Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

VUČJA VREMENA – I Hrvatska bi se mogla pozivati na povijesna prava

Iako je pokojni Alija Izetbegović ostavio BiH Turskoj u amanet i Bošnjaci idu raditi u Beč, ne i u Istanbul

 

Od napoleonskih vremena nisu se u Jadranu “aktivno” susretale ruske i europske flote, stoga nedavni prolazak ruskih brodova prema Splitu i talijanski protuodgovor može i mora promatrati u svjetlu lokalnih geopolitičkih događanja, osobito pada prosrpske vlade u Crnoj Gori.

Američki bombarderi nakon toga su preletjeli Dubrovnik, Tiranu i Skoplje. Ponovno srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić aktivira optužnice protiv hrvatskih pilota, nimalo slučajno je želio nenajavljen i nepozvan posjetiti Jasenovac; već smo kazali da je od jednog malenog logora ružne prošlosti učinjen povijesni mit. Predsjednik Vučić, koji je u prošlom ratu imao izrazito negativnu ratnohuškačku ulogu u Hrvatskoj, ali i aktivnu oružanu u Sarajevu, je zadnji koji bi imao moralno pravo govoriti o ratu, kamoli nekoga proganjati. Više puta su organizirane srbijanske mase u rušenju Vučića, u najnovije doba osobito je opasno po režim što su uključene i mantije, tj. SPC. Zato Vučić mora biti mega Srbin i pokazati dozu nepomirljivosti čak i pod cijenu da trajno naruši odnose Hrvatske i Srbije, ili da zbog Kosova ošteti europske integracije, čime bi realno bio dio nekoga Pekinškoga pakta (nema više Varšavskoga), što otvara brojne varijante političkih podjela i sukoba.

Bez obzira hoće li se EU ili NATO održati, ono što ostane od Zapada morat će braniti Crnu Goru (radi obale) i BiH koja je previše blizu Beču i Italiji. Makedonija bi trebala ostati stabilna, jer su Makedonci učinili značajne ustupke brojnoj i na zapadu države kompaktnoj albanskoj manjini. Milo Đukanović se dosad pokazao kao razuman i suverenistički državnik, iako se štošta može kazati o njegovoj političkoj prošlosti, pa i načinu razvoja ekonomije. Žalosno je kada Goran Šarić, koji kao povjesničar i katolički teolog može raditi na pomirenju naroda, prisvaja dubrovačku književnost i negira hrvatski jezik. O radu na književnom jeziku od katoličkih crkvenjaka Temperice, Kašića do Stullija već smo pisali a što se dubrovačke književnosti tiče zanimljivo je prijateljevanje i književničko dopisivanje Dubrovčana sa Hvaranima (Hektorovićem posebno), Korčulanima (Kanavelić), Splićanima i drugim Hrvatima, npr. Jurjem Zrinjskim. Neki se nazivaju Slovincima, drugi sebe i svoj jezik nazivaju Hrvatima i hrvatskim, ali nijedan se ne definira kao Srbin niti dopisuje sa srpskim igumanima, episkopima, vojvodama. Doduše kod Držića postoji jedan lik koji je vjerojatno hercegovački Srbin, imenom Stanac. Doduše u Srbiji postoji utjecaj renesanse, npr. u Dečanima koje gradi fra Vito iz Kotora, ili Studenici.

Hrvatska i Srbija radi etničkoga ciklona koji su izazvali Turci imaju i imali su krvave povijesne prijepore na širokom prostoru od Karlovca do Sandžaka i Srijema. Ali bilo je i osoba koje su povezivale oba naroda kao što su Nikola Tesla, feldmaršal Svetozar Borojević, Svetozar Pribićević, Petranović iz Obrovca i Stjepan Mitrović Ljubiša iz Budve koji su tražili administrativno spajanje Dalmacije (u koju su ulazili i Boka i Budva) sa Hrvatskom.

Ne dovodim u pitanje granice država kakve su sada, samo kažem da bi i Hrvatska mogla iscrpljivati sebe i druge pozivanjem na povijesna prava i odustajanjem od realnosti. Jasno da bi u slučaju sukoba širih razmjera sve opcije bile otvorene. Goran Šarić i sam zna da je podrijetlo zapadnobosanskih (turska Hrvatska) i hrvatskih Srba vrlo šareno, da je dio tih ljudi sebe osjećao Hrvatima, da su u crkvenom i političkom pogledu odvojeni od Hrvata tek u razdoblju nakon 1878., tj. crkveno nakon stvaranja Kraljevine SHS. Razumne stvari čujemo od iskusnoga i ćudljivoga političara Vuka Draškovića, ali on je u Srbiji vuk samotnjak, tako da  njegova treća politička faza nema veliki javni utjecaj. Činjenica jest da se Srbi zaklinju na Rusiju, traže Kosovo ali odlaze raditi u Austriju i Njemačku. Iako je pokojni Alija Izetbegović ostavio BiH Turskoj u amanet i Bošnjaci idu raditi u Beč, ne i u prekrasni Istanbul.

A Hrvatska danas nema više ekonomiju, nema financijski suverenitet, nema kulturnu politiku, što je najvažnije, nema demografiju, nema svoje planove, programe, strategije, nije više subjekt politike kako bi kazao poznati ekonomist Slavko Kulić. Ali zato ima nemirno i neuređeno susjedstvo koje svoje komplekse liječi osim “slavnom” prošlošću i bolesnim snovima o veličini i dominaciji na prostoru umirućih nacija i ekonomija. Balkan ostaje bure baruta, a nemojmo zaboraviti da će se tu nešto pitati i Tursku! Svakako da za bavljenje politikom treba biti Porfirogenet, tj. u grimizu rođeni, kako su sebe nazivali sviloobučeni bizantski carevi. Nadamo se da naši grijesi ne će biti kao grimiz, te da će patrijarh Srba Porfirije (iz povijesno nekada hrvatskog dijela BiH, kao i Vučić) biti iskren kada tvrdi; “Monah sam postao jer sam u Crkvi tragao za onim što ona zaista nudi i zbog čega jedino postojimo na ovom svijetu, jer Bog nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Nijemac – on je ljubav, a Crkva nije na ovom svijetu da bismo mi bili bolji ljudi, ili da bi se bavila socijalnom pravdom – ona postoji jer nema čovjeka koji se ne pita o smislu svojeg postojanja .”

Teo Trostmann

Povezani članci

“Labrador” po drugi puta u Zagrebu

HF

Organizirani napad SDP-a, zidaša i medije

HF

Stradali i od fašista i od nacista

HF

Boris Miletić mrzi Hrvatsku i Hrvate

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...