Hrvatski Fokus
Hrvatska

U tragediji eksplozije na Vergaroli svijetli humani lik dr. Michelettija

To je bio čisti jugokomunistički teroristički čin s namjerom izazivanje velikih žrtava među civilima

 

Rasprava o eksploziji na Vergaroli u Puli 18. kolovoza 1946. godine, traje li traje! Vjerojatno se nikada ne će saznati stvarni krivac, jer to nikomu ne odgovara. Ne odgovara ni titoistima, ni talijanašima, zato što je  najlakše ovako  upirati prstom jedni prema drugima.

Posljedice su uvijek nevine ljudske žrtve koje su prinesene  na  žrtvenik nečijih interesa, kao doprinos postizanja nekog cilja. Tko god da je krivac, cilj je postignut.

Stradalo je puno ljudi, pogotovo nevine djece! Eksplozija je izazvala egzodus talijanskog stanovništva, promijenio se etnički sastav stanovništva, a za žrtve nikoga nije briga, jer svima je glavna preokupacija okriviti suprotnu stranu. Politizacija tog terorističkog čina postaje degutantna, jer se žrtve stalno i iznova viktimizira, odnosno koriste u političke svrhe umjesto da ih se pusti da počivaju u miru.

U tom tragičnom terorističkom činu svijetli humani lik dr. Geppina Michelettija, koji je usprkos tomu što je u eksploziji izgubio svoje sinove Carla i Renza, u dobi od 9 i 6 godina, brata , bratovu ženu i bratovu kćer, sinovku,  nastavio do kasno u noć operirati i pomagati ranjenicima. Ovog  čovjeka, požrtvovnog liječnika, nikad nitko nije  spominjao, tišina je trajala desetljećima.

Michelettijevi su u prvim mjesecima 1947. godine emigrirali i otišli u Italiju, u Narni. Godine 1947. Italija je Geppinu Michelettiju dodijelila medalju za hrabrost, 2007. godine postavljena mu je spomen-ploča pored spomenika kod katedrale u Puli, dok je 18. kolovoza 2008. otkriven njegov spomenik u Trstu. Najtočnije podatke o žrtvama opisao je talijanski novinar Paolo Radivo u knjizi La strage di Vergarolla (18. kolovoza 1946. godine) prema tadašnjim julijanskim novinama i naknadnim akvizicijama, u izdanju Talijanske udruge Pula i Istre – Slobodna općina Pula u egzilu koja je objavljena 2016. godine, a sastoji se od tri poglavlja. Prvi analizira kako su regionalni mediji prepričavali događaj i njegov razvoj događaja. Drugi prikuplja sve članke suvremenih talijanskih, slovenskih i hrvatskih julijanskih novina. Treći uspoređuje tadašnje novinarske izvore s arhivskim, novinarskim, bibliografskim i usmenim, pružajući nove elemente i ključeve za čitanje vjerojatno najkrvavijeg masakra u republici Italiji, jer Pula je bila pod Anglo-američkom upravom, ali po talijanskom zakonodavstvu. Talijani drže da je Istra njihova do kraja Pariške mirovne konferencije 10. veljače 1947.godine.

Bilo je uporabljeno 28 protupodmorničkih dubinskih bombi, 3 torpedne glave, 4 TNT punjenja za uništavanje i 5 dimnih bombi. Sve je deaktivirano i naslagano na obalu 30-40 metara od kamenog gata .Samo 2 ili 3 eksplozivna punjenja, tj. cilindra duljine metara, 1,5 su bili izvan hrpe. Sve je to eksplodiralo i odnijelo 64 života.

