Hrvatski Fokus
Hrvatska

Zar nije dosta manipuliranja Istrom?

Deset pitanja stranačkim čelnicima u Istri, povodom obilježavanja Dana Istarske županije

 

Na obilježavanju Dana Istarske županije svake godine čuju se iste političke poruke-floskule, koje ne odgovaraju povijesnoj istini, ni stvarnom stanju. Zar nije došlo vrijeme da se ta istina javno obznani? Zar nije dosta manipuliranja Istrom? Zar nakon 30 godina podobne demokracije nije došlo vrijeme istinske demokracije, jednakih prava i obveza? Stoga bi svi govornici na obilježavanju Dana Istarske županije trebali promijeniti retoriku i govoriti punu istinu, uzevši u obzir europske demokratske vrijednosti, koje su definirane i uobličene nizom Rezolucija Vijeća EU-a i Europskoga parlamenta! U tu svrhu im postavljam pitanja na koja bi kao javni djelatnici, izabrani  u ime naroda za obnašanje vlasti i odgovorni političari trebali odgovoriti!

  1. U temeljima slobode koju danas uživamo mnogo je nevinih žrtava, žrtava fašizma, nacizma i komunizma. Jesu li svi oni jednako vrijedni da im se zahvalimo i iskažemo pijetet? Je li manje vrijedna žrtva svećenika, koji se borio protiv fašizma, a ubili ga komunisti, od partizana koji je poginuo sa oružjem u ruci? Jeli manje vrijedna žrtva ubijena bez suda i presude od strane komunista, od one ubijene od strane fašista ili nacista?
  2. Tko je sve zaslužan za pripajanje Istre „hrvatskoj braći“? ( po Proglasu od 13.rujna 1943.godine)
  3. Koje su to „antifašističke vrijednosti ovih prostora, na koje smo ponosni“? Župan Boris Miletić, kaže da treba „ očuvati ponos na borbu Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašizma u Istri.” Ako su ponosni na NOB, znači li to da odobravaju i ponose se i  zločinima počinjenih od strane sudionika NOB-a? Znači li to da su  IDS-u zločini počinjeni u NOB-u opravdani, pa time zločinci mogu imati ulice, trgove i parkove?
  4. Po čemu je antifašizam u temeljima istrijanstva, a istrijanstvo je IDS-ov politički projekt, nasuprot hrvatstvu Istre! IDS je osnovan 1990.godine, a istrijanstvo se u Statutu IDS-a, po članku 20 –njeguje!? ( „antifašizam i danas stoji u samim temeljima istrijanstva i načina življenja u Istri!“) izjavio je Dalibor Paus, predsjednik IDS-a. Zašto u državi Hrvatskoj IDS ima naglašeno istrijanstvo u Statutu , a u Istri živi oko 70 % Hrvata?
  5. Jeli antifašizam klanje i ubijanje svećenika?
  6. Je li antifašizam ubijanje i bacanje ljudi u fojbe?
  7. Je li antifašizam progon i zatvaranje ljudi u logore i na Goli otok?
  8. Ako je Istra multietnička i multikulturalna znači da svaki etnikum treba imati jednaka prava, čemu onda istrijanstvo ? „Istrijani se identificiraju manifestirajući hrvatsku, slovensku, talijansku nacionalnu pripadnost i istrijansku etničku pripadnost.“  „ istrijansku etničku pripadnost“? Po Programskoj deklaraciji IDS-a. Znači li to da je  istrijanstvo neki krovni etnikum,  koji ima veća prava, iznad prava Hrvata, Talijana, Albanaca, Srba, Bošnjaka, Crnogoraca …?
  9. U ustavu RH zastupljene su 22 nacionalne manjine. U Istri je IDS dao pravo na dvojezičnost talijanskoj nacionalnoj manjini bez obzira na brojnost, na osnovu statuta jedinice lokalne samouprave, nije li time praktički diskriminirao ostale nacionalne manjine?
  10. IDS će se zalagati da se u zakonodavne sustave matičnih država inkorporiraju standardi i terminologija zapadnoeuropskih zemalja u pogledu ljudskih prava. Zbog čega onda IDS, ne priznaje i Rezoluciju 1481/2006 o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, ne postupa po Rezoluciji EU Parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe o uklanjanu spomenika kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava?

Mnoga  su pitanja sa svojom retorikom otvorili, na koja bi trebali jasno i nedvosmisleno odgovoriti u interesu javne istine.

