Barbarski pir bez jasnih planova za budućnost započeo je krajem 1959. godine
Općinskom savjetu za kulturu 1959. zasmetao je buržujski karakter starog groblja, pa se na grobnice krenulo dinamitom, ostaci pokojnika bacani su u more, krao se mramor… U dnevniku “Susreti s Miroslavom Krležom” splitski književnik Živko Jeličić zapisao je jednu od najstrašnijih anegdota vezanih uz monstruozno razaranje staroga groblja na Sustipanu 1959. i 1960. godine. Krleža je bio jedan od mnogobrojnih svjetskih intelektualaca i umjetnika koji su u obilazak gradova i mjesta obično uključivali i posjete starim grobljima, čitajući iz nadgrobnih stela povijest sredine u kojoj su se našli. Te oaze mira prava su mjesta za razmišljanja o osnovnim pitanjima: smisla, odnosa života i smrti, svega… Sustipan, groblje čiji su “stanovnici” imali privilegiju vječnost čekati na jednom od najljepših lokaliteta na Mediteranu, očaravao ga je, kao i Tina Ujevića koji je zapisao kako je to “najljepše groblje na svijetu”.
Jednako kao i niz književnika i slikara koji su ga ovjekovječili u svojim djelima, poput Ante Tresića Pavičića, Ante Cettinea, Rikarda Katalinića Jeretova, Olinka Delorka, Eugena Kumičića, Emanuela Vidovića, Jerolima Miše, Ante Katunarića, Anđela Uvodića, Ljube Ivančića, Petra Jakelića, a navodno je boroviti polutok bio inspiracijom i znamenitom švicarskom slikaru Arnoldu Böcklinu za petnaestak verzija slike “Otok mrtvih”.
Kalvariju Sustipana ponajbolje je opisao Tonči Petrasov Marović u antiologijskoj poemi “Sonata za staro groblje na Sustipanu”.
Dakle, Krleža je krenuo na Sustipan upravo u dane razaranja svjedočeći miniranjima starih grobnica, razbacivanju kostiju, bizarnim nabacivanjem radnika s ostacima pokojnika i vandalskoj pljački. Jeličiću se vratio prestravljen. Nakon nekoliko dana poslao mu je pismo: “Ako ikada više dođem u Split, svratit ću samo do vaše ulice….”
Sustipan je oduvijek bio svojevrsni splitski sacrosantum. Na poluotoku su pronađi ostaci antičkih građevina i sarkofaga još iz starokršćanskog razdoblja. U ranom srednjem vijeku ondje je podignuta jedna od najstarijih, a svakako najuglednija benediktinska opatija srednjovjekovnog kraljevstva koja je po gustoj borovoj šumi dobila ime Sveti Stjepan pod Borovima, a iz najstarije isprave koja je spominje 1020. godine vidljivo je kako je postojala i mnogo godina ranije.
Ovaj su samostan povlasticama i beneficijama obasipali hrvatski vladari, njegovi opati bili su uz splitske nadbiskupe najcjenjenije osobe duhovnog života ne samo u Splitu nego u čitavom srednjovjekovnom hrvatskom kraljevstvu, a čak su i pape pokušavali utjecati na njihov izbor. U samostan se 1078. godine povukao i Stjepan II., nećak kralja Petra Krešimira IV., koji je nakon kralja Zvonimira naslijedio hrvatsko prijestolje 1089. godine uz titulu “kralj Hrvata i Dalmatinaca” i nakon čije smrti je započeo rat za hrvatsku krunu.
U velikoj bazilici sv. Stjepana Prvomučenika koja je dominirala poluotokom bili su postavljeni antički stupovi s korintskim kapitelima iz Dioklecijanove palače (ili Salone), koji danas rese malu crkvu istog titulara podignutu 1814. godine. Neki stručnjaci tvrde i kako su čuvena korska sjedala u splitsku katedralu koja se datiraju u XIII. stoljeće prenesena upravo iz bogate bazilike na Sustipanu. Do četrnaestog stoljeća sustipanska opatija ostaje bez redovnika benediktinaca, pa kompleks dolazi pod upravu Nadbiskupskog sjemeništa. Po svemu sudeći objekti su porušeni krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća, a 1826. godine svečano je ondje otvoreno groblje. Do zatvaranja 1928. godine na Sustipanu su nikle brojne obiteljske grobnice ukrašene skulpturama poznatih umjetnika kao što su Ivan Rendić, Šimun Carrara, Artur Ferraroni, Josip Barišković, Ivan Mirković, Toma Rosandić, Ivan Meštrović i ostali. Bilo je to tipično građansko groblje s tek desetak grobnica plemićkih obitelji, među njima i posljednjih Marulića, dok su ostale bile obiteljske i grobnice mnogobrojnih bratovština, te istaknutih Splićana i gradonačelnika: Gaje Bulata, Vicka Mihaljevića, Ante Bajamontija, Dujma Rendića Miočevića, Vicka Andrića, Josipa Karamana, Petra i Vicka Katalinića…
Ondje se nalazila i dvojna kamena stela koja je svjedočila o nesretnoj smrti mladih ljubavnika, Palmine Karaman i Andrije Katalinića iz 1864. godine o kojoj su splitski pučani spjevali pravi ep, potaknuti tragičnim događajem. Zaručnica Palmina, naime, oboljela je od boginja a njezin neutješni zaručnik Andrija legao je do nje i tako se sam zarazio neizlječivom bolešću. Austrijska književnica i dobitnica Nobelove nagrade, Bertha von Suttner podigla je 1907. nadgrobni spomenik bratu, grofu Arturu Kinskom, češkom botaničaru koji je nakon nekog skandala 1884. poslan u doživotno izgnanstvo u Split.
