Kako je operirala Udba u Jugoslaviji sedamdesetih godina XX. stoljeća
JOSIP MIHALJEVIĆ: KAKO JE OPERIRALA UDBA – Operacija „Paromlin“ i sudbina Vinka Markovića, Hrvatski institut za povijest, Zagreb i Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima, Vinkovci – Zagreb, 2022.
Udbina operacija Paromlin
Hrvatski institut za povijest i Ogranak Matice hrvatske iz Vinkovaca objavili su vrijedno istraživačko djelo Josipa Mihaljevića o Udbinoj operaciji Paromlin i sudbini Vinka Markovića. Kako kaže autor, Vinko Marković jedan je od osumnjičenih za postavljanje eksplozivne naprave u Paromlinskoj ulici u Zagrebu 17. rujna 1975. godine, koji s tim činom, kao i ostali lažno optuženi i osuđeni, nisu imali baš nikakve veze. Određeni za krivce, maltretirani, lažno optuženi i suđeni proveli su brojne godine u Titovim kazamatima. Eksplozija se dogodila u vrijeme posjeta jugoslavenskog diktatora, predsjednika SFRJ Tita Zagrebu, blizu mjesta na kojemu je dodjeljivao Orden narodnog heroja gradu Zagrebu. Eksplozija se tumačila kao pokušaj atentata na jugoslavenskog diktatora. U eksploziji nitko nije stradao a počinjena je manja materijalna šteta. Poticaj autoru za knjigu došao je kada je ugledni patolog i predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima doc. dr. sc. Dražen Švagelj od obitelji Vinka Markovića dobio na uvid dokumentaciju – prvenstveno pisma, koje je on kao zatvorenik slao na adrese raznih državnih i sudskih tijela, uključujući i Tita, u kojima je ukazivao na grozote koje je prolazio tijekom istrage i služenja kazne u režiji udbinih zločinaca i istoga sudskog sustava. Markovićeve urgencije, kao i drugih osuđenih, redom su bile odbacivane, uvijek uz optužbu o tzv. organizaciji operacije Paromlin i udruživanja protiv Titova sustava. U Predgovoru autor ističe kako je Vinko Marković nakon strašnih tortura koje je doživio od Titovih udbinih ubojica, nevin bio osuđen na osam godina strogoga zatvora koje je odrobijao u zatvoru u Staroj Gradiški. Vinko Marković bio je obični mali čovjek koji je svojim radom od nekvalificiranog fizičkog radnika postao direktor jednoga OOUR-a u okviru poljoprivrednog kombinata – PIK-a Borinci. Dakle, nije bio nikakva važna javna osoba, a kamoli ekstremni hrvatski nacionalist, kako su mu to pripisali udbini progonitelji. Drugim riječima, Vinko Marković, mogao je biti (i često je bio) svaki građanin koji je Titovom sustavu bio potreban kako bi hrvatske pravedne težnje za ravnopravnim položajem u Jugoslaviji prikazivao nacionalističkim, separatističkim, klerofašističkim i opasnim za Titov diktatorski režim. U tom smislu Udba je smišljala operacije, poput ove kodnoga imena Paromlin, kako bi preko izmišljenih optužbi, tortura, sudskih procesa, zatvora i trajnoga obilježavanja lažno optužene stavila izvan društva pod stalnom paskom Komunističke partije i državnog aparata. Podgrijavanje antihrvatske histerije za Titov režim i njegove hrvatske sluge i izrode u Hrvatskoj bilo je posebice važno u vremenu nakon sloma Hrvatskoga proljeća, kada je trebalo poručiti javnosti kako antijugoslavenske, antititovske i ustaške snage nisu poražene s upozorenjem da sustav i svi građani trebaju biti oprezni s njima, dobro se organizirati u procesu njihova nemilosrdnog progona i uništavanja. UDBA je napose bila instruirana da kod provođenja istraga lažno optužene uhićenike dovede u izmišljene veze i suradnju s hrvatskom političkom emigracijom i katoličkom crkvom.
Kako je operirala UDBA?
