Kako djeca, sinovi i unuci Jugoslavena, komunista i ljubitelja Srbije već jedno stoljeće uništavaju Hrvatsku
U Hrvatskoj danas ima bezbroj zastrašujućih problema na svim područjima života da mi je jako teško izabrati s kojom temom početi pisati ovoj ekskluzivan članak za hrvatski dnevnik Domovina iz Sydneyja. U Hrvatskoj danas gotovo da i nema manje važnih, važnih i najvažnijih tema. Hrvatska je na koljenima i njezin opstanak ozbiljno je doveden u pitanje samo trideset godina nakon povijesne pobjede protiv Jugoslavena i četnika u Domovinskom ratu od 1991. do 1995.
Krenut ću od najnovije afere oko izbora novog predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda Hrvatske. Ovih smo dana svjedoci neobično jakog javnog verbalnog okršaja između tri vodeća političara i državna dužnosnika u Hrvatskoj: predsjednika države, Zorana Milanovića, predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i danas za Hrvatsku najopasnijeg političara – predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Povod za taj sukob nije samo imenovanje predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U pozadini je borba za kontrolu pravosuđa u Hrvatskoj i veliku moć koju taj položaj donosi sa sobom. U tijeku je borba pod čijom će izravnom kontrolom biti Vrhovni sud, a to znači i najveći dio pravosuđa. Hoće li u tom sve oštrijem sukobu pobijediti Milanovićeva regionalna politika, ili će na kraju (ponovno) pobijediti europski i globalistički sluga i strap Andrej Plenković?
Osobno nemam nikakve dvojbe posebno istaknuti i upozoriti kako su jedna i druga opcija jednako opasne za izlazak Hrvatske iz možda najjadnijeg političkog, društvenog i gospodarskog stanja od vremena povijesne izdaje tadašnjih vodećih hrvatskih političara, koji su svojim srboljubljem i antihrvatstvom odigrali ključnu ulogu u stvaranju četničke i velikosrpske Jugoslavije 1918., nakon čega je uslijedilo stoljetno držanje hrvatskog naroda bez svoje stvarno samostalne države, prave slobode, prava na vlastito upravljanje svojom državom na unutarnjem i vanjskom planu te prava na vlastiti put i razvoj. Pravo je čudo da smo se, izgleda samo uz Božju pomoć, uspjeli identiteski očuvati kao narod, makar ne i kao politička nacija.
Borba za nastavak zaštite kriminalaca i pljačkaša Hrvatske te onih koji su odgovorni za genocid nad hrvatskim narodom nakon Drugog svjetskog rata. Iako za nijansu manjeg intenziteta važnosti, trenutna borba za čelnu osobu Vrhovnog suda, vrlo je bitna Milanoviću, Jandrokoviću i Plenkovića i kad kad je riječ o zaštiti njihovih istomišljenika političara, direktora javnih poduzeća, poduzetnika, odvjetnika, kriminalaca, i drugih članova hrvatskog društva, koji su do grla uvaljani u korupciju i pljačku Hrvatske i hrvatskog naroda. Naravno, Milanović, Jandroković i Plenković imaju i posebnu zadaću pravno i ideološki štititi svoje djedove i očeve, koji su u prvim danima i mjesecima nakon Drugog svjetskog rata izravno ili neizravno sudjelovali u pokolju hrvatske vojske i nedužnih civila (djece, žena i bolesnih staraca) na Bleiburgu i preko tisuću stratišta diljem Slovenije i Hrvatske. Naprosto je nevjerojatno da ni gotovo sedam desetljeća nakon tog strašnog genocida nitko još nije odgovarao, niti je dozvoljeno znati punu istinu o toj namjeri da se strašnim pokoljima istrijebi hrvatski narod. S druge strane, iz dana u dan ponovno se kroz medije šire laži i održava mit o tzv. genocidu Židova, Srba i Roma u logoru Jasenovac. U zadnje vrijeme sve nam je jasnije zašto se to događa.
Naime, u provedbi je široko i duboko postavljena nova ofenziva dokazivanja da hrvatski narod ne zaslužuje imati svoju državu. I tu je pila okrenuta naopako. Umjesto najrigoroznije osude velikosrpsko četničke vojne agresije na Hrvatsku, bezopraznom medijskom sudu u javnosti izloženi su Domovinski rat i svi hrvatski branitelji koji su sudjelovali u obrani Hrvatske od prvog dana unutarnje pobune četnika i vanjske vojne agresije Srbije.