Zahvaljujući ovoj knjizi na 648 stranica sada su poznatiji detalji o samom događaju: o plivačkim natjecanjima održanim tog nedjeljnog jutra, o mjestu (plaža u glavnom gradu Istre) i vremenu eksplozije (14:15 sati), o materijalnom i psihološkom utjecaju prouzročenom građanstvu, o broju i karakteristikama (još uvijek neizvjesnim) eksplodiranih bombi, o spašavanju i liječenju, o žalosti grada, o točnom broju i osobnim podacima identificiranih i pokopanih mrtvih (64), kao i onih koji nisu identificirani (četrdesetak?) i ranjenika (25, 53 ili 76?), na sprovodima, o žalosti i solidarnosti, o povratu osobnih stvari žrtava, o zaslugama dr. Geppina Michelettija koji je toliko teško ozlijeđenih spasio, o 80 korisnika subvencije koju je platila (uglavnom talijanska vlada) kroz predsjedanje Zonom, o službenim istragama angloameričkih vlasti, o polemici, o odgovornostima, o uklanjanju preostalih bombi iz grada, o (gotovo sigurno zlonamjernoj) prirodi eksplozije, o mogućim počiniteljima i poticateljima, o motivu, o terorističkoj ofenzivi koju je Tito  izveo protiv talijanaša i Angloamerikanaca u Veneziji Giuliji, o istrazi talijanskog pravosuđa na koju se saveznička vojna vlada odmah pozvala na nadležnost, kao i na političko-diplomatski scenarij.

Sveobuhvatni i detaljni,  ali ipak tendenciozni prikaz talijanske verzije. Sa hrvatske strane o tom događaju pisali su dr. Darko Dukovski i Tea Čonč.

Prema pisanju  L’Arena di Pola i Il Nostro Giornale (to su bile jedine novine u Puli) 20. kolovoza određen je raspored pogreba, a 21. kolovoza vijesti o pogrebima žrtava. Gradske vlasti proglasile su utorak, 20. kolovoza, danom žalosti. Il Nostro Giornale je pod naslovom L’ultimo omaggio alle vittime di Vergarolla (Iskazane posljednje počasti žrtvama s Vergarole) opisao atmosferu u gradu na dan pogreba: većina građana sudjelovala je u pogrebu, svi suosjećaju s obiteljima žrtava.

U devet sati je porečko-pulski biskup mons. Raffaele Radossi služio misu u bolničkoj kapelici, blagoslovio tijela te održao govor u kojem je jasno dao do znanja da odgovornima smatra vojnu i civilnu vlast Zone. Nakon mise formirala se povorka koja je krenula iz bolnice Santorio Santorio, gdje je i mrtvačnica, putem prema središtu grada prema Mornaričkom i Civilnom groblju. Prvo su išli građani koji su nosili vijence svih gradskih organizacija, pa predstavnici civilne policije i vatrogasaca, a potom limeni orkestar koji je cijelim putem svirao posmrtni marš. Nakon njega išli su ujedinjeni pjevački zborovi Ciscutti, pa svećenici. Nakon njih slijedio je saveznički kamion s 25 tijela od kojih 21 neidentificirano, a koja su trebala biti pokopana na Mornaričkom groblju. Iza kamiona išle su obitelji žrtava i nakon njih predstavnici gradske civilne i vojne vlasti. Nakon njih slijedilo 8 kamiona s 32 lijesa s tijelima koja će biti pokopana na Civilnome groblju Monte Ghiro (novine su donijele 29 imena identificiranih žrtava).

U središtu grada, na Giardinima (najpoznatija puljska šetnica u središtu grada), povorka se razdvojila; prvi je dio krenuo prema Mornaričkom, drugi prema Civilnom groblju. Novine opisuju gomilu ljudi koja se okupila u tužnoj atmosferi u kojoj se najglasnije čuo plač žena. Sve su trgovine i ugostiteljski objekti bili zatvoreni. Ukupno je poginulo 65 osoba, a ranjeno 30-tak, mada se ponegdje proizvoljno piše o 116 poginulih. Upravo se o broju žrtava u postojećoj literaturi, publicistici i novinskim člancima mogu naći veoma različiti, često kontradiktorni podaci.

Onaj ili oni koji su izazvali takvu tragediju su osobe bez imalo grižnje savjesti, beskrupulozne, bez osjećaja za patnje drugih ljudi, a pogotovo nevine dječice. To je bio čisti teroristički čin s namjerom izazivanje velikih žrtava među civilima.

Ne ponovilo se!

Lili Benčik

Povezani članci

Slovenija mora nadoknaditi štetu jugoslavenskim građanima

HF

Košić: Hrvati imaju pravo znati istinu

HF

Da je baba umrla koji drugi dan…

HF

Jezikoslovni pogled na vukovarski problem

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...