Prilog uz pitanja stranačkim čelnicima Istarske županije

Multietničnost Istre nije IDS-ov izum

I pod Austrougarskom monarhijom Istra je bila multietnička. Talijani i Nijemci  naseljavali su obalne gradove, bili su državni službenici, bankari, trgovci ili obrtnici, a Hrvati unutrašnjost Istre, odnosno bili su ruralno, seosko stanovništvo Istre.

Narodnim preporodom probuđena hrvatska većina u Istri bilježila je sve veće uspjehe u realizaciji svojih nacionalnih težnji, dok je nasuprot tomu rasla i talijanska iredenta i njihova težnja za nadmoći. To je neminovno produbljivalo jaz između dva kulturno/etnička dijela stanovništva u Istri.

Pula je otvaranjem brodogradilišta 1856. godine, postavši tako ratna luka Austro-Ugarske monarhije doživjela procvat i postala političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. 1893 godine osnovana je Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, a prva škola Družbe sv. Ćirila i Metoda otvorena je 1898. godine u radničkom predgrađu Šijana u Puli. Osnovano je društvo Hrvatski sokol 1897. godine, Savez istarskih hrvatskih zadruga 1903. godine, Narodna radnička organizacija 1907. godine i mnoga druga društva. Izgrađena je željeznička pruga koja je Istru povezivala sa svim europskim željeznicama. Godine 1899. otvorena je prva Državna gimnazija u Istri na hrvatskom jeziku u Pazinu a do 1913. hrvatski školski sustav u Istri činilo je 169 škola sa više od 20 000 učenika.

Pred Prvi svjetski rat sastav stanovništva u Istri vidi se iz popisa koje je sprovela Austrougarska monarhija, pa je tako 1910. godine  izgledao ovako: Vidljivo je da je ipak hrvatsko stanovništvo brojnije. Hrvata ima 126.478, a daleko manje nego Talijana 98.520.

Tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine, Istra je kao što je poznato, obećana Italiji ako uđe u rat na strani sila Antante, jer velike su  sile unaprijed podijelile teritorij Austro-Ugarske monarhije, još prije završetka Prvoga svjetskog rata.

Talijanski squadristi ušli su u Istru odmah nakon završetka Prvoga svjetskog rata. U noći sa 31. listopada, na 1. studeni 1918. godine, u puljski zaljev gdje je bila usidrena, podjelom KUK brodovlja, tek formirana hrvatska mornarica, malom podmornicom ušla su dva talijanska diverzanta i postavila podvodne mine kojima su potopila admiralski brod Viribus Unitis sa oko 400 mornara, većinom Hrvata sa zapovjednikom admiralom Janko Vuković Podkapelskim. Tada su u Istru ušli i odredi squadrista, znači dvije godine prije formalnog potpisa Rapallskog ugovora, 12. studenog 1920., između nove Kraljevine SHS i Kraljevine Italije.

Već u prosincu 1918. godine u Puli je formirano i počelo djelovati zapovjedništvo Fašističke militantne skupine (fasci di combatimento).

Dana 13. srpnja 1920. u Puli  je „fascio“ pozvao narod na javni skup i huškao ga protiv hrvatskog stanovništva. Zapaljen je hrvatski Narodni dom koji je izgorio do temelja. Time je bila uništena sva imovina hrvatskih društava smještenih u toj zgradi, među ostalim i oko 7000 knjiga iz knjižnice tiskanih na hrvatskom jeziku. Bila je to jedna od prvih fašističkih lomača knjiga u Europi, prvi izraz fašističkog terora koji će se ubrzo provoditi diljem Europe.

Započela je nasilna talijanizacija. Hrvati su  za njih „Slavi-schiavi“ ili Cigani „Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano. Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Ciganina.

Kojeg li cinizma! Mi smo za njih „zingani-schiavi“, a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola ,zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih tiskovina .

Ernest Radetić u svojoj knjizi Istarski zapisi opisao je točnim podacima vladavinu Italije u Istri: “Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljstva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili“.

