Neki roditelji nedovoljno brinu o prehrani svojeg školarca
Počela je još jedna školska godina 2022./23. U trećem desetljeću XXI. stoljeća, u suverenoj, neovisnoj, demokratskoj, slobodnoj, socijalnoj državi Hrvatskoj u školama ima nezanemariv broj gladne djece. O tomu pišem već nekih dvadesetak godina. Imala sam određenih neugodnosti zbog toga. Naime, neki su mislili i govorili kako izmišljam, a ja sam se s tim susretala svaki dan, na više načina. U zadnje vrijeme to se stanje popravilo, ali još uvijek u našim školama ima gladne djece. Uzroci su razni i mnogobrojni. To se ne bi smjelo događati, niti u jednom mjestu Lijepe naše, niti u selu, niti u gradu. Sve bi de drugo moralo podrediti tome. Novac za školski obrok svi nadležni, svuda moraju i trebaju osigurati. Svako gladno dijete je sramota svima nama, vlasti, vladi i državi. Svako pojedino dijete ima prednost pred ičim, što država financira i o čemu brine. To ne bi trebale rješavati nikakve udruge, niti aktivisti, već država, na svim razinama. Ako nismo u stanju svakom djetetu osigurati školski obrok (ručak), onda nismo zaslužili biti država. Nikakvi mostovi, vijadukti, ceste, brodovi, avioni, helikopteri, oružje, oruđe…, dnevnice, benefiti… Škugori, Sanaderi, Vidoševići, Gabrijele, Josipe… ne smiju biti ispred djece u školi, napose ako su ta djeca u školi gladna.
Nema nas puno i nije teško doći do podataka koliko takve djece u Hrvatskoj ima. Niti jedno jedino dijete ne smije biti gladno, bez obzira na sve. Novaca ima, ali nije dobro raspoređen. Nismo dovoljno osjetljivi na siromaštvo i neimaštinu. Nisu samo siromašna djeca gladna. Ima roditelja koji imaju, ali dovoljno ne brinu o prehrani svoje djece, posebice zdravoj prehrani. Škola je mjesto gdje se to može popraviti i barem jedan zdravi obrok djeci pripremiti. Istina, nemaju sve škole školske kuhinje. Tu se onda školski obrok mora osigurati na drugi način. Postoji više mogućnosti za to.
Školske kuhinje su u svemu tome posebna priča. Neke školske kuhinje su poseban izvor prihoda škole i ne baš mala štednja, što zahtijeva povećani nadzor nad njihovim radom, u smislu stručnosti osoblja i propisanim standardima. Na račun djece i njihovih obroka, u nekim školama i školskim kuhinjama, besplatno se hrani osoblje škole, najviše vodstvo škole, kojima se pripremaju obroci po narudžbi. Svjedočila sam tome i postala osoba non grata, zbog iznošenja činjenica, kako uprava škole (ravnatelj, pedagog, psiholog, administracija) besplatno jedu u školi. U nekim školama se za to osoblje posebno naručuje hrana i piće, dok nastavnici imaju za gablec isto ono što i učenici. Taj mizerni obrok im se predbacuje i uvjetuje raznim aktivnostima, na primjer skupljanjem WC papira i ubrusa od učenika! „Ako do sutra ne predate WC papir, ne ćete dobiti gablec”, rekao je jedan ravnatelj svojim učiteljima, u zbornici.
Mislim da je to bio presedan. Ima još podosta “bisera” kako nastavnici “zarađuju svoj gablec, šnitu kruha s pekmezom, sendvič od parizera… dok se u kancelarije nose sendviči s pršutom i paškim (livanjskim) sirom. O tomu sam pisala sindikatu i govorila na skupovima. Znamo kako nema besplatnog ručka, ali čini se da ga ipak ima, posebice tamo, gdje se to ne bi očekivalo. Učestala je činjenica kao neka djeca kradu gablec u blagovaonici. Zbog toga se osigurava dežurstvo učenika i nastavnika. Mislim, da je to sramotno. Iako je ponekad ta krađa iz obijesti, to bi moralo zabrinjavati.
Istina neki roditelji nedovoljno brinu o prehrani svojeg školarca. Umjesto da jedu kod kuće prije škole i da im se spremi gablec koji će ponijeti u školu, daje im se novac, za koji oni kupuju neki slatkiš ili coca colu. Dogodilo mi se ne jedanput da je učeniku(ci) pozlilo pod nastavom. Dijete je bilo gladno. Nije bila rijetkost da je to naišlo na razumijevanje u školskoj kuhinji.
Imam gablece točno na broj i ne mogu ih samo tako dijeliti, rekla bi kuharica, koja je u svakom momentu ravnateljici pekla palačinke ili pržila lignje. Tad sam postala opaka. Priprijetila bi takvoj osobi inspekcijom i iskamčila šnitu kruha s nekakvim namazom za gladno dijete.
Možete zamisliti što sam zbog toga trpjela, čak i na stručnom polju. Nisam to radila samo ja. Poznajem više kolegica koje su se borile za gladnu djecu u školi. Davale su često svoj gablec pojedinim učenicima. Bilo kako bilo. Tu smo gdje smo. Prioritet svih prioriteta su gladna djeca. Škola, odnosno društvo, zapravo država im mora osigurati hranu, barem jedan zdravi obrok na dan. To se može osigurati u školama, na više načina. U nekim školama postoje razni ormarići i frižideri sa slatkišima i nezdravim pićima, u vlasništvu privatnika. Škola na tome dobiva proviziju. To je sramotno. To je neprofesionalno i nezdravo.
Profesorica Sanja Musić Milanović u svojem projektu Zdravi život je to nekako drugačije zamislila. Ne znam dokle je taj Projekt došao i koliko se realizira u školama. Mislim da je u interesu svakog pojedinca, društva i države, da u nas ne bude gladne djece. Od učitelja, razrednika, ravnatelja škole, društvene zajednice, sabora, premijera i predsjednika države, svi bi se trebali angažirati i uključiti u projekt koji bi svakom djetetu u školi osigurao zdravi obrok.
Za to se mogu pribaviti i osigurati razne i različite donacije, od pojedinih poduzetnika, do EU-a. Treba samo napraviti cjelovit, dobar i transparentan plan i program i osmisliti projekt: Bez gladnog djeteta u školi.
Brinemo se o biljkama, životinjama, okolišu. Djeca su iznad toga. Gladna djeca ne mogu učiti, niti rasti i razvijati se u svom punom potencijalu. Gladna djeca ne mogu biti sretna djeca. Gladna djeca su nesretna i frustrirana. Škola to može i mora spriječiti i ukloniti. Treba samo razumijevanja, dobre volje i spretne organizacije. Škola je drugi dom učenika. U tom domu bi trebalo biti ljubavi, topline i zdrave hrane.
