Tko će osuditi hrvatsko pravosuđe za mnogobrojne “propuste” u osudi ratnih zločina nad Hrvatima?
Presuda Tomislavu Merčepu – Tomislav Merčep osuđen je zbog propusta! Osuđen je samo zato što ubojstva nije spriječio. Propustio je spriječiti ratni zločin postrojbe kojom je navodno zapovijedao, mada svjedoci nisu potvrdili da im je on naredio ili ih na bilo koji način poticao na zločine. Treba napomenuti da za počinjene zločine nisu osuđeni direktni izvršitelji, nego samo Tomislav Merčep! Bio je to klasični montirani sudski proces u kojem se ustvari sudilo državi Hrvatskoj, jer su htjeli dokazati da je nastala na zločinu. Sudac je na čitanju Presude rekao;
“Da ste reagirali na prve događaje, sve ovo se ne bi dogodilo i hrvatska povijest bi jedinim dijelom izgledala bitno drugačije. Ovako ste vašom pasivnošću i nerazumijevanjem zla koje vas okružuje, potpuno svjesno ostali na pogrešnoj strani povijesti Republike Hrvatske” to je Tomislavu Merčepu 12. svibnja 2016. kazao sudac Županijskog suda u Zagrebu Zdravko Majerović, izričući mu nepravomoćnu presudu od pet i pol godina zatvora za ratne zločine ubojstva civila iz više hrvatskih mjesta i gradova.
Republika Hrvatska je na pogrješnoj strani povijesti, to je bio cilj progona hrvatskih branitelja i svih onih koji su je stvarali, jer da je nisu stvarali, da su se prepustili velikosrpskoj agresiji onda bi bili na pravoj strani povijesti. To je nelustrirano hrvatsko Pravosuđe, koje provodi obrnutu lustraciju, umjesto da se njih lustrira, oni lustriraju hrvatske branitelje i hrvatski narod. Nema krive ili prave strane povijesti; radi se samo o hrvatskoj i jugoslavenskoj , regionalnoj, balkanskoj ili kako već da je nazovemo strana povijesti. Ono što je nacionalno svjesnim Hrvatima krivo, njima je pravo, i obrnuto.
Tomislavu Merčepu nikada nije dokazano da je i na jedan način bio povezan sa zločinima koje su mu stavili na teret, čak ni na prvome sudskom ročištu, kada je bilo prvo suđenje samim počiniteljima, Merčep uopće nije pozvan kao svjedok niti je bio zaveden u spisu… I tada kreće uigrani scenarij montiranih suđenja; medijska haranga lijevih medija koji nikako ne prihvaćaju državu Hrvatsku, razne soroševe udruge za nazovi ljudska prava, pa hrvatska izdajnička nazovi politička elita popušta i organizira se novo suđenje, na kojemu su mu prišili najniži oblik pravne odgovornosti, a to je da je on, navodno, mogao spriječiti, a nije spriječio počinitelje. I počinitelji i svi svjedoci koji su prošli kroz sudnicu, svi su unisono govorili kako Merčep sa svime nema apsolutno nikakve veze.
Kronološki povijesni prikaz i kontekst o događajima koji su uvjetovali suđenje Tomislavu Merčepu.
Padom Berlinskog zida u studenom 1989. godine počeli su se urušavati komunistički režimi Istočne Europe. Naročito se to odrazilo na Jugoslaviju, državu koja je počela pucati po šavovima još nakon smrti Josipa Broza Tita, početkom svibnja 1980.godine, koji je tu višenacionalnu državu držao na okupu. Poznato je da je Jugoslavija bila totalitarna država sa komunističkim, diktatorskim režimom pod vlasti Komunističke partije izglačanog naziva Savez komunista Jugoslavije sastavljen od šest republičkih Saveza komunista. Poznato je da odnosi unutar Jugoslavije pod motom bratstva i jedinstva nisu bili nimalo idilični. Srbi su bili dominantan narod, koji je zbog svoje brojnosti bio najviše zastupljen u vojsci-JNA, policiji, carini i cijelom državnom aparatu, jugounitarizam na djelu. Poznata je velikosrpska hegemonistička politika, definirana u Načertaniju iz 1844. godine po kojoj Hrvati nisu poseban narod, nego pokatoličeni Srbi i po kojem Srbi imaju pravo obnoviti Dušanovi carstvo, odnosno Veliku Srbiju. Nitko im je to pravo nije dao, sami su ga silom i agresijom pokušavali ostvariti uz potporu i pomoć Srpske pravoslavne crkve, koja ih je hranila i huškala velikosrpskom mitomanijom i pripremala da ratom i agresijom ostvare taj cilj, etnički očiste prostor i zauzmu granicu Virovitica-Karlobag.