U ožujku 1923. godine prefekt Julijske Venecije pod koju je pripadala Istra zabranjuje upotrebu hrvatskog jezika u javnoj upravi, a 1925. godine kraljevim dekretom i na sudovima. Konačni udarac hrvatskom jeziku zadan je tzv. Školskom reformom ministra Giovannija Gentilea od 1. listopada 1923., kojom se potpuno zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u školama. Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su razgovarali „po našu-po domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima (po svjedočenju moje pok. mame), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga teškog kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

Tu i takvu politiku najavio je i sam Benito Mussolini prigodom posjeta Puli 20. rujna 1920.godine. Tada je održao govor u puljskom kazalištu i rekao „Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine. Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe: vjerujem da se može žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana“. Kada je izlazio iz kazališta netko je iz gomile u gužvi Mussoliniju opalio dva šamara i taj je događaj postao mit.

Ali znakovito je taj događaj nagovijestio da istarski narod ne će pognute glave trpjeti zatiranje svog identiteta, ponižavanje i zlostavljanje. Ubrzo su se pobunili seljaci na Proštini i rudari u rudniku u Labinu. Proštinska buna obuhvatila je sela Kavran, Šegotići, Pavićini, Vareški veliki i mali, Jovići, Peruški, Išići, Krnica, Rakalj, Cveki, Cokuni i Mutvoran. Počela je u veljači 1921. godine i ugušena 5. travnja 1921,godine. To je bila prva pobuna protiv fašizma u Europi. Talijanske fašističke squadre upale su u sela, odveli 400 seljaka u pulski zatvor i zapalili selo Šegotići, i još 30-ak kuća u drugim selima i tako je pobuna ugušena. Optužena su samo 12 vođa pobune, a ostale su seljake pustili kućama, da bi na kraju i ta 12-orica boli pomilovani i pušteni kućama.

Fašistička osveta ostavila je teške posljedice za seljake, zapaljene au 32 kuće i gospodarske zgrade sa svime što je bilo unutra: pokućstvo, odjeća, obuća i hrana. 138 osoba, žena, djece i staraca ostalo je bez krova nad glavom, bez ičega.

Pomoć talijanskih vlasti bila je simbolična u vunenim pokrivačima i odjevnim predmetima, a ljudi su bili pod otvorenim nebom ili improviziranim krovom. Pomoć je pružilo političko društvo „Edinost“ iz Trsta, organizirajući sabirne akcije u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Prikupljeno je nekoliko vagona građevinskog materijala i ostalih potrepština, koji se dopremao u Pulu u skladište Tone Crljenice i dijelilo seljacima.

Prvi egzodus stanovništva iz Istre

Zbog svega toga istarski Hrvati počeli su se iseljavati iz Istre. Veliki broj,  među njima mnogi  intelektualci bježe preko granice na Sušaku u Jugoslaviju. Najviše ih se smjestilo u Zagrebu, na Bukovcu i na Trešnjevci. Među njima su bili Mijo Mirković (Mate Balota), književnik i ekonomist, Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli (današnji Filozofski fakultet) i Slavko Zlatić, profesor i kompozitor. Jedan dio iselio se i u Slavoniju, tako da u osječkim predgrađima Višnjevac i Josipovac, ima još potomaka iz Istre. Dosta ih je emigriralo i u Ameriku, Švedsku i druge europske zemlje. Računa se sve zajedno da se iz Istre iselilo oko 53.000 stanovnika uglavnom Hrvata (po prof. povijesti Neviju Šetiću).

Da bi mogli vladati Talijani su doveli oko 30.000 Talijana iz Italije, učitelja, policajaca i ostalih državnih djelatnika i tako se opet promijenio etnički sastav stanovništva.

Popisi koji su radili Talijani su nepouzdani i tendenciozni. Talijanska vladavina u Istri, označena je vrlo nesigurnim socijalnim prilikama i nesređenim socijalnim odnosima. Istra je  svrstana  u najsiromašnije talijanske pokrajine. Bez suvremenih cestovnih i željezničkih prometnica, nepostojanja tržišta te nedostatne opskrbe vodom, Istra je već na samom početku bila osuđena na puko preživljavanje, a i ono je mnogo puta dolazilo u pitanje. Najbolji pokazatelj vrlo niskog stupnja higijenskih, zdravstvenih uvjeta, jest i veliki broj smrtnosti pogotovu novorođene djece.

Kapitulacija Italije i borba za Istru

Dana 8. rujna 1943., kapitulirala je Italija, 23 godina nakon potpisa Rapallskog ugovora, i sporazuma između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, od 12. studenog 1920. godine u Rapallu, gradiću blizu Genove u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.

