Fašizam nije samo političko sredstvo srednje klase stisnute između velikog poduzeća i industrijske radničke klase
Dva pokreta koja usko oponašaju talijanski fašizam, Faisceau (osnovan 1925.) i Franje (organizirani 1933.), nisu imala gotovo nikakav uspjeh. Najveću fašističku skupinu, Parti Populaire Français, 1936. godine osnovao je Jacques Doriot, odmetnuti komunist koji će postati entuzijastični pro-nacist tijekom njemačke okupacije. Ipak, ni ona nikada nije dobila masovnu potporu; članstvo od 300.000 za koje je tvrdio 1938. bilo je, Payne naglašava, “nekoliko puta stvarnija brojka.”
Ako je bilo toliko malo francuskih fašista, zašto je bilo toliko samoproglašenih antifašista? Fašistička preplašenost francuske ljevice, ističe Payne, bila je nadahnuta desničarskim paravojnim ligama koje je Croix de Feu pukovnika François de la Rocquea. Ipak, autor ovu skupinu ne smatra fašističkom strankom, već autoritarnom nacionalističkom organizacijom konzervativne desnice. L’Action Française,otvoreno antisemitske organizacije koje se suvremeni francuski ljevičari boje, a njemački učenjak Ernst Nolte označava kao fašističku, Payne je dodijelio radikalnoj desnici. Payne čak dodjeljuje nevino zvučni naziv konzervativnog prava toliko omraženom Vichyjevom režimu. Ova vlada, na čelu s ostarjelim vojnim herojem iz Prvog svjetskog rata, maršalom Henrijem Philippeom Pétainom, vladala je u južnoj Francuskoj tijekom gorkih godina njemačke dominacije, od 1940. do 1944. godine; 1942. deportirala je tisuće Židova u Hitlerove logore smrti. Budući da je antisemit, autor implicira ne znači nužno biti fašist. Općenito, autor zaključuje da je „desničarski autoritarni nacionalizam bio mnogo popularniji u Francuskoj od fašizma“.
Poglavlje o Španjolskoj i Portugalu vjerojatno je najzanimljivije i najoriginalnije u cijeloj knjizi. Ovdje autor, stručnjak za španjolsku desničarsku politiku, daje vlastiti doprinos tekućoj znanstvenoj raspravi o europskom fašizmu. Dugogodišnji rad autora u vinogradima španjolske povijesti dao mu je sasvim drugačiju perspektivu o fašizmu od one koju je, na primjer, imao njemački povjesničar.
Jedno od gorućih sjećanja onih koji su zreli tridesetih godina prošlog stoljeća i koji su u to vrijeme uopće bili svjesni međunarodnih događaja, jest španjolski građanski rat 1936.-1939. Iako je vlada Sjedinjenih Država ostala neutralna u borbi, mladi američki dobrovoljci otišli su u Španjolsku zbog, kako su vjerovali, obrane demokracije od snaga međunarodnog fašizma. Činilo se da pomoć u oružju i ljudima koju su pobunjenicima pružale nacistička Njemačka i fašistička Italija potvrđuje ovo uvjerenje. Padom Madrida pod pobunjeničke snage, 28. ožujka 1939., Španjolska Republika je umrla. Diljem demokratskog svijeta liberali su plakali gorkim suzama zbog ovog naizgled trijumfa fašizma.
Za Paynea, međutim, priča o španjolskoj politici 1930-ih ne pokazuje neodoljivu snagu fašističkih stranaka u međuratnoj Europi, već njihove urođene slabosti. Jer, tvrdi, uistinu fašističke stranke i pokreti imali su malo sljedbenika u Španjolskoj prije oružane pobune generala Francisca Franca 1936. godine, a njihov utjecaj na Francov režim koji je proizašao iz pobune pokazao bi se čisto prolaznom pojavom.
Godine 1923., tijekom posljednjih godina španjolske monarhije, general Miguel Primo de Rivera uspostavio je relativno popustljivu vojnu diktaturu. Iako je priznao da je španjolski diktator izrazio svoje divljenje Mussoliniju, Payne zaključuje da su sličnosti njegova režima s Mussolinijevim bile samo površne. Zimi 1930. Primo de Rivera bio je prisiljen dati ostavku. U travnju 1931. španjolski je kralj bio prisiljen na abdikaciju i proglašena je Republika.
