Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Ljudi nisu pomagali zbog Vlade, nego zato što su – ljudi

U ovoj katastrofi na Banovini se eksplicitno pokazalo kako narod ne vjeruje vlasti i državnim institucijama

 

Hrvatska nije HDZ. Nikad to nije niti bila, nije sada i nikada ne će biti. To nije bilo, čak niti ranih devedesetih, kad je najbrojnija državotvorna stranka, vladala Hrvatskom, bez koalicijskih partnera. Htjeli to ili ne priznati taj izvorni HDZ je bio nešto sasvim drugo nego ovaj sadašnji. Tom HDZ-u se vjerovalo, u njega se uzdalo, njega se podržavalo, često i bezuvjetno, sve dok se nije spoznalo kako u stranci sve više prevladavaju nepotizam, komercijalizam, nacionalizam, mito, korupcija i pravilo: “tko kome, taj tome.” Osim toga tada je bio polupredsjednički sustav (predsjednički?), a predsjednik samostalne, suverene i neovisne Hrvatske bio je Franjo Tuđman, bespogovorni, glavni, apsolutni i jedini autoritet.

Zadnjih godina vlast čine i podupiru koalicijski partneri, uz razne žetončiće – višestruke stranačke preletače, prebjege i uhljebe. Sustav je parlamentarni, a predsjednici države se silno trude, da ne budu fikusi. Neki više, neki manje. Jedni stalno izlaze iz svoje domene, žele se nametnuti kao glavni faktor u državi, drugi se usklađuju, treće nije briga, dok sadašnji predsjednik “s karakterom” budno čuva ustav i zakone, te upozorava na svaku eventualnu zloporabu  ustava, vlast, vladu i predsjednika Vlade.

Čini se da je aktualni predsjednik države jedina prava oporba vladajućima. Takav dojam se stvara zbog činjenice kako druge oporbe zapravo nema, u stvarnosti, već samo na papiru. Tu i tamo netko od njih, nešto predloži, kaže,  propitkuje, osudi i na tome ostane. U međuvremenu je oporba silno zauzeta sama sa sobom, bilo u unutarstranačkom ili međustranačkom trvenju, bildanju pojedinačnih ega ili u skrivenim ili javnim koalicijama, oporbenim ili  s onima na vlasti, kojima bi po neki žetončić, u danom trenutku dobro došao. Nijedna ruka nije na odmet, a i onako slaba opozicija bi još više oslabila. Naslućuju se već neki potencijalni prebjezi. Bliže se lokalni izbori, zauzimaju se strane i stvaraju osobni gardovi.

Doduše sad nije  vrijeme, da se svađaju i prestrojavaju, zbog bilo čega, kamoli nekakve ideologije, koja zapravo i ne postoji, već odavno. Ideološki dijametralno suprotne stranke, barem u svom začetku, mogle bi mirne duše zamijeniti svoje polove. To se ne bi niti primijetilo, posebice od kad desni, pod vodstvom svog stranačkog šefa skreću ulijevo. Prava desnica i ona ekstremna su fragmentirane, s određenim pomakom od centra, prema trenutnim potrebama pojedinih strančica i njihovih ogranaka, čisto utilitaristički, kako je njihov glavni ili lokalni  šef naredio.

Žalosno je da se tragedija Banovine koristi za osobne političke i stranačke poene. Neki su u tomu toliko očiti i poduzetni, da to iritira čak i njihove članove i simpatizere. Javno nas pokušavaju obmanuti, kao da smo gluhi, slijepi, bez ikakvog obrazovanja, bez pamćenja i trunka zdrave logike. Svoju nesposobnost, nesnalaženje, neproduktivnost, neorganiziranost, nemogućnost pokušavaju prikriti svaljujući krivnju na one druge, koji su zapravo u samom početku jedini bili korisni, samoorganizirajući se na licu mjesta. Pri tome ne prežu od bezočnih laži, poluistina i insinuacija. Namještajući se pred TV kamere, žele se prikazati kao jedini izbavitelji, oni koji su prvi pritekli u pomoć unesrećenima, koji daju sve od sebe gacajući po blatnim, napuklim cestama, slikajući se pred ruševinama, obećavajući brda i doline ljudima koji su ostali bez svega. Kad je netko upitao gradonačelnika Petrinje što mu treba, rekao je: Treba mi država. To je najbolji i jedini pravi odgovor. Kad čovjek ima državu, uvijek, a posebice u ovakvim nesretnim slučajevima, ima sve. Država uvijek mora znati, umjeti i imati sve, za svakoga, što mu je potrebno, prvenstveno: spasiti mu život, osigurati krov nad glavom, hranu, piće, odjeću i obuću. Zato država i postoji. Država koja to nema, sama sebe demontira. Ne rade to novinari i reporteri koji postavljaju pitanja premijeru i prikazuju “uživo” stanje na terenu. Obnovljene kuće su potresom srušene ili su u ruševnom stanju. Ne treba to govoriti. Slika sve govori. Župan nas uvjerava da to nije istina. Kad bi i bilo tako te kuće su “odradile svoje” – Što su to odradile? Prema stručnjacima te kuće su morale odraditi ove potrese, jer su se prema tadašnjim standardima, takvima morale napraviti.