Dok o svim gore dotaknutim tema u mainstream medijima u Hrvatskoj tu i tamo procuri nekoliko redaka, o jednoj temi u Hrvatskoj ne smije se pojaviti niti jedna riječ. Tu je na djelu potpuna medijska cenzura. Naime, u Hrvatskoj je trenutno u tijeku sustavna resrbizacija najvažnijih stupova vlasti, tj. državnih institucija, koje bi trebale u idućih desetak godina osigurati nesmetan nastavak nepovratnog pretvaranja Hrvatske u mini Jugoslaviju, u kojoj bi Srbi, uz već postojeći golem utjecaj (Pupovac i SDSS), imali ključnu ulogu u zatiranju svake ideje o konačnom povratku Hrvatske na put na kojem je bila u Domovinskom ratu. Put slobode, suvereniteta, gospodarskg prosperiteta, ljudskih i građanskih prava te, što je danas zasigurno najvažnije pitanje, opstanka hrvatskog naroda – demografska obnova, koja bi se najvećim dijelom temeljila na povratku, odnosno useljavanju Hrvata iz cijelog svijeta u hrvatsku državu, u kojoj vlada hrvatski narod, a ne globalistička, jugoslavenska, udbaška, velikosrpska i gospodarska mafija.
Milanović je poručio Jandrokoviću i Plenkoviću da će on za predsjednicu Vrhovnog suda predložiti prof.dr.sc. Zlatu Đurđević i da je je tu kraj priče. Prema nekim glasinama, rodbina Zlate Đurđević je sudjelovala u pobuni Srba u Hrvatskoj 1990. godine. Uznemireni i ustrašeni, kao da dolazi jesenjsko kolinje u Slavoniji, Jandroković i Plenković iz svog političkog brloga punog blata uzvraćaju Milanoviću kako tako nešto ne dolazi u obzir, jer Jandroković neće Milanovićev prijedlog uvrstiti na Dnevni red Hrvatskog sabora te da se on jadan, da ga parafriziram, “nakon svake svađe s Milanovićem osjeća prljav”, a da on ne želi biti “prljav i primitivan kao Milanović”. Ma ne, ne boje se Jandroković i Plenković što je profesorica Đurđević navodna pripadnica manjinskog naroda. Tu su oni već pravi i dokazani šampioni. Gospodin Jandroković, kojeg u tu borbu s Milanovićem zapravo ponovno gura njegov lukavi šef Andrej Plenković, nikako ne uspijeva shvatiti da je on već dva desetljeća živi u kaljuži i blatu kao vjerni sluga Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Andreja Plenkovića, koji su za vrijeme svojeg vladanja lažno uvjeravali hrvatski narod da HDZ pod njihovim vodstvom slijedi domoljubnu politiku dr. Franje Tuđmana, a zapravo su bili izdajnici najviše razine. Želim dodati da će povijest dati pravorijek o ulozi Tomislava Karamarka, jer tu ulogu tek treba dubinski i nepristrano istražiti.
Dr. Mate Mate Meštrović: “Moj otac je stvarao prvu Jugoslaviju 1918. i bio je u pravu”. Prošli sam se tjedan jako razveselio, ali i rastužio, kad sam u Večernjem listu pročitao “životni intervju Mate Meštrovića”, sina velikog kipara Ivana Meštrovića. Prvi sam u političkoj emigraciji prije više od tri desetljeća javno u mojim novinama (Hrvatska istina) razotkrio i optužio dr. Matu Meštrovića, koji je u to vrijeme bio predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća, najveće hrvatske političke organizacije u emigraciji, da je agent Američkog ministarstva vanjskih poslova (State Department) te da ne radi na stvaranju samostalne hrvatske države, nego da, prema uputama State Departmenta, provodi američku politiku o obaveznom očuvanja Jugoslavije. Nakon tih mojih članaka i izjava bio sam fizički napadan u Canberri i Melbourneu od strane članova HNV-a. Neki od njih bili su i članovi najradikalnijih hrvatskih revolucionarnih i tajnih organizacija, koje su imale u ulogu akciji Fenix, ubacivanju naoružane skupine hrvatskih mladih domoljuba u Jugoslaviju 1972.
Oni koje zanima što je sve Mate Meštrović izjavio u tom razgovoru mogu ga pročitati u internetskom izdanju Večernjeg lista od 7. ožujka 2021. Ja ću se samo kratko osvrnuti na Meštrovićevu izjavu “da je njegov otac Ivan Meštrović bio u pravu kad je kao član Jugoslavenskog odbora u Londonu sudjelovao u stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine.” Dakle, s jedne strane, imamo hrvatske komunističke obitelji koje su već osamdeset godina vjerne komunističkoj ideologiji i suradnju sa Srbima “komunistima, a, s druge strane, imamo još dužu – stogodišnju – tradiciju hrvatskih intelektualaca čije su obitelji bile vjerne srpskom kralju te da se i danas u duši više osjećaju kao Jugoslaveni nego iskreni hrvatski domoljubi. Zato se nemojmo previše čuditi što nam se u zadnjih desetak godina ponovno događa resrbizacija u Republici Hrvatskoj.