Nakon kapitulacije Italije istarski rodoljubi su u Pazinu 13. rujna 1943. objavili Proglas Istarski narode koji je Ljubo Drndić samoinicijativno napisao u zgradi pazinske “questure”. Proglas “Istarski narode” imao je snažan politički učinak na Istrane koji su nakon toga postali odlučniji u borbi protiv okupatora i za stvarno sjedinjenje Istre s Hrvatskom.

Danas priznaju da je proglas od 13. rujna 1943. “Istarski narode”, djelo Ljube Drndića, a ne Okružnog NOO-a. Dušan Diminić o tomu piše: “Koliko se sjećam, na put u Istru krenuo sam 14. rujna 1943. godine u društvu s drugom Ljubom Drndićem, koji se zatekao ondje. On je iz Istre došao štampati velike proglase u kojima se objavljuje oslobođenje Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom”.

Nakon općeg ustanka u Istri, koji nije bio pod nadzorom KPJ i prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić s proglasom od 13. rujna i izvještajem Štaba hrvatsko-slovenskog odreda od 15. rujna 1943. krenuo je preko Kastva u Hrvatsko primorje da bi te večeri stigao u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvijestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri.

Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je zalijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac.

“Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru. Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju. U Klani, koja postaje središte čitave Kastavštine, sretamo istarsku emigrantkinju i partijskog funkcionara Dinu Zlatić i poznatog narodnog borca Kastavštine Milana Jardasa”.

Dina Zlatić, bila je predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika, a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubojstva i nasilje nad vjernicima  u Istri.

Glavni štab NOV i PO Hrvatske donosi  odluku o osnivanju Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru. Za zapovjednika je imenovan Savo Vukelić, a za komesara Joža Skočilić. Operativni štab stigao je u Pazin 23. rujna 1943. godine. Nakon što se o odlukama Okružnog NOO za Istru od 13. rujna saznalo u Otočcu u kojemu se nalazio ZAVNOH i Glavni štab Hrvatske, 20. rujna 1943. godine sazvano je zasjedanje Predsjedništva i Izvršnog odbora ZAVNOH-a koji je, potvrđujući Odluku Okružnog NOO za Istru, donio Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. Nakon svog dolaska u Istru, Operativni štab se 23. rujna, u suradnji s partijskim rukovodstvom i Okružnim NOO-om, posebnim proglasom obratio narodu Istre, u kojem je istaknuto i slijedeće: „Po ugledu na vašu braću u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji i Vi Istrani sami, svojom vlastitom snagom, oslobađate Vaš rodni kraj. Veliki su uspjesi koje ste do sada postigli. Vašom voljom Istra je priključena Hrvatskoj“.

Istarski rodoljubi nisu bili komunisti, bili su pod utjecajem starćevićanske ideje dr. Matka Laginje. Komunistička ideologija nije bila prihvaćena kod istarskih seljaka, dok je kod radništva nešto  bolje prihvaćena, naročito među rudarima u Labinu i Raši. Istarski seljak bio je vezan za svoje svećenstvo, koje je bilo uz narod za vrijeme talijanskog fašizma, pa su zbog toga i hrvatski svećenici bili proganjani i maltretirani.

Međutim, kratko je trajala sloboda od talijanskog fašizma. Već krajem rujna  krenula je Rommelova ofenziva. Nijemci su u ofenzivi savladali istarske ustanike, pri čemu je poginulo oko 2 500 Istrana, popaljena su mnoga sela i pobijeno mnogo civila. Jedan dio ustanika uspio je pobjeći u Gorski Kotar, pa je tamo u travnju 1944. godine osnovana 43. Istarska divizija. Ratnim operacijama NOV-a u proljeće 1945. godine oslobođena je Istra i Trst.

Diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj

E tek tada počinje diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Saveznici nisu bili za to da ti krajevi pripadnu Jugoslaviji, iako ih je NOV oslobodio. Formirane su dvije okupacijske zone;

Zona A, koja je obuhvaćala područje Trsta, Pulu, Tržić, Goricu i dijelove južne Slovenije, kojom je upravljala Saveznička vojna uprava i

Zona B, u kojoj je ostao preostali dio Istre i Slovenskog primorja, kojom je upravljala FNRJ.

