemaca i bio pogubljen.
Krenimo na Ruskovićev spis. Morđin dolazi u Janjinu iz Smokovljana jer je u većem mjestu bilo nešto posla. Rusković piše da su on i Morđin bili prijatelji, stari drugovi. Njegova golema volja i želja da se istakne i da ga ljudi prihvate po Ruskoviću je naišla na plodno tlo u prihvaćanju revolucionarnih marksističkih ideja. Rusković ističe da je impulzivni Morđin kao član KPJ (komunističke partije) pritvoren 1936. zajedno s Matom Jaspricom. Morđin se nakon zatvora povezuje s Jozom Ruskovićem iz sela Pijavičino i napreduje u hijerarhiji, do tada je bio na začelju. Na sastancima kritizira Mata Jaspricu Pikulića koji nakon zatvora se pasivizira. Zatim u privatnom razgovoru s Jaspricom uvjerava istoga da njega kritiziraju Jozo Rusković i partijsko vodstvo iz Pijavičine. Morđin zapravo želi zauzeti Jaspričino mjesto i spletkom postaje najvažniji partijac u Janjini (teško je vjerovati Anti Ruskoviću da Partija nije znala ništa o tomu, pa takvim metodama se i Tito služio, ništa u Partiji novo!)
U samoj Janjini i Popovoj Luci se druži s mladim komunistima kojima savjetuje da se ne druže sa starijim komunistima jer su isti oportunisti (dakle uzgaja svoje poslušnike i boji se konkurencije, tako stranke delaju op., T.T.). Neki zbog ovog rovarenja Morđinovoga, posebno protiv Mata Kovačevića i Mata Jasprice, se distanciraju od Partije, ali oni koji kasnije ulaze u pokret i partizane postaju Morđinu vrlo poslušni i odani. Kada stižu talijanski okupatori Morđin i Jozo Rusković bivaju zaustavljeni od talijanske policije (karabinjeri), Morđin kao mahnit i atletski tip uspijeva pobjeći, dok Rusković kao stariji i slabiji se predaje. U namjeri da diskreditira Ruskovića Morđin izjavljuje da isti nije htio bježati.
Morđin 1942. nagovara skupinu mladića komunista da odbiju vojni poziv NDH, te ih uključuje u janjinsku partizansku grupu (Talijani su takvima koji odbiju poziv NDH išli na ruku, op., T.T.). Održavao je veze s “drugovima” s Neretve; kako je bio nepovjerljiv te je veze održavao osobno, te je tako pritvoren u Mostaru. Oslobađaju ga pelješki domobrani na službi u Mostaru.
“Morđin koristeći svoj položaj partijskoga sekretara Kotara zavodi sve više ličnu vlast i nad partizanskim logorima i nad samom Partijom.
Njegova surova narav dolazi do ispoljavanja sve više, što se on više penje i približava partijskom vrhu. Najprije nastoji, i uspijeva da sve starije komuniste koji su stvarali i stvorili organizaciju… koja je sposobna da živi i da se bori… da ukloni sa položaja gdje se nešto odlučuje sve one koji su imali partijski i opći autoritet.”
Drugi dio taktike jest izbjegavati stare komuniste, tako im oduzimajući “glas.” Tako je autoru pričao Mirko Vitković da je Morđin na jednom sastanku s istim, te Mratovićem i Bojanovićem Morđin tražio i predlagao da strijelja sve župske (iz janjinske župe i šire) oportuniste, i da će pozvati Korčulane da to izvrše. Ovome se najodlučnije suprotstavio Bojanović, ali i ostali nazočni.
“Morđinu je bio cilj Vlast i komandovanje, a sve drugo sredstvo da se taj cilj postigne. Tom svom cilju je posvetio sav svoj rad i energiju koja je bila zadivljujuća.” (mini Staljin i mini Tito, op., T.T.)
Vrlo ružna je njegova netrpeljivost prema starim komunistima s kojima je nekad bio presretan, prezadovoljan i počašćen da ga primaju u društvo i zajednički rad. “Spojivši tako strahovitu čežnju za moći i svoj surovi i neobrazovani karakter… dolazilo je do netrpeljivosti njega “Vrhovnog” i oružanih grupa, odnosno partizanske čete.”
Ante Rusković navodi da su ga dva mlada partizana 1942. pitala za savjet, jer su odlučili da ubiju Morđina našto ih je odlučno odgovorio od takve zamisli. Prijekog Morđina je samo upozorio da se treba prema borcima drugačije ophoditi. (takvih kao Morđin nažalost ima dosta među našim Hrvatima, bili oni partizani ili ustaše, kod Srba je taj tip daleko češći, op., T.T.)