Pod Republikom je 1933. godine osnovan domaći fašistički pokret Falange, pod vodstvom diktatorovog sina Jose Antonia Primo de Rivere. Nakon izbijanja građanskog rata umrijet će mučeničkom smrću od republikanaca; dok bi bio živ, uživao bi malo uspjeha. Na posljednjim slobodnim izborima održanim u Španjolskoj, u veljači 1936. godine, Falange je osvojio tek 0,7% od ukupnog broja glasova. Popularnija od Falange bila je radikalno desna monarhistička skupina koju je vodio Jose Calvo Sotelo, koji je bio ministar financija pod vodstvom oca Josea Antonia. Ubojstvo Calva Sotela od strane ljevičarskog policijskog agenta bio bi signal za početak građanskog rata. Popularnija od obje ove skupine bila je Katolička stranka, CEDA; zarobila je glavninu konzervativnih glasača.Iako je priznao da je njegovo omladinsko krilo usvojilo neke fašističke zamke. Payne sasvim prihvatljivo dodjeljuje CEDA-u konzervativnoj desnici.
Payne pronalazi nekoliko razloga za neuspjeh Falangea na biralištima. Kulturna revolucija razdoblja 1890. – 1914., ističe, dirnula je Španjolsku olako nego druge europske zemlje. Budući da su ruralna područja bila daleko manje sekularizirana od onih u drugim europskim zemljama, prosječni seoski glasač nije vidio fašizam, već politički katoličanstvo, kao prirodnu alternativu liberalnoj i socijalističkoj Ljevici. Koji je nasilni narodni nacionalizam bio, nije španjolski nacionalizam, već separatistički nacionalizam španjolske baskijske i katalonske manjine.
Falange je bio neuspjeh ne samo na biralištima već i na ulicama. U Španjolskoj, ističe autor, stranke revolucionarne ljevice bile su mnogo učinkovitiji praktičari uličnog nasilja i izravne akcije, što je bio prilično slab pokret Josea Antonia. Kad je došlo do pobune protiv Republike, predvodili je nisu falangistički olujni vojnici, već pobunjene jedinice španjolske vojske.
Godine 1937., dok je još trajao građanski rat, Franco je prisilno spojio Falange s nekoliko desničarskih organizacija da bi stvorio jedinstvenu Državnu stranku. Nakon Francovog trijumfa 1939. godine, falangisti su uživali u kratkom okusu moći i utjecaja; nakon 1942. njihov je utjecaj, međutim, stalno opadao. Do 1957. godine, Payne tvrdi, “defašistizacija” je dovršena. Španjolska je postala “strogo birokratski autoritarizam”, kojim nisu upravljali Falangeovi ideolozi, već Kabinet tehnokrata. Jedinstvena državna stranka zadržala se do travnja 1977., kada je raspuštena nakon demokratizacije nakon Francove smrti.
Autor pažljivo napominje, međutim, da je taj pad utjecaja ideološkog fašizma bio ovisan o događajima u svijetu izvan Španjolske. U Drugom svjetskom ratu pobijedili su saveznici, a ne sile osovine. Za razliku od Mussolinija, Franco se pokazao dovoljno razboritim da se odupre Hitlerovom pritisku na njega da vojno intervenira na strani Njemačke. Da je Njemačka pobijedila u ratu, tvrdi Payne, frankizam bi gotovo sigurno postao “radikalniji i otvorenije fašistički u formi”.
U španjolskom susjedu Portugalu, pokazuje Payne, dugovječni autoritarni režim, nadahnut katoličkim korporatističkim idejama, svoje je podrijetlo imao 1926. godine, nakon što je vojni puč srušio parlamentarni sustav koji je do tada upravljao Portugalskom republikom. Antonio de Oliveira Salazar služio je prvo kao ministar financija, a zatim, od 1928. nadalje, kao premijer.
Iako je Salazarov režim označen kao fašistički, Payne snažno sumnja u to da mu dodijeli to ime. Istinski fašistička skupina, Nacionalni sindikalisti, pokušali su, ističe, izvršiti puč protiv Salazara 1935. godine: lako ga je suzbiti. Payne priznaje da postoje neke paralele između vladinih struktura Salazarovog Portugala i Mussolinijeve Italije, ali poriče da su one značajne. Iako autor priznaje da je tijekom godina 1936.-1939. Površno usvojeno fašističko zamke, on također tvrdi da se “defastizacija” počela događati tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon završetka rata, tvrdi Payne, vlada je brzo krenula prema onome što on naziva nemobilizirani birokratski autoritarizam. Režim, koji je postojao i nakon Salazarove mirovine, konačno je srušen 1974. godine. Iako Payne inzistira na tome da režim Salazara, za razliku od Franca, na početku nije sadržavao nijednu fašističku komponentu, on sumnja da bi se mogla dogoditi radikalnija fašizacija da je Hitler pobijedio u ratu.
