Pitanje istine o brzoj ceste preko izvorišta rijeke Omble
Kako je ponovno aktualizirano pitanje brze ceste od Osojnika do zračne luke “Dubrovnik”, i s obzirom na to da se ne govore istine, nego slažu karte ispod stola, bilo bi dobro podsjetiti na taj problem, kako bi se rasvijetlilo izjave na relaciji Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, osobno ministra Olega Butkovića, Dubrovačko-neretvanske županije, odnosno župana Nikole Dobroslavića i Grada Dubrovnika na čelu s gradonačelnikom Matom Frankovićem.
Krajobraz Rijeke dubrovačke u čijem je srcu rijeka Ombla, izvor vode Gradu Dubrovniku, zaštićen je još od 1964. godine. Postojale su prethodno različite varijante prometnica, ali na Javnoj raspravi početkom 2017. godine, umjesto logične suvremene prometnice od Grada do Zračne luke, uvukla se, kao solucija njihovog povezivanja, brza cesta od Osojnika, koja se gura iz Hrvatskih cesta, točnije tamo utaborena domaćeg čovjeka Nikše Konjevoda, i popustljivog mu župana Nikole Dobroslavića. Iako po ovom pitanju u Hrvatskim cestama nije bilo jedinstveno stajalište, očito se igra odbijenac ja tebi, ti meni, popusti, povuci. Lako ćemo za repu dok ima slatkoga.
Umjesto brzog spajanja Grada i zračne luke, ovim bi se na putu od Grada do zračne luke vozila i putnici vratili natrag, obilazno, uz veći gubitak vremena nego je to sad. U stvari ova prometnica bi, umjesto da poveže Grad, zadovoljila sasvim drugu, iz nekih razloga skrivanu namjenu, a to je tranzit prema Albaniji i Grčkoj, ubačen na najosjetljiviji dio, srce Dubrovnika nepovratno, umjesto trase, sjevernim padinama Srđa (Most F.Tuđmana, Šimet, Brgat), koju je stanovništvo predložilo i Grad podržao.
Oni isti, koji su napravili grješku i most dr. Franja Tuđmana nisu realizirali s četiri traka, sad bi počinili ekocid, i još veću, katastrofalnu grješku, koja se ničim kasnije ne bi mogla ispraviti. Izgradili bi još jednu magistralu iznad glava stanovnika Mokošice, i još živih sela oko nje, ogradivši njom trećinu stanovništva Grada Dubrovnika. Protiv ovako nakaradnog rješenja odmah su stali stanovnici, aktivisti, inicijative i udruge, među kojima i braniteljske, a podržao ih je i gradonačelnik Mato Franković i Grad Dubrovnik. Nakon što su javnost i Grad dali primjedbe, vezane za zaštitu okoliša, endemskih biljnih i životinjskih vrsta, iznijeli činjenicu da je na toj pogubnoj trasi čak dvanaest izvora pitke vode, te da (sa sigurnosnog aspekta) cesta prolazi nedopustivo manje od pola kilometra od granice s BiH, struka se našla u problemima obraniti političku malverzaciju, kojom bi se promijenila prirodna i demografska slika ovog jedinstvenog fenomena najkraće rijeke na svijetu.
Ono što nije pošlo za rukom u njenom podzemlju, pokušajem gradnje hidroelektrane, koja bi u stvari bila akumulacija vode za planirani malverzacijski projekt, tobožnjeg igrališta za golf na Srđu, sad bi uništavali miniranjima i dovođenjem bageri na izvorište Omble, ponad koje bi se nadvio ogromni vijadukt-most. Zbog svih činjenica javna rasprava je ponavljana čak još dva puta, i sve se više nadziralo rješenje, a to je da ta brza cesta treba proći puno manje štetnom trasom prema mostu dr. F. Tuđmana (po potrebi i izgradio njegov „blizanac“), dalje išla nenaseljenim sjevernim padinama Srđa. Prihvaćene su dvije ravnopravne varijante, koje je trebalo stručno valorizirati, ali očito je struka obezvrijeđena od strane dijela politike i interesnih skupina, pa se tako nastavilo dalje gurati cestu preko izvorišta rijeke Omble. Na sva pitanja i primjedbe županijskih vijećnika dubrovački Župan je pomalo podcjenjivački odgovarao, kako će graditi cestu kako su oni to odredili, a da im varijanta, za koju je javnost i Grad Dubrovnik služi jedino, kao pričuvna, u slučaju ako njihova padne. Jedino što nije podcjenjivački rekao, kako će se od ceste preko izvorišta Omble odustati, ako je ne propusti “ministar zaštite okoliša“, opterećen aferama, Tomislav Ćorić. On je svojom dvojnom, pravno i politički dvojbenom funkcijom, i graditelja, i nadzornika za okoliš eto i tužitelj i suditelj. Pravi Kadija. Apsurdno je da je i gospođa iz V. Britanije, koja je ispred EU (još uvijek u to vrijeme), zadužena za pitanje kulturnih vrijednosti zbrojila,a kako je više 2 ljetnikovca na novouvrštenom prijedlogu trase, od 15 ljetnikovaca na inkriminiranoj trasi preko izvorišta, za koju su stručnjaci plaćeni da je političarima doguraju u milost, zbog vode i plodne zemlje uz nju, koju treba oteti, iskoristiti i betonizirati, što je skrivećki već u tijeku.
