Hrvatski Fokus
Kolumne

Ptičji svijet u Gradu Dubrovniku

Danas su vrane, te nasrtljive i inteligentne ptice, postale čest stanovnik stare gradske jezgre

 

Vrana u Dubrovniku za vrijeme mojeg djetinjstva i mladosti nije bilo. Prvi puta sam ugledao jato vrana pokraj Zlatnog potoka sredinom osamdesetih godina; kasnije se sjećam da sam 1995. primijetio jednu vranu nedaleko Vile Dubrovnik. Danas su te nasrtljive i inteligentne ptice postale čest stanovnik stare gradske jezgre (kažemo Grad!), teroriziraju golubove i otimlju im prostor ispred Ulice sv. Dominika (Arhiv i ulaz u porat, tj. gradsku luku) koji su doduše golubovi u vrijeme Adolfa Hitlera oteli hitrokrilim čiopama, nimalo srodnim lastavicama unatoč sličnom izgledu.

Primjećujem da golubovi sve više borave na drveću, ili na mjestima gdje se osjećaju zaštićenima. Populacija golubova, danas brojna, je u Domovinskome ratu znatno opala, a jedno vrijeme je bilo dosta i nezdravoga goluždravoga potomstva, što su neki (vjerojatno pogrješno) tumačili time da golubovi piju nezdravu vodu koja curi sa uređaja za hlađenje (tzv. “klime”).

Sokolić je dosta česta ptica, prvo je sredinom devedesetih od Orsule došla do sv. Jakova, da bi zatim postao obična ptica i na Boninovu i Lapadu. Osobno sam svjedočio kada je sokolić (veličinom manji od grlice) okomito kandžama pikirao na grlicu koja je stajala na stablu. Poslije sam pregledao ranu koja je išla od vrha glave do sredine leđa nesretne ptice, rana je nalik potezu kirurškoga nožića. Za djetinjstva sam prije skoro 50 godina vidio sokola  na Koločepu (Kalamota) u brzom letu pored obale.

Grlice prema vrsnome promatraču prirode i suradniku časopisa “Priroda”, hrvatskomu intelektualcu i kulturnjaku  Tomislavu Macanu (pseudonim Martol Dubac), dolaze u Lapad s visoravni Bosanke tek pedesetih XX. stoljeća. Prvotno su bile uz groblja i tamo gdje ima divlje loze.

Od stručnjaka izdvojio bih vrsnog preparatora Balda Kosića (1829.-1918.), te Ivana Tutmana (1924.-1985.). U Drugomu svjetskom ratu su izgladnjeli ljudi jeli golubove i grlice, pa ih je tada i nestalo. Seljaci su tamanili ptice koje su po njihovom mišljenju štetne, ali i ubijali ptičice, osobito kosove (kosović) za hranu. Ubijalo se i “iz športa”, praćkama i zračnim puškama. Danas šojke (ćorke) i druga leteća pošast uznemiruju naše seljake zobljući im grožđe i rajčice.

Sova se od šumovite Petke i zabačenoga sv. Jakova proširila i blizu zidina, te na Lokrumu gdje je znala napadati i paunovu mladež. U urbaniziranoj Župi mojoj rodici je sova odnijela psića, na Lopudu veliku sovu zovu pogrješno buk.

Vrapci kao prava urbana maoistička proleterska gerila nisu omiljene ptice. Sjećam se visokih i lijepih palmi ispred zgrade Gimnazije; na proljeće je iz njih odjekivao frenetični i zaglušujući cvrkut izleglih vrapčića; danas su palme nebrigom političara i pučanstva gotovo pa nestale. Ponegdje su bili pomodarstvo, ali ispred Gimnazije i u Posatu, te na Dančama su bile poslastica za oko. Treba kazati da smo za razliku od naših predaka s biljnim vrstama i ukrasnim drvećem vrlo neinventivni; socijalizam je dopuštao širenje alepskoga bora, te meni dosadne pitospore i kitnjastog i otrovnog oleandra. Eukaliptus valjda nisu sadili jer je to stablo volio Benito Mussolini? Uz obalu su se sjetili tamarisa otpornoga na morsku sol. A toliko je divnoga drveća, od jakarande do ljute naranče, pinije, kake (kakija), mimoze, nespole i dr.

Postojali su i lovci na ptice pjevice, tzv. ptičari koji su sebe smatrali ljubiteljima ptica; nesretne životinje su lovili tako da bi stavilo ljepilo na granu nasuprot ženki u krletci, kojom bi namamili mužjaka. Kada bi ih pitao zar im nije žao pticu držati u zatočeništvu često bi kazali da tako ptica živi znatno duže nego u prirodi, a da nije sretna ne bi pjevala. Nije za ptice ta činovnička sreća. 

Galebovi su se gnijezdili na pustopoljinama, osobiti na Mrkani i Bobari ispred Cavtata. Gradnjom Pašalićeve marine na Lapadskoj obali ostali su bez mjesta za gniježđenje, te su preselili na vrh čempresa u vrtu moje sestre, što nije osobito usrećilo susjede kojima su te ptice u stalnoj svađi s vranama u zoru budile turiste. Vidio sam jedan par kako se gnijezdi na vrhu uginule palme. Nekada sasvim divlja ptica, galeb je kao oportunist prišao naseljima radi smetlišta, bogatog i kaloričnog izvora hrane. Zatim su ih pojedinci na balkonima i zidinama počeli hraniti; s time ne treba pretjerivati, jer u Rimu su galebovi postali toliko nasrtljivi i bez ikakvoga straha od ljudi se kupaju u fontanama ili izletnicima na jezeru pikiraju na sendviče i kekse. Pravi su političari; ako im daš prst, uzmu ti cijelu ruku!

Taj ptičji “prožder” i svežder ne može dobiti ptičju gripu, ima jake želučane kiseline. Riječ o paunovima; oni su već toliko “oslobođeni” da stavljaju glavu u torbu, tj. izletnicima kradu hranu. Njihov izmet je poput katrana, pa treba biti oprezan s ručnicima.

Mali ronac u zadnjih deset godina je postao čest gost, vidim ga čak i na gradskoj plaži Banje. Prije toga ga se ne sjećam, iako sam znao devedesetih loviti ribu na osami Orsule.

Što se tiče ptica pjevica, ili onih vrsta koje povremeno prođu preko Dubrovnika idući prema Neretvi i Hutovu blatu, to je već znatno šira tema u koju ne ću ulaziti.

Eh, da. Zaboravio sam pupovca. Ima ga previše u zadnje vrijeme.

Teo Trostmann

Povezani članci

Rezultat izbora u Italiji ohrabruje

HF

Godina 2018. – godina suspenzije demokracije

HF

Dosta nam je dosta

HF

Lažu kao psine preko Drine

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...