U sedmom poglavlju Payne ocjenjuje razne navodno fašističke pokrete i režime u Aziji, Latinskoj Americi i Južnoj Africi. Japanska carska vlada, koja se u Drugom svjetskom ratu udružila s Njemačkom i Italijom, bila je previše legalistička i previše tradicionalistička da bi uistinu bila fašistička. Iako Payne vidi neke sličnosti između argentinske diktature Juana Pérona (1945-1953) i europskih fašističkih država, također vidi nekoliko važnih razlika. Péronov pokret nastao je od vrha prema dolje, iz vojske; nikada nije učinkovito provodio cilj jednopartijskog režima, a njegova upotreba osobnog magnetizma njegove supruge Evite za postizanje narodne podrške predstavljala je oštro odstupanje od ekstremnog stresa na dominaciji muškaraca koji je tako karakterističan za europske fašističke pokrete. Iako su skupine u fašističkom stilu imale neke privlačnosti prema afričkom stanovništvu Južne Afrike tijekom 1930-ih, većina ih je ostala vjerna Ujedinjenoj nacionalnoj stranci, koja je državom upravljala od 1948. godine, a Payne ovu stranku smatra konzervativnom, a ne fašističkom. Pune karakteristike europskog fašizma, zaključuje Payne, nikada nisu reproducirane u značajnim razmjerima nigdje izvan Europe.
U osmom poglavlju Payne raspravlja o raznim teorijama koje su iznijeli europski i američki znanstvenici u vezi s prirodom fašizma i utvrđuje da većina njih želi. Autor izjavljuje da fašizam nije samo političko sredstvo srednje klase stisnute između velikog poduzeća i industrijske radničke klase, kako je sugerirao američki sociolog Seymour Lipset: nacisti i druge fašističke stranke stekli su podršku svih društvenih klasa. Ni Payne inzistira, fašizam nije neizbježni izraz autoritarne osobnosti, neizbježni proizvod sloma moralnih vrijednosti ili oruđe nasilne i osvetoljubive kapitalističke klase. Niti je nužno sredstvo za postizanje ekonomske i socijalne modernizacije niti potrebno sredstvo za frustriranje takve modernizacije. Sve takve teorije, tvrdi autor,pojednostavljuju složenu povijesnu stvarnost.
Istina je, zaključuje on, negdje u sredini. Predlaže deskriptivnu tipologiju koja otkriva ono što je općenito za fašizam, a ne ono što je svojstveno bilo kojoj fašističkoj organizaciji. Fašistički pokreti, tvrdi Payne, pokazali su novi skup zajedničkih negacija, novi formalni stil, nove načine organiziranja i novu orijentaciju u političkoj kulturi i ideologiji. Njihova egzaltacija mladosti iznad drugih životnih stadija i naglasak na akcijama i nasilju zbog njih samih, jasno su ih razlikovali od ostalih skupina s lijeve i desne strane. Dolazeći do svoje opisne tipologije, Payne pažljivo pravi razliku između fašističkih pokreta i fašističkih režima.
Kao politički pokret, fašizam je imao posebne poteškoće, što ga je spriječilo da stekne vlast u većini europskih zemalja tijekom 1930-ih. Budući da su se fašistički pokreti nadali da će dobiti potporu srednje klase, i jer je većina njih nastala u naprednim industrijskim državama s funkcionalnim parlamentarnim sustavima, bili su prisiljeni slijediti svoj cilj uništavanja liberalnog sustava u granicama samog liberalnog sustava. Nikada nisu mogli funkcionirati kao revolucionarne ustaničke snage, kao što su to činili komunistički pokreti. Fašistički su pokreti, podsjeća autor, uvijek bili ovisni o saveznicima u krajnjoj fazi svoje težnje za moći. Većinu vremena bili su preplavljeni tim saveznicima, bilo da su to domaća konzervativna desnica ili strana fašistička država nacistička Njemačka. Bilo je, Payne priznaje,takva stvar kao što je specifično fašistički tip političkog pokreta; , inzistira Payne, nikada nije postojalo nešto poput specifično fašističkog tipa vlade. Hitlerov režim, za kojeg autor smatra da je najekstremniji izraz generičkog fašizma, pokušao je ukloniti sav pluralizam. Svi drugi navodno fašistički režimi u razdoblju 1919.-1945., Tvrdi Payne, zapravo su bili samo polupluralističke diktature.