Iako Grad Dubrovnik ima čvrst stav da se poštuje, i ne dozvoli gradnja u zaštićenom krajobrazu i na području izvorišta Omble, ministar Oleg Butković izjavljuje nedavno da po pitanju ove brze ceste nema nikakvih nesuglasica,a i kako je sve dogovoreno. Očito se hrvatska javnost pokušava zavarati neistinom, koju je izgovorio, kako bi se zaštitilo interesne pojedince u Hrvatskim cestama, Županiji i okolonaivnim igračima, i visokozainteresiranima za pare, koje bi prljave bez vrijednosti, mogle ostati kad se probudite mirne vode. Zar na ovako odgovornim funkcijama misle da mogu što hoće, i da strategijski važnu komunikaciju na jugu Hrvatske, ključnu za budućnost Dubrovnika, mogu tretirati, kao lokalnu prigradsku cesti u, na žalost, ispražnjenoj Slavoniji ili Lici.
Tražimo da se sve ovo guranje na štetu stanovništva obustavi, i sukladno prihvaćenim prijedlozima, ravnopravno uzmu u obzir obje dvije varijante trase brze ceste, od kojih jedna (po nama i Gradu Dubrovniku), ima perspektivu, i u slučaju proširenja na 4 trake i očekujućeg povećanja tranzitnog prometa, a druga nudi nikakvo rješenje povezivanja Dubrovnika sa zračnom lukom. Pored uništavanja prirode, otjerala bi stanovnike i promijenila demografsku sliku jedinstvene oaze, bogate podzemnim staništima šišmiša u Vilinoj špilji, ribama i kornjačama, kojih nema nigdje na svijetu,… ptica, pčela, kukaca.
Čovjek je tu odavno obitavao, što se vidi u nedovoljno istraženim arheološkim nalazištima, oplemenivši ovaj prirodni raj crkvama, brojnim ljetnikovcima, u njoj je razvijen turizam u kućama za odmor, OPG-ima, i dubrovačkoj ACI marini smještenoj u jedinstvenim vrtovima i kanalima. Sve to dolazi pod znak pitanja pred asfaltom i betonom nerazuma, protiv kojega su tamošnji stanovnici stali odlučni boriti se svim mogućim dopuštenim sredstvima, jer radi se o budućnosti generacija, a ne o privatnim interesima pojedinaca i skupina, koji za njihovo ispunjenje ne prezaju uništiti sve što nam je još od prirodnih dobara ostalo. Grad nije dopustio da se zaštićeni krajobraz, njegovo srce uništi gradnjama hidroelektrane, zatim govnjare, pa će ga tako sačuvati i od tranzitne brze ceste.
Tražimo odgovor o tome što u tajnosti rade Hrvatske ceste, na koje nas upućuje župan Dobroslavić, ne bi li nas doveli pred završen čin unatoč svim primjedbama, koje su prošle kroz stručne ocjene. Zbog čega odluke struke, na koju se zaklinju, uporno očito zanemaruju. Prešućuju li da rade protiv javno izraženih interesa ili lažu, kako, kao, razmatraju oba dvije trase, a guraju jednu.
Ako vode pretvorite sebi u pare, teško da će vas žedni po dobru upamtiti, ali će vas i te kako popamtiti. Hajdemo se, na vrijeme svi skupa, za budućnost generacija, koje dolaze. Opametiti.
