Pisao i o turskoj opsadi Korčule iz godine 1571.
Fra Vicko Lisičar (Starigrad na Hvaru, 1879. – Dubrovnik, 1938.) obradio je jako solidno povijest Lopuda, Dakse, Šipana (Šipan ostao u rukopisu!), bio urednikom katoličkoga lista dubrovačkoga “Narodna svijest”. Pisao i o turskoj opsadi Korčule iz godine 1571.
Sredinom kolovoza 1571. uplovio je alžirski beg Uluz ali (sudjelovao u Lepantskoj bitki, listopad 1571.) i upravitelj albanske Valone Karakoz naišli su u dubrovačkim vodama na mletačku galiju koja se spasila ušavši u dubrovačku luku probijanjem željeznoga lučkoga lanca. Zatim su Turci opsjedali Korčulu, ali odlučnost branitelja seljaka i pučana (tu činjenicu istakao je pisac Petar Šegedin, sam seljačkoga roda) predvođenih fratrom Antunom Rosaneom (prije će biti Rozanić, Rožanić ili Rozanović nego Ružić kako se nameće, op., T.T.), te jaka bura naveli su opreznog Uluz alija da odjedri prema Hvaru i Visu.
Fra Antun Rosaneo (XVI. stoljeće?) završio je pravo u Padovi gdje je od 1546. profesor. Na latinskom jeziku napisao je djelo o turskoj opsadi Korčule. Autor je i djela “Povijest katedralne crkve u Korčuli”. U “Narodnoj svijesti” od 7. ožujka 1934. piše fra Lisičar članak “Arhidjakon Antun Ružić (Rosaneus) osloboditelj grada Korčule 1571. Pita se u uvodu jesu li se Korčulani zaista zavjetovali još za Ružićeva života da svečano polaze na Badiju (otočić sa franjevačkim baroknim samostanom blizu Korčule) za blagdan Velike Gospe, ili je to započelo kasnije?
“Ranim jutrom tog dana (oko 5 sati) ide službeno Kaptol i Općina na Badiju u dva posebna čamca. Načelnik ili njegov zamjenik dočeka opata ili njegova zamjenika na obali Badije, pruži mu ruku, kad se ima iskrcati, te držeći se tradicionalnoga načina nazove mu dobrodošlicu: “Dobro došli”. Tada se zajedno upute put franjevačke crkve, a gvardijan samostana dočeka ih na vratima crkve i predade opatu “asperges” – škropilo, da ovaj poškropi blagoslovljenom vodom sve prisutne. Zatim slijedi pjevana misa u trojci pred oltarom Majke Božje, na kojemu je starinska Gospina slika, koja je skupa sa sv. Križem za opsade Uluz Ali bila prenesena u Korčulu. Preko mise načelnik kleči u posebnoj klupi za to pripravljenoj, te ga se pokadi iza Evangelja, a na “Agnus Dei” (jaganjac božji, Isus) dava mu se poljubac mira. Na povratku s Badije najprije se iskrca na obalu u Korčuli opat, dava ruku načelniku i držeći se starog običaja kaže mu: “Dobro se povratili”.
Ove službene lađe prati velik broj privatnih lađica, a dođe uvijek nekoliko lađica iz Vrnika (još za antike glasoviti kamenolom kraj Lumbarde) i Lumbarde. Istog dana u 11 sati poslije svečane Mise u Katedrali uputi se zavjetna procesija oko grada pjevajući litanije Majke Božje. Ovoj procesiji prisustvuje i općinska uprava, koja stupa između bratovština i klera.
Sve ovo obdržava se i još danas, samo od god. 1915. ne idu Kaptol i Općina u posebnim lađama na četiri vesla, već u motoru koji Općina nađe, a inače ostaje isti starinski običaj, da na Badiji dočeka načelnik opata, dočim pri povratku na Korčuli opat načelnika.
Napomenut ću pri tom ovu epizodu jer je značajna (?!, T.T.): Kaptol je u početku tražio da franjevci imaju dati kafu svećeniku koji pjeva svečanu Misu. Franjevci se nijesu htjeli na to obvezati. A pošto je Korčula i Badija bila tada pod Venecijom, ovo je pitanje došlo i pred mletačko Vijeće Desetorice…, koje presudi da franjevci nisu dužni dati celebrantu toga dana kafu, već samo čašu hladne vode. (Ova se presuda nalazi u župnom Arhivu u Korčuli) I to se je vršilo sve do godine 1899., a godine 1900. ondašnji gvardijan blagopokojni o. Bernardin Benjowsky od svoje dobre volje počne davati iza Mise bijelu kafu celebrantu, i to u sakristiji. Od tada su uveli franjevci običaj da počaste opata bijelom kafom, što slijedi još i danas. (Kava je u XVI., XVII., XVIII. i XIX. stoljeću bila skuplja, op., T.T.)