Novo groblje na Tršćenici, kasnije nazvano Lovrinac po crkvici svetoga Lovrinca na istočnoj strani splitskog polja otvoreno je 1928. godine kad je sustipansko groblje zbog pomanjkanja mjesta zatvoreno, a iznimno je bilo dopušteno još samo ukapanje u zidanim grobnicama. Zadnja pokopana na Sustipanu je Mare Duplančić rođena Dvornik, koja je kao bratima ukopana u grobnici bratovštine sv. Petra 1945. godine. Ukupno je na Sustipanu bilo oko 400 zidanih grobnica a skupa sa zemljanim grobištima ondje je počivalo oko 50 tisuća Splićanki i Splićana.
Što je bila inicijalna kapisla za odluku Općinskog savjeta za kulturu kobnog 13. srpnja 1959. o uklanjanju groblja na Sustipanu do danas nije sasvim razjašnjeno, a kao jedan od ideoloških razloga navodi se njegov “buržujski” karakter i brojni natpisi na talijanskom jeziku! Još 23. prosinca 1958. godine “Slobodna Dalmacija” izvještava (pod upitnikom) kako bi sustipansko groblje ipak moglo biti sačuvano, a spominje se tek djelomična ekshumacija i preseljenje dijela ostataka na novo groblje.
Sve se prevrnulo nekoliko mjeseci kasnije i plan o razaranju podržali su vodeći gradski urbanisti i povjesničari umjetnosti. Izostankom s kobnog sastanka izbjegli su se očitovati akademici Milan Prelog, Andro Mohorovičić i Cvito Fisković, direktor Konzervatorskog zavoda, a izdvojena mišljenja imali su Vladimir Rismondo, Ksenija Cicarelli te Duško Kečkemet koji se jedini oštro suprotstavio uništenju groblja.
Predlagalo se da se ondje uredi gradski park bez ikakvih sadržaja, bilo je ideja da se otvori restoran, pa i da se sačuva glorijet i dio najvrjednijih spomenika, a iznesena je još jedna zamisao – da se na Sustipan montira spomenik Grguru Ninskome!
Barbarski pir bez jasnih planova za budućnost započeo je krajem 1959. godine. Dinamitom su rušene stare grobnice, kiparski radovi odvaljivani su macama i mašklinima, ostaci pokojnika i kameni fragmenti bacani su u more, željezne kovane ograde prodavane na otpadu, noću su pljačkane grobnice, vrijedne mramorne ploče čak su ugrađivane i na privatne kuće, a uklonjena su i 74 čempresa pod izlikom da ih je napao – potkornjak! U cijelom tom ludilu Duško Kečkemet je na kamion krcao nešto vrijednih fragmenata i nosio ih u Muzej grada… Kad je rušenje konačno završeno, na Lovrinac je prema zahtjevima obitelji preneseno oko 230 grobnica, a oko tisuću pokojnika pohranjeno je u zajedničku grobnicu. Bio je to čin kakav civilizirani narodi (a i oni drugi) vjerojatno nikad nisu zabilježili u svojoj povijesti. Na Sustipanu je nakon uništavanja ostalo oko dvije trećine od pedeset tisuća pokopanih, a godinama nakon toga stajalo je otvoreno i zapušteno, kako ga je pjesnik Marović nazvao poput “Judine ledine”. Sve do proglašenja spomen-grobljem prije dvadesetak godina noću je privlačilo narkomane i sotoniste, a apsurd je da ni danas, kad se ondje organiziraju kulturna događanja, predstave i koncerti nitko od posjetitelja nije svjestan da pod njihovim nogama još uvijek leži nekropola s više od trideset tisuća pokojnika! Bizarno, blasfemično, strašno, sramotno, neoprostivo!
Tijela su bila i na Poljudu, na Pjaci, na Bačvicama, uz zidove Dioklecijanove palače… U svojoj povijesti Split često nije pokazivao ni minimalu razinu poštovanja prema dostojanstvu tijela svojih predaka. Tako su mrtvi zakapani pa razbacivani posvuda, a tisuće su i danas pod javnim lokacijama kojima kola život. Grobišta su prije uređenja Sustipana bila u svim crkvama, istraživanja su ih locirala i u Lori, na Poljudu, kod zgrade HNK, u Marmontovoj, na Obrovu, kod stare Općinske zgrade, na Pjaci, kod Banovine, na Pojišanu, na Bačvicama, na Sućidru, Katalinića brigu, u nasipima tvrđave Gripe i bastiona Priuli, Contarini, Cornaro, uz zidove Dioklecijanove palače…
Sonata za staro groblje
Nemaš više vratnica
ni psa ni natpisa
moj Sustipane
nema više križeva
ni našeg živog Zagreja nema
ni tvojih mrtvih
ti si sada prazna zemlja
ledina Judina
moj Sustipane
sjedim na šentadi
ispod ovih šišaka i sunca
što me svojim zimskim stidom časti
i kažem: kad umrem
telefoniraj travi
da me nimalo ne zanima
što će sa mnom
što će s tobom učiniti
moj Sustipane.