Uz sudbinu Markovića i drugih lažno optuženih u udbinoj akciji Paromlin, Mihaljević je detaljno prikazao djelovanje Udbe od saveznih do republičkih organa. Krajem 1980-ih godina SDS SRH brojila je oko 850 djelatnika te oko 800 suradnika, operativnih veza i doušnika. U Pravilima o radu jugoslavenske Službe državne sigurnosti precizno su navedene ingerencije i struktura subordinacije od savezne do republičke instance uz dominantnu i presudnu ulogu Komunističke partije a za egzekucije političkih neistomišljenika uz znanje i odobrenje ključnih ljudi države, republika – napose za Titova života njega napose. U operaciji Paromlin Udba je istražila, ispitala, provjerila preko tisuću, po njihovoj procjeni sumnjivih i potencijalno opasnih ljudi, kako bi na kraju odabrala žrtve koje je pripremila za procesuiranje. Ovako velikim brojem potencijalnih izvršitelja Udba je u političkoj strukturi države sebe prikazala iznimno odgovornom, pažljivom koja vodi računa o svakom detalju, stručnom, trajno upućenom u stanje i djelovanje osoba koje sumnjiči za neprijateljsko djelovanje. Do kraja studenoga 1975. ukupno je podnesen veći broj krivičnih prijava Okružnom javnom tužilaštvu. Selekcijom su odvojene 73 osobe koje su lišene slobode, 19 ih je pušteno da se brane sa slobode a još 54 osobe nalazile su se u istražnom zatvoru. S takvom slikom tobožnje ugroze vršili su pritisak na sudsko pravosudne organe, ionako pod totalnom paskom Udbe i Partije. No, trebalo je ukazati kako u Hrvatskoj postoje brojne neprijateljske snage opasne za socijalistički sustav. Osim jugosrpskim snagama u Udbinom i državnom aparatu takve operacije odgovarale su i hrvatskom partijskom rukovodstvu na čelu s Vladimirom Bakarićem kako bi i dalje opravdavale svoju ulogu u slamanju Hrvatskoga proljeća. UDBA je ubrzano pripremala popis osumnjičenih osoba. Na mjesto glavnog osumnjičenika odabrala je Tvrtka Miloša čiji je otac živio u emigraciji i bio u dobrim odnosima s dr. Ivanom Jelićem. Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu 17. je ožujka 1976. podignulo optužnicu protiv trinaest osoba, na čelu s prvooptuženim Tvrtkom Milošem. Pored njega redom su optuženi: Antun Zink, Josip Pemić, Đuro Perica, Branko Vidaček, Marija Topić, Vinko Marković, Milan Crčić-Paradi, Martin Vidaček, Božidar Crčić-Kurtanjek, Pavo Vuković, Zvonko Štefanović, Vladimir Majksner. Optuženi su bez ikakvih valjanih dokaza da su članovi ilegalne terorističke organizacije povezani s pripadnicima neprijateljske hrvatske političke emigracije, da je teroristička akcija bila uperena protiv samoupravne socijalističke nesvrstane Jugoslavije a poticana od neprijateljske ustaške emigracije. Kako je Vinko Marković bio katolik Udba je zaključila kako je najveći utjecaj na njegovo držanje izvršio katolički kler te da je to bila početna inicijativa za njegovo nacionalističko djelovanje?! Markoviću nije pomoglo ni članstvo u SKJ jer su daljnjoj optužbi naveli kako je po zadatku ušao u SKJ kako bi i to iskoristio za svoje nacionalističke ciljeve. Ni to nije bilo dovoljno. Optužili su ga da je kao direktor u PIK-u Borinci šikanirao kadrove srpske nacionalnosti. Posebno je teška bila optužba da je za potrebe izazivanja eksplozivne naprave u Paromlinskoj osigurao eksplozivni materijal iz protugradnih raketa. Marković je odlučno odbacivao sve optužbe bez obzira na torture koje je on, ali i drugi optuženici, prolazio. Prema njegovim riječima tijekom višemjesečne torture koju su provodili Dmitar Šijan i drugi djelatnici SDS-a, torturi je podvrgavan preko 40 puta. Sudac optuženika bio je jedan u nizu zločinačkih satrapa Titova tzv. pravosudnog režima Vladimir Marković, istražni sudac Okružnog suda u Zagrebu. Optuženici su u početku odbacivali sve te Udbine fabricirane optužbe da bi pod užasnom torturom priznavali sve što im je Udba podmetnula. Dakako, na samom suđenju i naknadno za vrijeme robije i zahtjeva za obnovu postupka nijekali su svoja priznanja ističući da su ostvarena pod psihofizičkim nasiljem nad njima i prijetnjama ostalim članovima obitelji. Jedan od glavno optuženih Đuro Perica izjavio je autoru knjige da ga je u istražnom postupku obrađivao i najviše tukao Lazo Blagojević i još jedan njegov pomoćnik. Željko Miličević je pak potvrdio svojim iskustvom: Vezivali su me lancima za stol i električnim palicama pržili po tijelu. Nijedna od optužbi nije dokazana a napose ona o eksplozivnoj napravi. Tako je stalni sudski vještak inženjer Zdenko Novak na sudu 8. lipnja 1976. svjedočio o eksplozivnoj napravi i ustvrdio da nema nikakve veze eksploziv iz protugradnih raketa sa eksplozivom ostataka naprave koja je eksplodirala kod banke. Usprkos toj blamaži Udbe i tzv. pravosuđa presuda okrivljenika donijeta je 18. lipnja 1976. godine na Okružnom sudu u Zagrebu kojemu je predsjedao sudac Ilija Ivanić. Presuda je bila drastična. Prvih petero optuženih (Miloš, Zink, Pemić, Perica i Branko Vidaček) osuđeni su na smrtne kazne koje su zamijenjene strogim zatvorom u trajanju od 20 godina. Ostali su dobili manje kazne a dvoje je oslobođeno. Marković je dobio osam godina strogog zatvora. Tijekom istrage to mu je i najavljivao njegov batinaš Dmitar Šijan.
