Umjetnost je pojam, mišljenje, ideja i rađanje svoje prvobitne neodređenosti
Pokušat ćemo iskaz uputiti preobrazbi mišljenja u svezi okrugloga stola pod nazivom Splitska slikarska scena. Jer u „iskazu“ je rečeno i priopćeno tek instrument u funkciji pretpostavljene ideje umjetnosti zamišljene da je složena od činjenica, faktora. „Izložba je zamišljena kao uvod u programski ciklus koji će… postaviti uvjete za buduću ozbiljnu studiju na temu…“ Točnost i očekivanost. Točnost zahtijeva sukladnost, podudaranje i implicite nosi u sebi netočnost i neslaganje kakva može uslijediti, te je zahtjev za točnošću uvijek slučajnost, kao i slučajna mogućnost, slučajni razlog i uzrok.
A zatim je slijedila selekcija umjetnika kako bi se ostvarila i popratila temeljna usmjerenost izložbe: „Postaviti uvjete za buduću…“, na kakvu selekciju nema nikakvoga prigovora, jer se radi o hrvatskim zaslužnim i renomiranim umjetnicima. I nema tu ništa spornog od uobičajenih pristupa nazočnom predmetu, predmetu i problemu, početnim kako u umjetnosti, tako i u svim ostalim znanstvenim-teoretskim i praktičkim djelatnostima. Sve je tu prirodno, normalno i definirano, a što će se i treba događati u budućnosti.
I što se tu još može oduzeti ili dodati metodom više-manje u tom mehanizmu koje samo traži da se to programatsko, to trebanje realizira. E baš na tim činjenicama, prezentiranim bez pitanja o njihovom nastajanju, genezi, a radi se o pojmovima, ovdje samo zbrojenim i onima što trebaju popuniti ispraznost budućnosti na temelju kontinuiteta i izmjerljivog sada. Jer vrijeme u ovoj konstrukciji je puko trajanje od nema više-prošlosti do sada i od sada do još ne-budućnosti, tj. mjerljivo je od do sada i od sada do, pri čemu je to sada u nikakvom odnosu prema sadašnjosti, prisutnosti, bivstvujućem.
Zašto mišljenje mora biti popunjeno narečenim faktorima i zašto umjetnost sama sebi i po sebi ne bi mogla sebe obznaniti? Jer umjetnost nastoji izreći istinu i realitet. Umjetnost je otvoreni put, put novoga i nepoznatoga stoga i propitivanja, pa i propitivanja onoga na čemu standard umjetnosti počiva: na umjetnicima i njihovim djelima., galerijama-prostorima, publici… i onome što se nadaje pribrojiti nabrojenom faktorima. E pa sad što je to nasuprot ovome izrečenome? Ili čak dublje: što bi to bilo izvorno u umjetnosti? Očito, mišljenje stoji u zavjetrini i skriveno najavljuje sebe kao naznaku za odgovor.
Postavljanjem pitanja kao da se udaljujemo od određenja umjetnosti. Ali što je doista umjetnost? Ako pojam prezentiramo slikom, skulpturom. Instalacijom, performansom, videom i inim oblicima vizualne umjetnosti nismo odgovorili nego tek pojam prenijeli u stvoreno i zgotovljeno djelo, tek smo popunili pojam. A umjetnost je pojam, mišljenje, ideja i rađanje svoje prvobitne neodređenosti.
Pojam umjetnosti uvjetovan, tj. kad nužno treba faktore kao uvjet svoje egzistencije je isprazan i ograničen. I samo se nekim pribrajanjem novih faktora upućuje na beskonačnost, na lošu beskonačnost.
Ako je umjetnost pojam, a pojam nije tek nešto zatečeno, dato, činjenica, na kakav način se pojam interpretira kroz postojeće faktore, strane ili dijelove umjetnosti. Pojam, pa tako i umjetnost je u samom početku neodređena, i jest i nije, nastaje, formira se, raste. Početak je naprosto neodređen i prazan. Ali to početno neodređeno, samim vlastitim, imanentnim kretanjem postaje nešto, postaje određenim. A to da je početak neodređen, bitak = jest i ništa jest već drugo od početka određenjem samoga sebe. Time je početak dobio neku kvalitetu po samom sebi i neodvojiv je od sebe. Dakle, geneza pojma je pokrenuta iz i po samom sebi, a nikako nije tek zatečena činjenica kao gotova, dana i evidentna. Pojam, pa tako i pojam umjetnosti se time sam sobom ispunjava, ispunjava svoju prazninu, za razliku od praznog pojma umjetnosti koji je bez nabrojenih i moguće još pridodanih faktora potpuno ispražnjen. Dok pojam pita za svoj početak i pokreće ga to pitanje i rađanje, nastajanje, i formira se u tom vlastitom krugu vračajući se izvornom i sveobuhvatnom, praznom i čistom početku, ispunjen i svjestan sebe izvornom cjelovitosti i beskonačnosti. prevladavajući tu definiranost, to drugo sebe samoga kao granicu i konačno. U krajnjem kontekstu prevladava i naš svakodnevni realitet upriličen na činjenicama, datosti, faktorima, što kao konačno hrli u lošu beskonačnost,
Umjetnost sebe upućuje istini. Da, ovo tumačenje je tek mali uvod i JEDAN od putova što bi upućivao na misaoni, pojmovni odnos umjetnosti, gdje je svaki potez kista popraćen idejom, mišlju, a da se ne pitamo i za taj svijet mišljenja koji je uvijek tek samo služavka onom danom i samo služi za stavljanje tih faktora u neku nakalemljenu cjelinu, cjelinu ograničenosti i protoka vremena kroz aktualno sada a dočekano u budućnosti. I hoće li se to planirano dogoditi u budućnosti, hoće li biti točno onako kako je planirano ili se ne će dogoditi obznanit će se rezultatom u trajanju ovoga kontinuiteta sada.
No mišljenje i vrijeme ne ispunjavaju sebe služeći odnosu baziranom na navadama ili ti navikama, predodžbama, tj. na evidentnom predmetu, objektu, sadržaju. Kada je svijet preda mnom određen, kada je taj svijet tu i sada to je garancija i prirodno stanje gdje se ništa više ne pita, gdje je sve jasno, jer je evidentno. Ovo bi bio uvod, kao što je rečeno, u JEDAN put u namjeri da se istinom prevlada subjektivizam u vizualnoj umjetnosti kao izraz baziran na ograničavajućoj emociji koja ostaje pri bogatstvu individualnog doživljaja realiteta, što realitet čini limitiranim mojim viđenjem, pa ne mogu sagledati cjelinu.
Na projekcijama subjektivizma, pojedinačnosti traži se i zahtijeva podudarnost i točnost. I takva: „Umjetnost je za nas prema svom najvišem određenju, prošlost…“ (usp.: Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Estetika 1., Kultura, Beograd, 1952., str. 49.). Stoga umjetnost nije samo refleks i odraz stvarnosti, realiteta, zbilje već i „istina u djelu“.
Prilazeći vizualnoj umjetnosti kroz ovu selekciju i sve naredne selekcije umjetnika i njihovih djela u obliku slika, videa, performansa, instalacija svakako da bi bilo poželjno razumjeti to sučeljavanje sa zatečenom realnošću kroz propitivanje automatskog prihvaćanja iste.
