Šteta je što 23. studenog 1996. niste među te vragove uvrstili i one najveće – crvene vragove
Dok traju hrvatska država i hrvatski narod, predsjednik Franjo Tuđman ostat će zapisan zlatnim slovima kao stvaratelj i prvi predsjednik samostalne hrvatske države. Međutim, jednako sam uvjeren da nikada ne će prestati pitanja: “Je li moglo bolje i drukčije”? Mi koji smo 1990. i sve do njegove smrti bili uz predsjednika Tuđmana, jako dobro znamo u kako se teškim unutarnjim i vanjskim uvjetima stvarala i branila Hrvatska tijekom Domovinskog rata. Unatoč toj činjenici, kad temeljito analiziram današnju katastrofalnu situaciju u Hrvatskoj, sve češće mi na um dolazi pitanje: Predsjedniče, za koga smo mi to stvarali hrvatsku državu i za koga je svoje živote dalo preko šesnaest tisuća dragovoljaca i branitelja, od HOS-a, Hrvatske policije do regularne Hrvatske vojske? U tom vremenu grčevite borbe za opstanak hrvatskog naroda, kad je jedinstvo hrvatskog naroda bilo na vrhuncu, malo kome je padalo na pamet da će trideset godina kasnije Hrvatska biti u još dalekom opasnijem i težem stanju nego što je bila 1990. i 1991., kad je cijeli svijet bio protiv stvaranja samostalne hrvatske države.
Nema nikakve sumnje da je i dr. Franjo Tuđman imao slabih strana. O njima su mnogi iznosili svoja viđenja. Moja najveća zamjerka predsjedniku Tuđmanu bila je što je vjerovao u katarzu Titovih sljedbenika i članova Komunističke partije u Hrvatskoj, koji su nahrlili u HDZ odmah nakon prvih parlamentarnih izbora 1990. godine, u kojima je HDZ nadmoćno pobijedio, a njihov SDP izgubio. Drugi njegov najveći propust bio je što je u obavještajnim službama nove hrvatske države dozvolio da glavnu riječ preuzmu agenti bivših jugoslavenskih tajnih službi, od UDBA-e do KOS-a itd. Dakle, nije na vrijeme, dok se još moglo, provedena lustracija kadrova u svim dijelovima državne uprave. Da je to učinjeno prije Tuđmanove smrti, danas bi Hrvatska bila sigurnija i bolja država.
Treći Tuđmanov najveći propust bio je taj što je dozvolio da tadašnji predsjednici Vlade RH, od Manolića, Gregurića i sve do Valentića i Mateše uspješno, uz pomoć Udbe, sabotiraju povratak velikog broja hrvatskih iseljenika. Nakon Oluje u kolovozu 1995. godine u hrvatskom iseljeništvu, posebno u Australiji, vladalo je veliko zanimanje za povratak u Hrvatsku. Danas bi Hrvatska daleko bolje stajala i politički i gospodarski da smo jugoslavensko-komunistički mentalitet Hrvata u domovini uspjeli neutralizirati dolaskom većeg broja iseljenika, koji su imali novac, znanje, iskustvo, a bili su i domoljubi. Kao pomoćnik ministra povratka i usljeništva, osobno sam bio svjedok da se na najvišim državnim razinama dogovaralo kako spriječiti povratak iseljenika u Hrvatsku, iako je hrvatsko iseljeništvo bilo jednako zaslužno za stvaranje, obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Tijekom 1995. godine Tuđman se teško razbolio i više nije mogao kontrolirati destruktivne procese koji su sve više jačali. Međutim, mi koji smo bili blizu njega i koji smo osjetili njegov žar domoljublja u tom vremenu, duboko smo svjesni da je Tuđman istinski želio stvoriti ne samo samostalnu, nego i prosperitetnu hrvatsku državu, u koju bi se vraćali hrvatski iseljenici. Puno puta mi je znao reći: “Babiću, dovedite u Hrvatsku Hrvate iz Australije”. Nažalost, pola svojeg mandata Tuđman je proveo boreći se protiv neizlječive bolesti, što su šakali i lešinari, koji su se uvukli u sam vrh HDZ-a, iskoristili za pljačku Hrvatske, a kasnije i za njezinu detuđmanizaciju, tj. povratak na ideološka načela Titove Jugoslavije.
Najveći krivac za totalno urušavanje hrvatske države zapravo je imao kasniji poslijetuđmanovski HDZ. Jednaku zaslugu za današnje probleme u Hrvatskoj imaju i prvi Tuđmanovi najbliži suradnici, a kasnije izdajice hrvatskog naroda, Stjepan Mesić i Josip Manolić. Oni su prevarili hrvatski narod i ugrozili opstojnost samostalne hrvatske države. Nažalost, Tuđmanova slaba točka bilo je njegovo uvjerenje da osim HDZ-a Hrvatskoj nije potrebna niti jedna druga domoljubna i državotvorna stranka. Još tijekom cjelodnevnog i vrlo konstruktivnog susreta u Kanadi (25. studenog 1989.) prije trideset i jednu godinu pokušao sam Tuđmana uvjeriti da bi za budućnost i stabilnost Hrvatske bilo dobro osnažiti Hrvatsku seljačku stranku, koja bi bila ne samo korektiv, nego i partner u kriznim situacijama. To je bio i glavni razlog zašto sam tada odbio Tuđmanovu ponudu da se učlanim u HDZ.
Ipak, u zaključku, ne mogu ne istaknuti da sam u Hrvatskoj nakon povratka iz Australije 1990. ostao živ samo zahvaljujući potpori dr. Franje Tuđmana. Udbaši iz emigracije i udbaši koji su se prebacili u redove obavještajnih službi u novoj hrvatskoj državi smatrali su da mene treba likvidirati. Neki od njih su mi to osobno u lice rekli. Dovoljno je samo napomenuti da je tadašnji šef hrvatskih obavještajaca Smiljan Reljić u jednom izvješću predsjedniku Tuđmanu 1995. godine mene uvrstio među ljude koji su opasni za hrvatsku državu. U tu kategoriju neprijatelja Hrvatske u tom se izvješću spominju i danas pokojni Tomislav Merčep te vođa HDP-a Nikola Štedul.
Poštovani prvi predsjedniče samostalne hrvatske države, hvala Vam što ste mi spasili život i omogućili da u Hrvatskoj, kakva god ona danas bila, živ dočekam svoje starije dane. Znam da i Vi, kao i ja, ne žalite što ste se borili protiv Jugoslavije i za samostalnu hrvatsku državu. Obojici nam je samo žao što su danas Hrvatskom zavladali crni, zeleni i žuti vragovi, o kojima ste govorili u Zračnoj luci Zagreb 23. studenog 1996. Šteta je što tada niste među te vragove uvrstili i one najveće – crvene vragove, koji su zapravo najodgovorniji što se Hrvatska i hrvatski narod danas nalaze pred nestankom.
