Hrvatski Fokus
Kolumne

Učinak stakleničkih plinova ne postoji

Švicarski fizičar Thomas Allmendinger osporava ortodoksnost globalnog zatopljenja

 

Thomas Allmendinger, neovisni švicarski fizičar, proveo je niz eksperimenata koji dovode u pitanje fizičke principe teorije stakleničkih plinova, a rezultati istraživanja objavljeni su u recenziranim znanstvenim časopisima.

Thomas Allmendinger, neovisni znanstvenik školovan na Švicarskom saveznom institutu za tehnologiju u Zürichu, usudio se osporiti konvencionalnu politički korektnu klimatsku izreku da je ugljični dioksid, CO2,  staklenički plin s jedinstvenim svojstvima globalnog zatopljenja. U nizu članaka objavljenih u znanstvenim časopisima, Allmendinger je tvrdio da je njegovo eksperimentalno istraživanje s toplinskom apsorpcijom infracrvenog zračenja (IR) dokazalo da „atmosferski tragovi plinova kao što je ugljični dioksid nemaju nikakav utjecaj na klimu.“

Teorija o stakleničkim plinovima potječe iz publikacije francuskog matematičara i fizičara Jeana Baptistea Josepha Fouriera (1768.-1830.) iz 1827. pod naslovom  „Mémoire sur les temperature du globe Terrestre ed de espaces planétaires“, [na engleskom: “ Memoir on the temperatures of the terrestrial globe and planetary spaces”]. Poput mnogih metafora u znanosti, slika staklenika je varljiva jer sugerira da određeni plinovi poput vodene pare i ugljičnog dioksida djeluju kao štit koji sprječava infracrveno zračenje (IR) koje emitira Sunce, a apsorbira Zemlja, da noću pobjegne u svemir.

Godine 2016. Allmendinger je u međunarodno-znanstvenom časopisu International Journal of Physical Sciences objavio rad pod naslovom „Termalno ponašanje plinova pod utjecajem infracrvenog zračenja.” Ovdje se Allmendinger osvrnuo na konvencionalnu mudrost da „svaka infracrvena / IR-aktivnost molekula ili atoma zahtijeva pomak električnog dipolnog momenta, tako da su dvoatomske homo-nuklearne molekule (poput O2 ili N2) uvijek IR-aktivne.“ 

Allmendinger je inzistirao da se ova tvrdnja “mora smatrati teoremom, a ne glavnim prirodnim zakonom” jer su “poznati brojni primjeri nepolarnih tvari kod kojih dolazi do interakcije s elektromagnetskim zračenjem, npr. kod halogena gdje se apsorbira čak i obojena, a time i vidljiva svjetlost.” Ono što je Allmendingera iznenadilo je to što su se fizikalni znanstvenici gotovo u potpunosti oslanjali na spektrografsku analizu za mjerenje molekularne apsorpcije IR energije plinovima. Naglasio je da “očigledno nisu provedena toplinska mjerenja plinova u prisutnosti IR-zračenja, osobito sunčeve svjetlosti”, iako primarna briga za klimu u vezi sa stakleničkim plinovima uključuje termalnu / toplinsku apsorpciju IR energije.

Godine 2017. Allmendinger je objavio članak pod naslovom „Pobijanje teorije staklenika o klimi: alternativa nade“ u časopisu Onečišćenje okoliša i klimatske promjene („Environmental Pollution and Climate Change“).

Allmendinger se zalagao za potrebu mjerenja toplinske apsorpcije kako bi se utvrdilo nije li spektrografska analiza uspjela otkriti molekularnu aktivnost koja apsorbira infracrvenu energiju u nedipolnim atmosferskim plinovima. Vrlo tehničkim jezikom Allmendinger je dao objašnjenje, a ja ga izostavljam zbog te stručnosti. Tko je stručan i želi znati više, svakako preporučujem čitanje izvornog teksta.   