Mate Meštrović je izdao Hrvatsko narodno vijeće i ideju samostalne hrvatske države. Mate Meštrović je bio predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća od 1982. do 1990. Meštrović je u tom razdoblju na vrlo lukav način uspješno provodio politiku američkog State Departmenta o čuvanju Jugoslavije. U javnosti je podržavao načela Hrvatskog narodnog vijeća koja su se temeljila na rušenju Titove Jugoslavije i stvaranju samostalne hrvatske države. Istovremeno je u tajnosti, zajedno s predsjednikom HSS u Kanadi dr. Zorkinom i urednikom Nove Hrvatske iz Londona Jakšom Kušanom, pripremao Hrvatsko narodno vijeće, da u datom trenutku, “kao čin jedino mogućeg rješenja”, prihvati preustroj Titove Jugoslaviju u demokratsku državu koja bi mogla zadovoljiti životne i strateške potrebe hrvatskog naroda. Meštrović je, usprkos mojim javnim upozorenjima, uspjevao varati članove Hrvatskog narodnog vijeća, koji su prvi šok doživjeli kad je Mate Meštrović u intervjuu zagrebačkom Vjesniku u veljači 1990. osudio HDZ-ov skup u Lisinskom u Zagrebu, na kojem je, prema izjavi Meštrovića, “bilo previše mahanja hrvatskim barjacima”. Dva mjeseca kasnije većina članova HNV-a u emigraciji nije mogla vjerovati kad je Mate Meštrović, opet prema uputi State Departmenta, na prvim izborima u Hrvatskoj u travnju 1990. dao svoju potporu “projugoslavenskoj koaliciji Narodnog sporazuma”, a ja sam s dr. Franjom Tuđmanom dogovorio ulazak HSS-a u Koaliciju s HDZ-om. Kao agent State Departmenta, čija je politika bila očuvanje Jugoslavije, Mate Meštrović, nije imao puno izbora nego slijediti službenu američku politiku. Ne zato što je to uistinu morao, nego zato što je, poput njegovog oca Ivana Meštrovića, u duši bio i ostao istinski Jugoslaven, koji je bio protiv stvaranja samostalne hrvatske države.
Meštrović: “Otmica zrakoplova bila je teroristički čin”
Kao prilog toj mojoj činjenicama potkrijepljenoj tvrdnji, dodajem gadljivi komentar Mate Meštrovića o herojskom činu Zvonka Bušića, i njegovih suradnika koji su 1976. oteli američki zrakoplov kako bi obavijestili svjetsku javnost o stanju hrvatskog naroda u Titovoj zločinačkoj Jugoslaviji. Evo, što je o tom herojskom činu mladih Hrvata i Amerikanke Julie Bušić prije nekoliko dana u Večernjem listu izjavio Mate Meštrović u 91. godini života. Nema nikakve sumnje kako je Meštrović tu izjavu dao ne kao političar nego zato što je osobno uvjeren da je otmica zrakoplova bila “zločin”. Možda je potrebno i zabilježiti da je Mate Meštrović u Američkoj vojsci služio u Odjelu za psihološki rat.
“Kako ste doživjeli kad je Zvonimir Bušić oteo avion? To baš i nije pomoglo Hrvatima…. To su sve bila mutna posla. UDBA i KOS infiltrirali su se u hrvatsku emigraciju. Nije se znalo tko je član Udbe, a tko nije, tko radi za američku politiku, tko je doušnik. Tu je vrijedila ona priča: “Imam tri brata Hercegovca, jedan je udbaš, drugi svećenik, a treći luburićevac i oni se sastaju i nešto međusobno govore.” I ta otmica aviona bila je mutna. Tada je svećenik u New Yorku bio fra Ljubo Čuvalo kojeg su Amerikanci optužili da je stajao iza te otmice, ali ga nisu uhitili jer je svećenik. Tada su napravili pritisak na Crkvu da ga makne i bio je premješten u kanadsku zabit, tamo ga se lakše moglo eliminirati, pisao mi je. Možda je Udba znala za otmicu aviona i nekima je bilo u interesu da se blati Hrvate i proglasi ih se teroristima. Jugoslavenska propaganda bila je usmjerena na dva cilja – da su Hrvati fašisti i da su teroristi. Oni bi Hrvate uvijek udarali po toj liniji. Nitko u Americi nije mogao odobriti otmicu američkog aviona i ugrožavanje života tih potpuno nevinih putnika koji nemaju veze s tom problematikom.” (Mate Meštrović u Večernjem listu, 7. ožujka 2021.)