Poznato je i da su Hrvati raspadom Austrougarskog carstva , nakon završetka 1.svjetskog rata, “kao guske u magli” pristali na državu Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je kralj Aleksandar proglasivši “šestojanuarsku diktaturu” 1929.godine nazvao Kraljevinom Jugoslavijom. Zbog velikosrpskog terora od strane četnika (militantni srpski odredi pod patronatom SPC-a) u Jugoslaviji je ubijeno dosta Hrvata; a najpoznatiji su ubijeni u atentatu u skupštini u Beogradu 20.lipnja 1928. godine u kojem su smrtno stradali Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić predsjednik HSS-a umro je od posljedica ranjavanja u atentatu. Dogodile su se i Prosinačke žrtve, Sibinjske žrtve, Senjske Žrtve, kada su srpski žandari pucali na nenaoružane civile… Sve to izazvalo je reakciju i u Hrvatskom narodu, pa je osnovan ustaški pokret da bi obranio hrvatski narod od velikosrpskog četničkog terora. Ubrzo je buknuo i Drugi svjetski rat, u kojem su i na području Srbije i na području Hrvatske osnovane marionetske države pod Hitlerovim patronatom Nedićeva Srbija i Nezavisna Država Hrvatska.
Srbi su i u tom ratu vidjeli priliku za ostvarenje svojeg mita o velikoj Srbiji, pa je banjalučki odvjetnik Stevan Moljević u Nikšiću 30. lipnja 1941. godine objavio elaborat “Homogena Srbija” kao četnički program stvaranja Velike Srbije u Velikoj Jugoslaviji, po kojem “Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora… Srbi, koji su se prvi na Balkanu oprli najezdi Germana sa zapada prema istoku, dobili su time pravo na vodstvo na Balkanu, i oni se toga vodstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine. Oni svoju istorijsku misiju moraju ispuniti, a moći će to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati jo j svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji.”
Srbi su dobili pravo??? Čime u najezdi Germana? Koja najezda Germana? Eto srpske lažne mitomanske povijesti, kojom oni truju svoj narod do dan danas. Povijesna činjenica je da je cijeli srednji vijek je prošao u najezdi Turaka koji su pregazili Srbiju na Kosovu polju 1389. godine i došli do Beča, a Srbi postali Turski vazali 500 godina.
Na Homogenu Srbiju nadovezuje se Valerijanov memorandum, (naziv po episkopu Valerijanu, vikaru njegove svetosti Patrijarha Gavrila), službeni je dokument Srpske pravoslavne crkve predan njemačkomu vojnom zapovjedniku Srbije, generalu Ludwigu von Schröderu, u Beogradu 9. srpnja 1941. godine.
Memorandum optužuje Hrvate da su već do lipnja 1941. godine odgovorni za ubojstva 100.000 Srba u NDH. Dopunjena verzija memoranduma, koja je u kolovozu 1941. godine podnijeta generalu Heinrichu Danckelmannu optužuje Hrvate za 180.000 pobijenih Srba u NDH, a brojka se do kraja rujna 1941. godine popela na 300.000 ubijenih.
Kopije memoranduma su odaslane izvan zemlje , te je njegov sadržaj snažnom propagandom velikosrpske mreže razglašen po čitavom svijetu. https://hr.wikipedia.org/wiki/Valerijanov_memorandum
U memorandumu su iznesene brojne lažne tvrdnje da su već do kraja proljeća 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Donji Lapac, Gračac i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. To naravno nije bilo točno, što će se i pokazati kod popisa stanovništva 1948. godine da su na području kotara Korenica, Donji Lapac i Gračac tijekom Drugoga svjetskog rata posve istrijebljeni Hrvati. Po popisu iz 1948. godine točno se vidi tko je najviše stradao u Drugome svjetskom ratu i sve laži SPC-a.
Popis stanovništva od 15. ožujka 1948. godine demontira sve srpske laži o srpskim žrtvama. Na osnovi popisa iz 1948 i istraživanja iz 1964., Jugoslavija je u Drugom svjetskom ratu izgubila 597.323 osoba ili oko 4 % stanovništva. Po republikama, najviše žrtava je imala Hrvatska: 194.749 poginulih ili nestalih civila i partizana ili 32,6 % ukupno stradalih. Bosna i Hercegovina je imala 177.045 žrtava (29,6 %), uža Srbija 97.728 (16,4 %), Vojvodina 41.370 (6,9 %), Slovenija 40.791 (6,8 %), Makedonija 19.706 (3,3 %), Crna Gora 16.903 (2,8 %) a Kosovo 7.927 (1,3 %). U odnosu na 1931.godinu pravoslavno je stanovništvo do popisa 1948. godine naraslo za oko 997.445 osoba ili za 14,7 posto, a rimokatoličko se smanjilo za oko 18.062 osoba, bez Istre i krajeva koji su bili pod Italijom, što jasno pokazuje sve laži SPC-a o stradanju Srba.
SPC, koja je u samoj Srbiji vrlo spremno kolaborirala s njemačkim okupatorom, dostavljala je i širila lažne dokumente o navodnim srpskim žrtvama i ugroženosti srpskog naroda, što radi i do dan danas uz suradnju SDSS, SNV-a i sve prisutnog ” ugroženog” Milorada Pupovca.