Allmendinger je na kraju zaključio: „Dakle, u plinovima su uključene dvije vrste energije: „unutarnja“ energija koja je povezana s intramolekularnim gibanjima, i „vanjska“ energija koja je povezana s međumolekularnim gibanjima. Prva vrsta je predmet kvantne mehanike, dok je druga vrsta predmet kinetičke teorije plina. Kao posljedica toga, fotometrijska ili spektroskopska mjerenja ne mogu dati kvantitativne informacije o zagrijavanju plinova uslijed toplinskog ili drugog infracrvenog zračenja, a takva mjerenja nikada dosad nisu napravljena.

Allmendinger je konstruirao eksperimentalni aparat koji mu je omogućio mjerenje infracrvene toplinske apsorpcije (umjesto spektrografske apsorpcije svjetlosnih valova) atmosferskih plinova, uključujući CO2, O2, N2 i argon (Ar).

U članku iz 2018. pod naslovom „Pravi uzrok globalnog zatopljenja i njegove posljedice na klimu“ („The Real Cause of Global Warming and the Consequences on Climate“), objavljenom u časopisu SciFed Journal of Global Warming, Allmendinger je sažeo svoja eksperimentalna otkrića. Allmendingerova toplinska mjerenja zaključila su da „svaki plin apsorbira infracrveno zračenje – čak i plemeniti plinovi to čine [poput argona, Ar] – zagrijavajući se do granične temperature koja se postiže kada je snaga apsorpcije jednaka snazi ​​emisije zagrijanog plina.“ 

Nastavio je: „Moglo bi se teoretski pokazati da je snaga emisije plina povezana s frekvencijom njihovih čestica (atoma ili molekula), a time i s njihovom veličinom.“

Allmendingerovi eksperimentalni testovi nisu otkrili značajne razlike između sposobnosti infracrvene (IR) apsorpcije CO2, O2, N2 ili Ar kada je mjerena toplinska apsorpcija umjesto spektrografske apsorpcije valova. „Kao posljedica toga, ‘učinak staklenika’ zapravo ne postoji, barem nije povezan s plinovima u tragovima kao što je ugljični dioksid.“

Ortodoksna znanstvena zajednica koja se bavi globalnim zagrijavanjem odbacila je Allmendingerov rad kao potpunu besmislicu, tvrdeći da on „trenutačno nije povezan ni  s jednim uglednim istraživačkim institutom ili sveučilištem.“ 

Ipak, Thomas Kuhn, u svojoj vrlo utjecajnoj knjizi iz 1962. pod naslovom „Struktura znanstvenih revolucija“ („The Structure of Scientific Revolutions“) podsjetio nas je da promjene znanstvenih paradigmi uključuju revolucije, u kojima se nove, konkurentske teorije prvo pojavljuju kao „hereze.“ Izazovi znanstvenoj ortodoksiji moraju se izboriti za prihvaćanje protiv legije etabliranih protivnika koji su uložili karijere temeljeći svoje stavove o globalnom zatopljenju i klimatskim promjenama na teoriji o stakleničkim plinovima. 

Argument Thomasa Allmendingera da učinak stakleničkih plinova CO2 ne postoji zaslužuje ozbiljno razmatranje. Argument o globalnom zatopljenju pada ako se može dokazati da ugljični dioksid / CO2, element u tragovima u Zemljinoj složenoj atmosferi, nema sposobnost zagrijavanja atmosfere koju ravnopravno ne dijele kisik i dušik.

Izvor:

Dr. sc. Jerome R. Corsi: ‘Greenhouse Gas Effect Does Not Exist’, a Swiss Physicist Challenges Global Warming Climate Orthodoxy -.; CLIMATE DEPOT, 26. srpnja 2022.; www.climatedepot.com/2022/07/26/

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Povezane objave

Ivo Perić o dubrovačkim pomorcima

hrvatski-fokus

Dosta nam je dosta

HF

Dosta je naziva trgova, ulica i parkova imenom zločinca Tite!

hrvatski-fokus

Vučić, Vulin i Velja mesar

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više