Prekrižen i osuđen na nepostojanje
Za hrvatske Jugoslavene i udbaše ja sam, kao jedan od stvaratelja samostalne hrvatske države, u današnjoj Hrvatskoj osuđen na nepostojanje, jer sam zbog svojeg beskompromisnog hrvatskog domoljublja u njihovim očima običan “prljavi”, neobrazovani, i primitivni povratnik iz političke emigracije, koji je cijeli svoj život posvetio poštenju i čistoći hrvatskog društva, a ne u podržavanju duboke kaljuže u koju su nas uveli razni političari Jugoslaveni i neokomunisti kao što su Račan (a prije njega cijela plejada “prljavih hadzeovaca”), Sanader, Kosorica, Milanović, Linić, Plenković, i, kako je to na povratku iz bolnice u Washingtonu 1995. rekao predsjednik Tuđman -“stoka sitnog zuba”. Naravno, prije toga su nas početkom prošlog stoljeća u velikosrpski zatvor i jugoslavensku kaljužu odvukli hrvatski političari kao što su Frano Supilo, dr. Ante Trumbić, Ivan Meštrović itd. Bojim se će se u budućnosti, ukoliko se kao narod na vrijeme ne probudimo, dodavati nova imena hrvatskih izdajnika koji će nas odvesti u još veće ropstvo od ovog u kojem se sada nalazimo.
Srbija se ponovno naoružava. Cilj je samo jedan. U slučaju novog svjetskog sukoba napasti Hrvatsku i aneksirati (pripojiti Srbiji) velike djelove Republike Hrvatske. Hrvatska je toliko gospodarski osiromašena da ne može hraniti ni većinu svojeg stanovništva. Kao i u Drugom svjetskom ratu, oslanja se na svoje vanjske saveznike – EU i NATO. Europska unija je već pokazala na primjeru dodjele cijepiva protiv COVIDA-19 kako ćemo proći u slučaju ozbiljnog oružanog sukoba u Europi i svijetu.
Hrvatska dijaspora može slati novac u Hrvatsku, ali dok traje ovaj protuhrvatski režim nije dobro došla u hrvatsku državu koju je stvarala. Gospodo – drugovi, Milanoviću, Jandrokoviću i Plenkoviću, Hrvatska je gospodarski i društveno opljačkana do kosti. Hrvatska je u očima svijeta također “uprljana”, zbog vaše svekolike korupcije i neznanja kad je riječ o upravljanju s državom. Novaca od hrvatskog rada i poduzetništva više nema. Ostao je samo novac koji dolazi iz hrvatskog iseljeništva, primjerice od hrvatskog domoljuba Marka Franovića i drugih Hrvata iz Australije, o čemu vlada zavjera šutnje u mainstream medijima u Hrvatskoj. Naravno, ostala je i prividna, ali i jako skupa, pomoć koju nam, da se u našem blatu ne ugušimo do kraja, šalju naši gospodari iz Bruxellesa.
Zorane, Gordane, Andreje (ja vas mogu tako zvati jer vas nije bilo nigdje kad sam se ja od 1990. do 1995 u Ministarstvu vanjskih poslova i Uredu predsjednika Tuđmana borio da Hrvatsku obranimo od agresije vaših prijatelja iz Srbije, s kojima su se u to vrijeme i “jugo-hrvatski” diplomati (vaši ideološki istomišljenici) grlili s jugoslavenskim i srpskim diplomatima na međunarodnim konferencijama – Plenum KESS-a 1992. Treba istaknuti kako je to bilo u vrijeme dok su slabo ili nikako naoružani hrvatski dragovoljci i branitelji ginuli na bojišnicama diljem Hrvatske.
Dajte ostavke prije nego što se suočite s bijesom hrvatskog naroda. Molim Vas, dosta ste se do sada obogatili, za cijeli život, ne samo vas, nego i vaših obitelji. Dajte ostavke, povucite se prije nego što budemo u daleko opasnijem blatu i prljavštini. Zar zaista niste svjesni da je samo pitanje vremena kad će vas hrvatski narod izvuči iz vašeg svinjskog brloga, dobro nasapunati i isprati svu vašu dvadesetgodišnju prljavštinu u koju ste uvalili Hrvatsku i hrvatski narod.