Dok je Morđin bio u mostarskom zatvoru Partija je postavila Antu Ruskovića i Markića na čelo organizacije, ali po povratku Morđin smjenjuje Ruskovića, a Markića ostavlja. Nakon dugog vremena u Komitet uvodi Nikolu Milata, Iva Šeparovića te nekog neiskusnog mladića koji mu je bio poslušan. Tako je imao potpunu vlast nad komitetom. Kasnije kad postaje član Oblasnog komiteta ne zanima ga više lokalni komitet u kojega ulaze sada i osobe koje mu nisu sklone.
“Kada se usjeo u Oblasni komitet sada je toliko osiljen, ali uvijek nepovjerljiv da mnoge poslove koje bi mogao drugi obaviti ne dozvoljava nikom, nego želi sve sam, posebno ne želi da ga Korčula, odnosno Blato (naselje na Korčuli, valjda misli na Cetinića Marina) negdje zamijeni. Nije trpio neku konkurenc(ij)u. Njegovu surovost i divljaštvo te sadizam se ogledaju u primjeru partizanskoga dezertera Ratka Vodopića kojega je tako živinski Morđin na Hvaru premlaćivao da je i iskusnom sucu Jozu Careviću bilo krajnje neugodno vidjeti izgled Vodopićev. Vodopić je strijeljan. “On je (Morđin) sa užitkom davao naređenja koga će se strijeljati, jer je htio pokazati koliko je on moćan i nedostiživ.”
“Danas postoji njegov kip na Janjini. O njemu se govori kao heroju, stvaraocu i organizatoru svega na Pelješcu, postaje historijska ličnost. Njegovo ime je ušlo u Enciklopediju sa svim najpozitivnijim atributima. Istina je takva da je i njegov drugi dio, dio Čovjeka bio loš, vrlo loš i nitko nije pustio suzu žalosnicu nad njegovim nestankom.”
Rusković piše da nije mrzio Morđina i da samo želi svjedočiti istinu. To ne znam, ne želim se niti raspitivati, samo sam htio dati profil revolucionara. Ističem da je u Partiji bilo i daleko složenijih i zagonetnijih osoba poput Hebranga, Supeka, Tuđmana, Šegedina, Tripala, Krleže – ne želim dakle pljuvati po našoj lijevoj sceni. Ali ovaj profil i egzemplar staljinista zaslužio je makar simboličan prikaz.
A da nije Rusković mrzio luđaka poput Morđina i da su bili prijatelji teško je vjerovati. Sam Rusković ističe da mu je Morđin prijetio revolverom kada ga je kritizirao zbog krađe kokoši, jer da će to umanjiti ugled Partije u narodu. Kaže da je Morđin to napravio iz obijesti, nije bio gladan, ali se zaželio mesa.
Moderni čitatelj koji ne zna za ondašnje siromaštvo peljeških sela i Dalmacije, te koji ne shvaća riječ glad i rat teško može shvatiti otužnost kokošarenja druga Morđina. Ističe Ante Rusković na kraju da je ispričao samo jedan dio istine (koliko li je samo prešutao) i da mu to nije žao. A revolucija jede svoju djecu, nakon 6 godina pritvora u Italiji Mato Jasprica Pikulić vratio se doma. Godine 1953. na Golom otoku sreće Mato svoga mještanina kolegu komunista Joza Ruskovića.
Izgleda da je i Ante Rusković bio na Golom otoku. Njegove uspomene sa Titovih “Havaja” imamo na slovenskom u časopisu Borec. http://revija-borec.si/ebook/borec_626-629/borec_626-629_z.pdf
“Danas, daleko od tog nesretnoga doba, još stalno razmišljam o tome zašto je bilo potrebno da se čovjek u svojoj biti tako jako ponižavao. Po mojem uvjerenju bila su odlučna dva osnovna razloga. Prvi je neizgrađenost ili labilnost karaktera. Drugi je metoda koja je omogućavala da se surovost, mučenje, ovajanje(?, riječ u slovenskom ima konotacije omatanja i klesanja, valjda misli Rusković na političko preodgajanje, tj. pranje mozga) i slično tome razvili, raširili i postali nešto svakidašnje, da je čovjek imao pred sobom samo sebične koristi. I nastalo je stanje koje sam opisao. Stoput lakše je bilo u ratu postati heroj nego u logoru ostati čovjek.
