Nemojmo ih ubijati u pojam. Moramo im biti svakodnevna podrška. Nastojati da ostanu ovdje
Puni su mediji interne proslave odlaska jedne kolegice, medicinske sestre, iz COVID Bolnice, u Dubravi, na novo radno mjesto u Njemačku, s njenim kolegama i kolegicama, uz pjesmu, ples, svirku harmonike, uz opuštanje, u prostoru bolnice. Za takvu vrstu zabave nisu dobro odabrani, niti prostor, niti vrijeme. Znamo što se događa u toj bolnici, s bolesnicima, s umrlima, sa zdravstvenim i ostalim osobljem, koji su maksimalno opterećeni, rade danonoćno, u teškim uvjetima i posebnim okolnostima, koje ih dodatno opterećuju, na mnogo načina. Dežurstva su dugotrajna i zamorna, zbog epidemioloških mjera. U bolnici su vrlo teški bolesnici. Danonoćno se susreću sa smrću, kao nikada u svojoj karijeri. Za sve to su navodno posebno nagrađeni od države s prosječno 15 kuna u mjesečnim primanjima. Neviđena sramota. Ponižavanje struke, podcjenjivanje njihova znanja, sposobnosti, vještina, rada, zalaganja i poziva. Mnogi od njih pucaju, ne samo po šavovima. Mnogima je potrebna psihološka i psihijatrijska pomoć, koje nema za sve potrebite i nema je dovoljno.
Pokušali su sami sebi pomoći u opuštanju i trenutnom isključenju iz surove stvarnosti. Povod je bio odlazak kolegice iz njihove svakodnevice, nalik noćnoj mori. Istina, nije to bio pravi trenutak, primjereno mjesto i pravo vrijeme. Možda je to bio jedini trenutak. Trebalo bi ih razumjeti, bez ikakvih drugih osuda, osim nesmotrenosti i nespretnosti. Zaboravili su na tren, gdje su i što se oko njih događa. Nisu time nikome ništa loše učinili, osim što su povrijedili prostor i zaboravili su tko su. Taj njihov postupak bi trebao imati mnoga naša opravdanja, zbog njihova rada, zalaganja i tretmana u zadnjih godinu dana, naročito od jeseni, kad se korona razmahala. Ti ljudi nisu roboti, a moraju se često tako ponašati. Ispratili su kolegicu na novi posao u Njemačku, vjerujući kako će joj tamo biti bolje. Čisto sumnjam. I tamo je korona u usponu, čak i neki novi sojevi. I tamo se oblače skafanderi, maske i sva druga zaštitna odjeća i pomagala. I tamo se radi u više smjena, zaredom, Vjerojatno se to sve više cijeni, jer se puno više plaća nego ovdje. Zar je sve u novcu? Čini se da je tako. Tek kad se stane u te nove cipele i osjeti na sebi i u sebi, to novo, moći će se procijeniti, je li bilje, koliko je bolje i je li vrijedilo otići.
Kako bilo da bilo. Mislim da se nikoga ne bi smjelo posebno kriviti i optuživati, za njihovo opuštanje i veselje što se eto jedna od njih uspjela izvući iz nemoguće, dosad nezamislive situacije .”tlake”. Mnogi su u sličnoj situaciji, ne samo zdravstveni djelatnici. Oni su na prvoj liniji obrane. Izloženi su zarazi i povećanim naporima, koji pomalo nadilazi njihove mogućnosti. Popuštaju im ventili i stega, što je razumljivo. Bilo bi bolje da su za svoje slavlje pronašli neki drugi prostor. To, očito nije bilo moguće. Kako sve njih, koji zajedno rade, ispomažu se, trpe, bore se za svakog bolesnika, plaču za umrlima, padaju s nogu…, skupiti na jednom mjestu, gdje će opustiti zaplesati i zapjevati? To im je bilo potrebno. Istina, u krivo vrijeme, na krivom mjestu i na ne baš dobar način. Nisu jedini. Netko ih je snimio, poslao medijima i lavina optužbi, zgražanja, pljuvanja, dijeljenja lekcija je krenula. Kotrlja se poput grude snijega niz padinu, uvećava i prlja.
Neki mediji pišu, političari i njihov ministar govore: Oni bi morali biti primjer svima, naročito u lockdownu. Kaj god! Da morali bi biti primjer, ali ne samo oni. Otežavajuća okolnost je da se to dogodilo u bolnici i to ne bilo kojoj, nego COVID bolnici.
Pokušajmo se sjetiti tko je sve od onih koji bi nam morali biti primjer i uzor kršio mjere Stožera, na bilo koji način. Mislim, da bi bilo dovoljno da nam se netko od tih “veseljaka” iskreno ispriča. Nikakve stigme, kazne i ukori, tu nisu potrebni. Ti ljudi zaslužuju naše divljenje, veliko priznanje, pohvale, nagrade i svakako primjereno veće plaće. Oni su tamo gdje jesu i u onome što rade nezamjenljivi. Pogriješili su i toga su svjesni. Nemojmo ih ubijati u pojam. Moramo im biti svakodnevna podrška. Nastojati da ostanu ovdje, a ne da svaki tjedan njih nekoliko s koferom i kartom u jednom smjeru odlazi, često puta zauvijek. Tko je bez grijeha, neka baci kamen na te “izgrednike”. Vjerujem, da nitko ne će i ne može posegnuti za kamenom.
