Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Teško je živjeti u Srbiji, a kamoli biti Hrvat u Srbiji

Nemoguće je očekivati da imamo status kojeg imaju Srbi u Hrvatskoj

 

Jasna Vojnić, predsjednica je Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji i u razgovoru za Radio Mrežnicu govori kako je to danas biti Hrvat u Srbiji, kakav je položaj našeg naroda i koja prava ostvaruju. Za one kojima treba slikovitiji opis što ona radi, reći ćemo da je Vojnić “hrvatski Pupovac u Srbiji”.

  • Kako je danas biti Hrvat u Srbiji?

– Teško je živjeti u Srbiji, a kamoli biti Hrvat u Srbiji. Hrvata prema popisu u Srbiji danas ima 57.900 i od tog broja najviše ih živi u Vojvodini, a od tog broja, najviše u Subotici. Tu je i sjedište naše institucije za sve Hrvate u Republici Srbiji. Funkcioniramo po principu skupštine, imamo 29 vijećnika s teritorija cijele Srbije i oni donose sve odluke. Ono što je najveći izazov za Hrvate u Srbiji jest da smo trenutno u takvom položaju da smo isključeni iz svih procesa donošenja odluka. Nema nas u institucijama, u političkom sustavu i nema uposlenih Hrvata u javnoj upravi. Drugi veliki izazov je što nas Republika Srbija na neki način drži u financijskim kolicima, pa ako bi se njih pitalo, mi bi bili na razini malo veće udruge, a ne krovne institucije Hrvata u Srbiji.

  • Koliko novaca dobivate na godišnjoj razini za svoj rad?

– Dobijemo oko 150 tisuća eura za godišnju razinu, za sve programe, obrazovanje, kulturu, informiranje, službenu uporabu jezika i pisma. To je otprilike onoliko koliko Srpsko narodno vijeće dobije samo od Grada Zagreba. Ako bi se mjerilo, jedna naša kuna je tu naspram 37 kuna koliko dobije Srbin iz Hrvatske. Eto, jednostavno ne možemo ostvarivati naše programe koje bismo mogli zbog upravo tog dijela financija. Da nam Hrvatska ne pomaže, ništa ne bismo mogli ostvariti od tih krovnih projekata.

  • Koliko Hrvatska pomaže?

– U zadnje četiri godine sve više. Prije 4 godine smo dobili oko 20 tisuća eura sa svih razina, danas nam se već financiraju ključni projekti. Vlada npr. financira izgradnju Hrvatske kuće, krovne institucije svih Hrvata i kadrovskih nas snaži što je nama najvažnije. Ta Hrvatska kuća bila bi u Subotici i imala 3 ključne institucije: HNV, Hrvatsku riječ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.
Dolazi s hrvatske strane sve više potpore, ne samo s razine vlasti, već i iz gradova, županija, pojedinaca. Evo, npr. najviše Osječko-baranjska županija i župan Anušić ima izuzetno sluha za nas, ali i Vukovarsko-srijemska, Istarska, Zagrebačka.
Znate, imamo jednu mladu i dobru ekipu koja ima puno ideja i kad se to predstavi u Hrvatskoj, nađe se potpora.

  • No, pomoć Srbije ide na kapaljku?
    – Ide malo teže, ali ima nekih pomaka u zadnje vrijeme. Dio je do naše velike upornosti i umijeća pregovaranja, ali zadnje tri godine od Vlade Srbije dobili smo novac za otkup rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu, potom prostor u Beogradu, ali to je pomoć na “gumb”. Nema sustavne pomoći.
  • Voljeli biste imati status u Srbiji kao što ga imaju Srbi u Hrvatskoj?

– Mi bi voljeli da se pomaknemo s nule na jedan. Trenutno je nemoguće očekivati da dostignemo taj status kojeg imaju Srbi u Hrvatskoj.
Ovdje imaju 4 zastupnika, 11 dožupana, 44 dogradonačelnika i donačelnika općina, potpredsjednicu Vlade, a u Srbiji je taj broj ravan nuli. Mi smo na svoje “mišiće” sada uspjeli da imamo zastupnika u skupštini, no to nije poštivanje bilateralnog sporazuma, već samo naše umijeće.