To će se sve istražiti i provjeriti, samouvjereno poručuju nadležni ministri. Tko će to provjeriti i istražiti? Sve po onoj: kadija te tuži, kadija te sudi. HDZ je obnavljao poslije Domovinskog, HDZ će provjeravati i istraživati nakon potresa, HDZ će ponovno obnavljati  jedne te iste građevine (kuće, stanove, objekte). Što se tu ima reći, osim diviti županu koji je ponosan na svoj udio u poslijeratnoj obnovi i predsjedniku Vlade koji obećava sasvim jedan novi, drugačiji, bolji i ljudskiji tretman ljudi i svega ostaloga, na Banovini. U to nitko ne vjeruje, naročito ne oni koji po drugi puta moraju napustiti svoju porušenu kuću i otići sa zavežljajem u nepoznato. To nisu mogli zaustaviti konvoji pomoći (ljubavi) koji su se u Banovinu slijevali sa svih strana Hrvatske. “Bila je to izvanredna mobilizacija cijelog hrvatskog naroda, naših susjeda i dijaspore”, konstatirao je Plenković, umišljajući si kako je to učinjeno zbog aktualne vlasti i njega. Ne, nije predsjedniče Vlade. To je učinjeno zato, što se zna i vidi, da u ovakvoj situaciji direktno najviše pomaže čovjek čovjeku. Nikome se više ne vjeruje. Daj u ruke ono što daješ, čovjeku kojemu to treba, upravo sada. Daj mu hranu, vodu, lijekove, odjeću, obuću, kontejner, grijalicu, novac, jer država je kao i uvijek nekome majka, nekome maćeha, a tu je i stranački ključ, što se već bezbroj puta vidjelo.

Istina, stiže pomoć odasvuda. Uz put se postavlja pitanje: kako to da oni imaju ono što naša država nema. Što je s našim robnim rezervama? Gdje su naši kontejneri? Tko je za to zadužen? Tko je za to odgovoran? Nije korona kriva za manjak kontejnera, šatora, deka, grijalica… Šatore navodno nitko nije tražio? Tko ih je trebao tražiti?  Oni starci, što spavaju u traktorima, stajama, plastenicima, sa stokom… Naravno! Dobili su upute, da sve pošalju elektroničkom poštom.

Tko je tu lud? Tko je normalan? U Petrinji nitko više nije normalan, poručuje gradonačelnik Dumbović. To je u redu i sasvim razumljivo. Stječe se dojam da je malo tko normalan od onih koji trebaju organizirati i osigurati život svih ljudi na Banovini. Ne, ne, nitko ne očekuje da to bude kao u apoteci, već da konačno država proradi, a ne da ne zna desnica, što radi ljevica. Ako mogu, hoće i znaju, zajedno Bad Blu Boysi, Torcida, Armada, Kohorta i ostali “ljuti neprijatelji”, onda valjda mogu zajedno oni iz iste ili različitih političkih stranaka.

U ovoj katastrofi na Banovini se eksplicitno pokazalo kako narod ne vjeruje vlasti i državnim institucijama. Nije to nikakvo čudo. Mnogi od tih kojima bi trebalo vjerovati su osumnjičeni, pod istragom, a neki i osuđeni. Tko nam garantira da se uplaćeni novac ne će naći u nečijim privatnim torbama ili na računima? FINA upozorava građane, da dobro paze kao na uplatnicama upisuju namjenu sredstava. Kaj god! Maheri dobro znaju kako tome doskočiti. Znaju i kako dobivene čekove izgubiti. Znaju kako prenamijeniti sredstva, kao i zemljišta, a da sve bude po zakonu, da svi papiri štimaju i budu na broju. Bilo bi dobro, pošteno i ljudski, da se konačno s obnovom porušenoga na Banovini krene po zakonu, prije svega pošteno i iskreno. To bi trebao biti Novi početak za sve nas.

Ankica Benček

Povezane objave

Igra dodjele i oduzimanja odličja

HF

Pretpostavljam da su naši današnji tulumaši čuli za pakt Ribbentrop-Molotov, sklopljen 23. kolovoza 1939.?

hrvatski-fokus

Gubavci, šljam, ološi i ljudski talog

HF

Nakon MOST-a Pametno i Za grad

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više