Državni socijalizam
Državni socijalizam opisuje prvo od budućnosti koje smo mogli vidjeti kulturološkim pomakom koji u središte ekonomije stavlja drugačiju vrijednost. To je budućnost do koje dolazimo s proširenjem mjera koje trenutno susrećemo u Velikoj Britaniji, Španjolskoj i Danskoj.
Ovdje je ključno da se mjere poput nacionalizacije bolnica i isplate radnicima ne vide kao alati za zaštitu tržišta, već kao način zaštite samog života. U takvom scenariju država stupa u zaštitu dijelova gospodarstva koji su neophodni za život: na primjer, proizvodnju hrane, energije i skloništa, tako da osnovne životne odredbe više nisu na kapricu tržišta. Država nacionalizira bolnice i omogućuje stanovanje besplatno dostupnim. Konačno, svim građanima pruža mogućnost pristupa raznim robama – kako osnovama, tako i svim proizvodima široke potrošnje koje smo u mogućnosti proizvesti sa smanjenom radnom snagom.
Građani se više ne oslanjaju na poslodavce kao posrednike između njih i osnovnih životnih materijala. Plaćanja se vrše svima izravno i nisu povezana s razmjenom vrijednosti koju stvaraju. Umjesto toga, plaćanja su jednaka svima (na temelju koje zaslužujemo da možemo živjeti, jednostavno zato što smo živi), ili se temelje na korisnosti djela. Radnici supermarketa, dostavljači, skladišta, medicinske sestre, učitelji i liječnici novi su izvršni direktori.
Moguće je da se državni socijalizam pojavljuje kao posljedica pokušaja državnog kapitalizma i učinaka produljene pandemije. Ako se dogodi duboka recesija i dođe do poremećaja u lancima opskrbe, tako da potražnju ne možemo spasiti onim standardnim kejnzijanskim politikama koje sada vidimo (ispisivanje novca, olakšavanje dobivanja kredita i tako dalje), država može preuzeti prekomjernu proizvodnju.
U ovom pristupu postoje rizici – moramo biti oprezni kako bismo izbjegli autoritarizam. Ali dobro učinjeno, ovo je možda naša najbolja nada protiv ekstremnog izbijanja COVID-19. Jaka država sposobna je usmjeriti resurse za zaštitu temeljnih funkcija ekonomije i društva.
Međusobna pomoć
Uzajamna pomoć je druga budućnost u kojoj prihvaćamo zaštitu života kao vodeće načelo našeg gospodarstva. Ali država u ovom scenariju ne preuzima definirajuću ulogu. Umjesto toga, pojedinci i male skupine počinju organizirati podršku i njegu u svojim zajednicama. Rizik s ovom budućnošću je da male skupine nisu u stanju brzo mobilizirati vrste resursa potrebnih za, primjerice, djelotvorno povećanje zdravstvenih kapaciteta. Ali uzajamna pomoć mogla bi omogućiti učinkovitiju prevenciju prijenosa, izgradnjom mreža podrške u zajednici koja štite ranjiva i pravila o izolaciji od policije. Najambiciozniji oblik ove budućnosti proizlazi kako nastaju nove demokratske strukture. Grupe zajednica koje su u stanju da relativno brzo pokrenu značajne resurse. Ljudi koji okupljaju planiraju regionalne reakcije za zaustavljanje širenja bolesti i (ako imaju vještine) liječenje pacijenata.
Ovakav bi se scenarij mogao pojaviti kod bilo kojeg drugog. To je mogući izlaz iz barbarizma ili državnog kapitalizma i mogao bi podržati državni socijalizam. Znamo da su odgovori zajednice bili središnji u borbi protiv epidemije zapadnoafričke ebole. I korijene ove budućnosti već danas vidimo u skupinama koje organiziraju pakete skrbi i podršku u zajednici. To možemo shvatiti kao neuspjeh reakcija države. Ili to možemo shvatiti kao pragmatičan, suosjećajan društveni odgovor na krizu koja se razvija.
Nada i strah – Te su vizije ekstremni scenariji, karikature i vjerojatno se izlijevaju jedna u drugu. Moj strah je silazak iz državnog kapitalizma u barbarstvo. Moja nada je spoj državnog socijalizma i uzajamne pomoći: jaka, demokratska država koja mobilizira resurse za izgradnju snažnijeg zdravstvenog sustava, daje prioritet zaštiti ranjivih od hihota na tržištu, reagira i omogućava građanima da formiraju grupe za uzajamnu pomoć umjesto radeći besmislene poslove.
Ono što nadamo se jasno je da svi ovi scenariji ostavljaju neke razloge za strah, ali i neke za nadu. COVID-19 ističe ozbiljne nedostatke u našem postojećem sustavu. Učinkovit odgovor na to vjerojatno zahtijeva radikalne društvene promjene. Ustvrdio sam da to zahtijeva drastično odstupanje od tržišta i korištenje dobiti kao primarnog načina organiziranja ekonomije. Naglasit ove mogućnosti je da izgradimo humaniji sustav koji nas ostavlja otpornijima u pogledu budućih pandemija i drugih nadolazećih kriza poput klimatskih promjena.
Društvene promjene mogu doći iz mnogih mjesta i s mnogim utjecajima. Ključni zadatak za sve nas je zahtijevanje da društveni oblici koji se razvijaju potiču iz etike koja cijeni brigu, život i demokraciju. Središnja politička zadaća u ovom kriznom vremenu je življenje i (virtualno) organiziranje oko tih vrijednosti.
Ovaj je članak izvorno objavljen u časopisu The Conversation od Simona Maira na Sveučilište u Surreyu.
(Svršetak)