  • Ima li pritisaka na vas u Srbiji?

– Itekako. Ima velikog zastrašivanja koje se u zadnje vrijeme radi u rukavicama, ali ima posljedica. Na primjer, prije 3 godine je u jednom mjestu Beregu bila generacija prvašića koja se cijela izjasnila za nastavu na hrvatskom jeziku i ravnateljica je podnijela zahtjev u pokrajinu da se otvori odjel na hrvatskom. Nakon toga nastali su pritisci, prijetnje porukama ravnateljici koja je srpske nacionalnosti, prijetnje na školski odbor i morala je ponoviti anketu roditeljima, iako je to bilo protuzakonito. U međuvremenu su bili pritisci po selu u stilu da će im doći Thompson na otvaranje, da su ustaše, itd. Na toj ponovljenoj anketi pola se roditelja izjasnilo za nastavu na hrvatskom, a oni su ponovno radili pritisak na ravnateljicu i rekli joj da treći put ponovi anketu. Mi smo iz HNV-a rekli da puste i roditelje i djecu, neka idu na srpskom, nek se više ne radi nered, a ravnateljica je dala ostavku i rekla: Ne znam kako vi ovo izdržavate, ja kao Srpkinja ne mogu izdržati ovakav pritisak. Izuzetno veliki pritisci, od toga da se ravnatelji pozivaju na informativne razgovore, da se straše djeca, da mediji nas prikazuju kao incidentan narod i rade se medijski spinovi, a u pozitivnom svjetlu se Hrvati u Srbiji nikad ne prikazuju. Mi smo nevidljiva zajednica jer su sve medijske kuće dobile naputak da se Hrvati u Srbiji ne prate. Osim ako se dogodi incident, onda je to izuzetno zanimljivo medijima pa često bude da smo onda i u Hrvatskoj vidljivi.

  • Koliko čujem, unatoč medijskoj blokadi, radite jako puno?

– Da, godišnje imamo više od 300 manifestacija, bogata smo zajednica baštinom, kulturnim stvaralaštvom, 40-ak živih udruga imamo, ljudi se iznenade kad nam iz Hrvatske dođu u goste, imamo svoje brendove poput tambura, izrade slika od slame, puno sadržaja, nedavno su nam bili gosti iz Hrvatske pa nam kažu da smo na razini Lada. Nitko nas ne čuje i ne vidi, a mi smo izuzetno jaka zajednica. Zato valjda jer rastemo u takvim okolnostima pa smo primorani da budemo jaki i otporni.

  • Sve vas je manje, zar ne? Uostalom, kao svih Hrvata.

– Na popisu nas ima 57900. No, ima 300 tisuća Bunjevaca koji su se izjasnili nehrvati, ima neizjašnjenih, Jugoslavena, ostalih, od toga je najveći potencijal Hrvata koji imaju strah izjasniti se tako. U Srbiji još uvijek vlada strah izjasniti se kao Hrvat. A ako se izjasnite kao Bunjevac nehrvat, dobit ćete sve financijske potpore, moralnu podršku, predstavnike vlasti na svakoj manifestaciji. Oni su to izuzetno dobro razvili, još od vremena Miloševića, strategiju razdvajanja Hrvata na Bunjevce Hrvate i Bunjevce nehrvate. Oni Hrvati Bunjevci ne dobivaju potporu, za razliku od onih koji su se odrekli hrvatstva. Sada to pokušavaju raditi sa Šokcima, da se otima materijalna baština. Preuređen je, naime, jedan franjevački samostan u Baču koji pripada Šokcima Hrvatima, ali su dobili naputak da se briše sve što je hrvatsko, a ostane samo šokačko. Tako se i Šokci razbijaju na nekoliko frakcija.
U listopadu nam slijedi popis stanovništva i imat ćete otvorenu kućicu i moći se izjasniti kako hoćete, moći će se razbiti Hrvati na pet skupina. Zato moramo osvijestiti da se ljudi taj dan ne izjasne svojim subetničkim imenom već kao Hrvati da bismo sačuvali tu našu supstancu.

  • Kakvi su odnosi s “običnim” Srbima?