Iz kazamata borba za istinu
Kako dokumentarno prikazuje autor knjige, Marković se nije mirio s nepravednom i lažnom optužbom, uostalom kao i ostali osuđenici. Nakon što su ostali optuženici počeli otvoreno govoriti kako su bili prisiljavani da jedni druge međusobno optužuju, i nove presude (1979.) kojom je glavnim osuđenicima nešto smanjena kazna, Marković je svojim pismima apelima kanio pokrenuti obnovu procesa kojom bi dokazao lažne optužbe protiv njega i okolnosti u kojima su donesene. Pisao je žalbe protiv rješenja Okružnog suda u Zagrebu na adrese Vrhovnog suda, Predsjedništva Sabora SRH, Kabineta predsjednika Republike Josipa Broza. Nijedna nije urodila plodom. Sve su redom odbačene u poznatom duhu: kadija te isljeđuje, kadija te optužuje, kadija ti sudi, kadija te utamničuje, kadija je tvoja sudbina u tamnici ali i poslije odslužene kazne. Tako je i bilo. Vinko Marković je iz zatvora na slobodu pušten 26. kolovoza 1983. godine. Mihaljević kaže da su ljudi iz kaznionice izlazili narušena zdravlja, uz fizičke i psihičke traume. Vinkova supruga Đurđica svjedočila je da mu je trebalo puno vremena da se navikne na život u slobodi. Zaboravio je voziti auto, pa je trebao ponovno naučiti. Postao je nervozan, sve mu je smetalo, teško se uklapao u život. Bio je zbunjen. Znao je kako je i dalje pod udbaškom paskom. Vinko Marković zbog dijagnosticiranog tumora na mozgu i posljedica proživljenih tortura tijekom istrage i na robiji preminuo je 12. prosinca 1999. godine u slobodnoj hrvatskoj državi.
Udba te istražuje, sudi ti, šalje te u zatvor i prati te nakon odslužene kazne
U jednom od intervjua u slučaju Paromlinska Đuro Perica jasno je naveo da se radilo o namještaljci Udbe i kako u tom slučaju nije bio pronađen ni opušak cigarete, a kamoli bomba. U razgovoru s Pericom 2020. godine autoru knjige je rekao kako osuđeni za Paromlinsku nisu s njom imali nikakve veze. Sve one koje su odlučili optužiti za postavljanje mine su maltretirali i drogirali u svrhu ishođenja poželjnih priznanja. Smatrao je da je to bila uobičajena praksa da se svakih nekoliko godina organiziraju takvi namješteni slučajevi, a Paromlinska je među njima bila najbezobrazniji proces u Hrvatskoj. Svoja iskustva proživljenih tortura u slučaju Paromlinska Perica je zabilježio u knjizi: Žar na dlanu.
Prema sudu povjesničara koji su se bavili ulogom Udbe u namještanim političkim procesima ovlasti Udbe nisu značajnije umanjene nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. godine. Mihaljević smatra da je inicijator i nositelj represivne politike SFRJ prema političkim neistomišljenicima bio SKJ, a glavni instrument Partije u tome bila je njena politička policija – UDBA. Represivne mjere provodile su se pod formom pravosuđa koje je bilo maksimalno instrumentalizirano. Predsjedništvo CK SKH je na jednoj od svojih sjednica toga vremena za glavne neprijateljske strukture i grupacije istaknulo: birokratsko-dogmatske i informbirovske, liberalno-tehnokratske, nacionalističko-separatističke, unitarističke, klerikalističke te druge različite opozicijske snage.