Kako je komunističko vodstvo Jugoslavije s Titom na čelu uvidjelo da samo vojnim putem ne će uspjeti zadržati te krajeve, morali su iznaći rješenje i za diplomatsku ofenzivu. Znajući da je istarsko svećenstvo cijelo vrijeme talijanske vladavine bilo uz narod, Tito je uputio svoje emisare Dušana Diminića i Ivana Motiku u Trst kod mons. Bože Milanovića, bi li on vodio pregovore sa Saveznicima. Mons. Božo Milanović pristao je uz obećanje da će Crkva moći normalno pastoralno djelovati. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru sačinili su Memorandum po kojem bi hrvatski i slovenski svećenici  podržali jugoslavenske vlasti, ali da im se dopusti pastoralni rad. Naivno su vjerovali da je to moguće. Spomenicu svećenika Sv. Pavla potpisalo je 55 istarskih svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi Hrvatskoj.

Uz tu Spomenicu priloženi su dokazi po matičnim knjigama da u Istri ima  75 % hrvatskih i slovenskih župa, 12 % talijanskih župa i 13 % mješovitih. Sa tim je dokumentima Božo Milanović otišao u Pariz na Mirovnu konferenciju kao član delegacije koju je vodio Edvard Kardelj. Božo Milanović zdušno je lobirao u svećeničkim i diplomatskim krugovima da je Istra hrvatska. Poznata je njegova izjava dana jednom novinaru na upit zbog čega je istarsko svećenstvo odlučilo podržati komunističku Jugoslaviju, a ne katoličku Italiju “Državne granice se određuju za stoljeća, režimi prolaze, a narod ostaje“.

Nakon žestoke diplomatske ofenzive koju je poduzela jugoslavenska delegacija ,konačno je 10. veljače 1947. u Parizu potpisan Mirovni sporazum kojim su Istra, otoci Cres i Lošinj pripali Hrvatskoj odnosno FNRJ.

Ubojstva i progoni svećenstva i istarskih narodnjaka vezanih uz svoje svećenstvo

Komunističke i partijske vlasti su brzo odmah nakon potpisivanja sporazuma o granici brzo „zaboravili“ što su za NOP i poslijeratnu situaciju činili svećenici i narodnjaci, pa se nisu držali ni sporazuma sa Božom Milanovićem koji su sami potpisali.

Vladimir Bakarić je na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. godine zaključio: »U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše«. I stvarno je nakon završetka Mirovne konferencije u Parizu počeo progon vjernika i svećenika, jer komunisti nisu podnosili nikakav pluralizam pa je, prema zapisniku sa sjednice biroa CK KPH održane 17. siječnja 1947. u Zagrebu, Vladimir Bakarić rekao kako su se u zadnje vrijeme »aktivizirali popovi u Istri«, koji u Pazinu drže seminare, izdaju list »Gore Srca«, a pripremili su kalendar uperen »protiv nas« i pod vidom napada na bezbožnike napadaju pojedine komuniste. Na sjednici biroa CK KPH održanoj 13. veljače 1947. u Zagrebu, član CK Marko Belinić iznio je da je među neprijateljima Božo Milanović posebno vješt te napada komuniste kao bezbožnike.

Pa govorio je samo istinu! Počeli su progoni, prijetnje i ubojstva svećenika, narodnjaka i svih koji su čak ispričali i vic o svemoćnom i „voljenom“ vođi J. B. Titi. Komunistički režim želio je apsolutno smanjiti utjecaj Crkve, klera, u narodu ne birajući sredstva. Kad ne bi dovoljno uspjeli propagandnim djelovanjem uvjeriti narod „kako između svećenstva i fašista nema razlike“, tad bi primijenili mjere zastrašivanja, zlostavljanja i ubijanja. Na taj način umjesto željno očekivane slobode narod Istre dočekalo je novo zlo. Fašistički totalitarni  režim ga  je progonio po nacionalnoj osnovi, po hrvatskom jeziku, njegovoj tradiciji i identitetu, a komunistički po idejnoj, vjerskoj osnovi i političkom opredjeljenju.

To je prava istina gospodo vladajući! Tu istinu trebate govoriti, a ne vaše izlizane floskule, na koje ne znamo bi li se smijali ili plakali.

Lili Benčik

Povezani članci

Krvavi Uskrs

HF

Nimalo nam nije do smijeha

HF

Pupavac po Njemačkoj olajava Hrvate

HF

Kako je nastao hrvatski mit o 200 obitelji

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...