– Susjedi sa susjedima žive, osobito Subotica, odnosno Vojvodina, to je multietničko stanovništvo, svatko želi živjeti u miru, nema toliko tenzija. Kad dođu incidenti, onda se medijski preeksponiraju i stvara se negativna slika o Hrvatima. Rađeno je neko istraživanje po kojem su trenutno Hrvati u Srbiji najugroženiji narod, pretekli smo i Albance, no to je samo zbog stvaranja te medijske slike.

  • Dakle, pod Vučićevim pokroviteljstvom?

– Da. Sve je to smišljeno, evo npr. film Dara iz Jasenovca pa da nikad niste imali veze s Hrvatima i kad ga pogledate, stvorit će vam se neka mržnja i otpor. Kad pričate s običnim ljudima onda je to “Hrvati ustaše, svi se trebaju iseliti iz Srbije”, onda ja kažem da sam Hrvatica, pa je odgovor:- A ne, ne ti, oni tamo neki. To je u svijesti negdje, stvoreno opće mnijenje i halo-efekt stvoren zbog medija i njihove neslobode u Srbiji. U svim medijima se Hrvati prikazuju negativno i onda obični ljudi ni ne mogu imati drugačije mišljenje.

  • Kontaktirate li s Vučićem, idete li kod njega?

– Imamo sastanke, razgovore, u nekima dođe do pomaka, no sustavna rješenja nisu. No, iskrena želja uključivanja i integriranja Hrvata u sustav ne postoji. Mi smo u nekoliko navrata rekli da Hrvata u Srbiji nema toliko da bismo ikoga ugrozili, a niti da nam se to ostvari, nikad ne bismo mogli ugroziti Republiku Srbiju.
Žao nam je da postoji ta frustracija. Ne može se Hrvata staviti čak ni na razini nekog portira, nadam se da će se to nekad promijeniti, no to mora doći od vrha vlasti.

  • S kim surađujete, a da vas razumiju, ima li neki političar koji vas razumije?

– Ima takvih, evo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i ministrica, imamo dobru suradnju, oni razumiju manjinsko pitanje. Evo, sad se radi novi akcijski plan za poglavlje 23. Ne možemo generalizirati, ali takva je sveopća klima i na žalost, na najvišim razinama nema bilateralnih susreta. Ako toga nema, onda se ni problemi otvaraju da bi se mogli uopće rješavati.
Evo, mi za najmanji komunalni problem moramo zvati predsjednika države. Da nas ima u institucijama, ne bi ga time zamarali. Na žalost, mora sve kod njega završiti na stolu, on to mora odobriti.

  • S kojim političarima u Hrvatskoj surađujete? Imate kontakte?

– Za nas je zadužen Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske, dobivamo određena sredstva preko tih natječaja, potom sa premijerom imamo redovite susrete, s ministrom Grlić Radmanom, on doista brine, zove, ako treba podrška, potom suradnja sa županima, evo nedavno smo predočili naše izazove na Zajednici županija. Nije sve u financijskoj pomoći, nama više treba politička i moralna potpora. Na primjer, kad se susreću dva ministra, razgovaraju o Hrvatima u Srbiji, a niti jedan, niti drugi ne poznaju realne probleme. Kada dvije lokalne samouprave surađuju, imaju projekte, u Hrvatsku zajednicu nikad ne dođe ni jedne kune. Rekli smo da nas uključe, da misle o nama, da se kontaktira Hrvatsko nacionalno vijeće, da se sjete Hrvata u Srbiji. Evo, Srbija u svojim izvješćima o napretku za EU kaže kako surađuju, no nas nitko ništa ne pita. Ali, ima pomaka, evo ministrica Tramišak je prije 2 mjeseca otvorila jednu liniju, raspisala natječaj, isključivo za Hrvate u Srbiji, to se dogodilo po prvi puta. Mi smo s time dobili da su nam zvonili telefoni, zvali su iz Hrvatske i pitali nas da im damo nekog partnera, s kim bi surađivali, trebali su nas.

  • Vi ste zapravo “hrvatski Pupovac” u Srbiji, a mi nemamo pojma o vama?