Nakon provedenih 14 godina u strogom zatvoru Perica je 1. listopada 1989. pušten na slobodu. Nekoliko godina kasnije, 4. lipnja 1993. godine u međunarodno priznatoj hrvatskoj državi, u intevjuu Večernjem listu, tada saborski zastupnik i predsjednik Društva političkih zatvorenika, oprašta svojim progoniteljima: Ljudi iz komunističkog režima bili bi sretni da im nismo oprostili. To što im jesmo, to ih najviše muči. Ali, ja sam kršćansko-demokratski orijentiran, i tko se god drzne uzeti nekome pravo, ustajem u obranu. Dakako, sve dok me netko zbog svog uvjerenja ne udari po glavi. U intervjuu, među inim, Perica je istaknuo da je u Hrvatskoj robijalo 7500 osoba a da je 80 000 Hrvata bilo prognano. Perica je robijao u Staroj Gradiški gdje su 94 posto čuvara bili Srbi.
Sjajno povijesno djelo
Josip Mihaljević napisao je sjajno povijesno djelo kojim je na primjeru sudbine – Vinka Markovića, jednoga od lažno optuženih i osuđenih u namještenoj udbinoj akciji Paromlin, temeljem brojnih dokumenata dokazao djelovanje Udbe i tadašnjeg Titovog partijskog i pravosudnog režima. Osim Markovića obradio je sudbine i istinitu sliku ostalih glavnih osuđenika. Knjiga je napose vrijedna po Mihaljevićevom prikazu djelovanja UDBE u simbiozi s komunističkim partijskim aparatom i instrumentaliziranim pravosuđem te isto takvim istražiteljima, pojedinim braniteljima osumnjičenih i napose sudcima. Posebna su priča zločinački odredi zatvorskih čuvara i upravitelja zatvora. Napose je upečatljiv prikaz robijanja i torture nad osuđenicima i stalna praksa nadzora nad puštenim osuđenicima nakon odslužene zatvorske kazne od strane Udbe i njenog saradničkog i doušničkog aparata. Na preko 90 stranica Mihaljević je dao brojne priloge: od izjava optuženika Markovića, njegovih žalbi Okružnom sudu u Zagrebu, Vrhovnom sudu, Kabinetu predsjednika SFRJ, svom branitelju do optužnice i obrazloženja protiv osumnjičenih… Bogati prikaz Izvora i literature s kazalom imena daju dodatnu vrijednost Mihaljevićevu djelu.
Uz preporuku čitateljima da svakako pročitaju ovo značajno povijesno (hrabro) djelo, bilo bi vrijedno preporučiti autoru i Institutu za hrvatsku povijest da razmisle o projektu Uloge pojedinaca u sudskom i pravosudnom sustavu Titove Jugoslavije koji su djelovali pod paskom Partije i UDBE u progonu političkih neistomišljenika. U ovoj knjizi navedena je nekolicina takvih, poput sudaca: Vladimira Markovića, Ilije Ivanića, Vladimira Sučevića … No, trebalo bi prikazati sudce i tužitelje tipa: Jakova Blaževića, Vladimira Ranogajca, Ivana Fumića, Franje Vugrinca, Božidara Krausa, Ante Nobila, Žarka Vimpulšeka, Maria Rudana, Mladena Gajera, sudaca koji su sudili hrvatskim proljećarima, i danas pomalo zaboravljenim Josipom Hrnčevićem, Ivanom Lupretom i ostalima. Popis je samo ilustracija. Od sudaca koji su sudjelovali u operaciji Paromlin sudac Vladimir Marković izvršio je samoubojstvo prije izlaska Đure Perice iz zatvora, no sudac Ilija Ivanić kasnije se u vrijeme suverene Republike Hrvatske, bez imalo srama s debelim kožnim obrazom, kandidirao za Vrhovni sud. Nije izabran zahvaljujući Odboru za izbor i imenovanje. Da je izabran kakva bi to tek bila sramota poput one kako u Zagrebu svoju ulicu još ima Titov dželat i ubojica kapetan JNA Vladimir Ranogajec, koji je svojim presudama na stotine nevinih ljudi poslao u logore i smrt. A ulicu je dobio, po obrazloženju Odbora grada Zagreba za imenovanje ulica, zbog zasluga za razvoj sporta i što je bio sportski funkcionar?! Među inim Mihaljevićeva knjiga doprinosi istini o žrtvama, pravednicima i zlikovcima. A istina se ne trebamo bojati. Za sada još ne! Za sada!
