Već u bijelu subotu raspremaju žene kuću, pa će onaj dan urezati mladih sredica, malo pora…
Dubrovačka “Narodna svijest” od 1. travnja 1931. donosi članak zaslužnog učitelja Vlaha Fortunića o uskrsnim običajima u dubrovačkoj okolici. “Iza korizme koju je narod sproveo u postu i molitvi, eto nam sv. Uskrsnuća, velike svečanosti, kojoj se narod veseli kao i slavnome Božiću. Već u bijelu subotu raspremaju žene kuću, pa će onaj dan urezati mladih sredica, malo pora (poriluka?, op., T.T.) i morača da zamiriše menestra zelena (pučko jelo dubrovačko od kupusa i raznih vrsta mesa, op., T.T.). Domaćim će o(d)sjeći bijele pečenice da zamasti kupus. Bude tu i vilica od glave svinjske, pa i plućanica. Gdjekoji zavrne i kokoši vratom. Djevojčice su već kroz veliku sedmicu našarale jaja. Šaranje se obavlja prostom slamaricom, koju umakaju u rastopljeni vosak.
Akoprem naše seljakinje nijesu učile crtanje, ipak znadu tako lijepo našarati, da im se divi i učena čeljad, a milina ih je gledati. Na nekim vidimo malene cvjetiće, pa zvijezdice, pasove, srce i više srca. Obično našaraju srca zaljubljene djevojčice, pa i dva zajedno, te će tim darivati zaručnika, ili svoga miljenika.
Tako našarana jaja maste (boje) u crljeno(crveno). Ako je u kući korot(a), omastit će našarana jaja u crno, ali obično kuće u koroti darivaju bijela jaja. Svaka će kuća darovati po koji par jaja po tucetu, jal cijeli tucet popu i učitelju, a i susjedovoj djeci, osobito onoj koja gdjekad potrkaju da ih poslušaju. Sjete se seljaci i prijatelja u varoši, pa će im ponijeti uz jaja i grudicu sira. Znadu djeca obići lazine (krčevine) i ledine (livade), pa nabrati koju balicu sparoga jal (ili) kuka da majka ponese u grad gosparu A. jal B. zajedno s jajima. Gospar će odvratiti u košiću za sve to djeci bilo čim bilo.
Djeca se o Uskrsu igraju na jaja : penju jaja na gađanje, da iz daljega pogađaju odrasli bakrenim ili srebrenim novcem, kako se nagode iz koje daljine i od koliko puta da gađa. Utjera li se novac u jaje onda je dobiveno, ne pogodi li ga i ne utjera, novac je izgubljen.
Mladež i starci igraju se jajima na “tucanja”. Pri toj igri se tuče jajem u jaje, i to vrh o vrh, dno o dno. Ono koje se razbije gubi, a onaj koji razbije dobiva. Prije nego se počnu kucati biva “biđenje” tj. jedan drugome dava da kuša kako je jaje tvrdo. To “biđenje” sastoji se u tome što jajem pokucaju lagano u zube sjekutiće i po zveku zna se tvrdoća jaja. Onaj koji dobro zna procijeniti tvrdoću jaja, više puta odustane od igre.
Na sami Uskrs nosi skoro svaka kuća po nekoliko jaja u crkvu, da im svećenik blagoslovi, jer onaj dan treba da se i čoban omrsi blagoslovljena jaja. Uz jaja nose, da im se blagoslovi i sira, na selu i kruha mali kolač u kome je zabodeno jaje; ima nekih koji će blagosloviti praha i olova. Blagoslovljenim prahom i olovom pucaju na crne oblačine, da tobože ubiju “negromanta” (gorostasni duh), da se iz oblaka ne saspe krupa. (led)
Ovi su rijetki slučajevi, te se već pomeću. Kore od blagoslovljenih jaja bacit će na vatru, da ih se ne pogazi.
Sveto Uskrsnuće čestita naš seljak jedan drugome: “Čestito ti crljena jaja i zelena trava! Bog ti dao svako dobro!” što i ja čestitam svim onim, te uščitaju ove običaje našega miloga naroda.
U Luci na Šipanu na Josipovo 1931.
Vlaho Fortunić, učitelj u pensiji