– Medijski smo nevidljivi, Srbija radi da nas isključi iz svih mogućih struktura. Kad smo prije 2 godine pozvali sve župane da nas posjete, bilo ih je 18, odmah se pročulo, najave nije bilo, onda nas je zvao premijer pokrajine Vojvodine, pozvao sve nas i župane kod sebe, pitao što treba. Tada smo dogovorili i projekt oko rodne kuće bana Jelačića. Evo, autonomna pokrajina Vojvodina ima najveću osjetljivost, evo oni su npr. Financirali dokumentaciju za rodnu kuću bana Jelačića, oni su čak sad na izborima uključili naša dva čovjeka. Župani nisu ni bili svjesni što će nama značiti da oni samo dođu, ne treba ništa drugo.

Čim netko dođe, čim su leđa Republike Hrvatske tu, odmah je situacija drugačija. Isto tako, ako se dogode napadi ili pritisci i RH stane iza nas, pritisci se smanje. Meni je jasno da nije lako parirati jer Srbija je maher u medijskim spinovima, u povlačenju kroz blato. Mi smo navikli, no žao nam je kad nam netko pomogne, a onda ga se provuče kroz to blato. Svima kažem onda da ne odustanu, jer nama je tako svaki dan. Nekad se pitamo je li bolje da nas mediji prate ili je bolje biti nevidljiv kao sada. Ako vas prate, automatski se aktivira 20 botova koji vas provlače kroz blato. Prije godinu i pol su meni i kolegi Žigmanovu prijetili da će nas doći pobiti automatskim puškama, pa smo to prijavili policiji. Da se to, ne daj Bože, dogodi u Hrvatskoj i da netko prijavi, sve bi se osudilo, pokrenulo. I tako treba biti. Svaki čin nasilja bez obzira na to kome se dogodi, treba osuditi. I mi to i radimo. U Srbiji se dogodi totalno druga stvar. Mi prijavimo policiji, poslije godinu dana molite izvješće je li se išta učinilo po tom pitanju, oni kažu da je završilo na visoko tehnološkom kriminalu, da je predmet negdje zapeo, itd… Ne može se doći do presude, odluke, predstavnici vlasti nikad takav čin ne osude, nego u medijima osvanu naslovi, kao što jesu: Sami sebi prete, pa im Srbija kriva.

Što učiniti, biti nevidljiv i trpiti? Puno je tu strategije, od razbijanja hrvatskog korpusa nadalje. Prije godinu dana je Subotica uvela bunjevački jezik kao samostalni, u službenoj uporabi. Sad je tamo u službenoj uporabi srpski, hrvatski, mađarski i bunjevački. To nigdje nema, da je hrvatski dijalekt u službenoj uporabi no treba da bi se razbio hrvatski korpus. To su otvoreno rekli da nemaju potporu u zakonu jer za tako nešto treba biti 15 % određenog stanovništva, pripadnika zajednice za uvođenje jezika u uporabu. A onih koji se izjašnjavaju Bunjevcima nehrvatima u Subotici ima 9 % . I institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje je rekao da nema osnove za to, to nije jezik, nema svoju gramatiku ni išta, to je govor, dijalekt hrvatskog jezika, nema utemeljenje ni u zakonu ni u znanosti, no oni su rekli da je to čin političke odluke. To je prošlo i dozvoljeno je. Naša reakcija bila je da sam uputila zahtjev Vučiću u smislu ako postoji pozitivna diskriminacija prema jednoj takoreći nacionalnosti, molim da se hrvatski jezik uvede u općini Bač gdje nas ima 10 posto, u općini Apatin gdje nas isto ima 10 posto.

https://radio-mreznica.hr/tesko-je-zivjeti-u-srbiji-a-kamoli-biti-hrvat-u-srbiji-nemoguce-je-ocekivati-da-imamo-status-kojeg-imaju-srbi-u-hrvatskoj/

Povezane objave

Deset godina Dnevnika na hrvatskom jeziku

HF

Komu je smetala hrvatska zastava tijekom Plenkovićeva posjeta Subotici?

hrvatski-fokus

Pisane riječi treba osnažiti u – Hrvatskoj!

HF

Zadarski turnir u službi Velike Srbije

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više