Stradanja istročnosrijemskih Hrvata ilustrativni su primjeri žrtava i totalitarističkih režima
Arhivsko gradivo i stari tisak svjedoče o nezanemarljivom gospodarskom, političkom i kulturnom prisustvu Hrvata u istočnom Srijemu i Beogradu između dva svjetska rata. Nažalost, oni nisu dostatno iščitani, a kako se čini, male su šanse da će to i biti. Zapravo, tamošnja hrvatska međuratna politička i kulturna scena je velika nepoznanica samim njenim baštinicima, odnosno današnjim generacijama srijemskih i beogradskih Hrvata, koji su uostalom najpozvaniji da gaje kulturu sjećanja na svoje povijesne prvake. Uslijed toga, veo zaborava je obavio imena političkog i kulturnog života Hrvata ovih krajeva kao što su: Andrija Karčić (Ruma), Živan Kuveždić (Šid), Ivan Jelašić (Petrovaradin), Pavle Mladineo (Petrovaradin), Franjo Rački (Srijemska Mitrovica), Petar Gvozdić (Srijemska Mitrovica), Mirko Dembić (Zemun), Stjepan Katinčić (Zemun), Adam Šverer (Stara Pazova), Pero Blašković (Beograd), Marko Žužić (Beograd), Josip Balen (Beograd) i drugi.
Ivan Jelašić (1880. – 1946.), lugar, rodom iz Srijemskih Karlovaca. Između dva svjetska rata bio je gradonačelnik Petrovaradina, predsjednik kotarske organizacije HSS u Petrovaradinu, brat tajnika Vladka Mačeka Jakova Jelašića i prijatelj crnogorskog političkog prvaka Sekule Drljevića. Poslije rata je osuđen na 20 godina robije zbog suradnje s NDH. Umro je u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Iz Petrovaradina je bio i sudac Pavle Mladineo. Međutim, njegova javna djelatnost vezuje se više uz Novi Sad. Tamo je bio predsjednik organizacije HSS-a i također predsjednik podružnice Hrvatskog kulturnog društva „Napredak”.
Andrija Karčić (1888. – 1972.), rodom iz Dalmacije (Unije), od 1926. do 1941. je živio i radio u Rumi, gdje je ostavio pečat u radu tamošnjeg Hrvatskog doma. Bio je član HSS-a, predsjednik kotarske organizacije HSS-a za kotar Ilok, te narodni zastupnik. Proveo je 13 mjeseci zatvora u Srijemskoj Mitrovici zato što je navodno iznosio poštu Vladka Mačeka iz zatvora. Inače je bio Mačekov blizak suradnik. Od konca siječnja 1942. do studenoga 1943. je bio generalni konzul NDH u Beču. Nakon toga, dobio je premještaj u Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu. Međutim, oglušio se o opoziv i odbio sudjelovati u daljem političkom životu. Posljedično, travnja 1944. je umirovljen. Iz Beča je otišao u St. Johann u Tirol, gdje ga je zatekao kraj rata. Iz Austrije je prebjegao u Rim. U Vatikanu je položio ispit za bibliotekara. Godine 1957. preselio se u SAD, gdje je dobio uposlenje na koledžu St. Joseph Abbay u Saint Benedictu. Iz Amerike se vratio u Europu 1963. Do konca života je živio u Nürnbergu.
Marko Lamešić (1895. – 1944.) bio je odvjetnik i politički prvak iz Rume, rodom iz Obodnice kod Tuzle. Zbog svojeg opredjeljenja nalazio se na meti orjunaša i srnaovaca. Pred Sudom za zaštitu države branio je mnoge optužene Hrvate, s kojima je podijelio sudbinu 1934., kada je i sam osuđen na godinu dana zatvora. Aktivno je sudjelovao u društvenom životu od svoje tinejdžerske dobi. Bio je predsjednik Hrvatske čitaonice u Rumi. Godine 1940. učlanio se u udrugu Kamenitih vrata kao zmaj od Majevice. Za vrijeme NDH bio je Vladin povjerenik za istočnu Slavoniju i Srijem sa sjedištem u Vinkovcima, zatim veliki župan Velike župe Prigorje sa sjedištem u Zagrebu, te na koncu državni vijećnik. Jedan je od osnivača Reda Hrvatskog zmaja 1941., čija je pravila sastavio. Umro je nakon teške bolesti 4. kolovoza 1944.
Živan Kuveždić (1887. – 1949.), seljački prvak iz sela Ilača kod Šida i jedan od najuglednijih ljudi u čitavom Srijemu. Bio je predsjednik kotarske organizacije HSS-a u Šidu. Na listi HSS-a je biran za narodnog zastupnika na parlamentarnim izborima 1935. i 1938. Pod njegovim vodstvom HSS je u Šidskom kotaru plodno surađivao s demokratskom strankom (hrvatski Srbi) Posljedično, Šid je kolovoza 1939. pripadao banovini Hrvatskoj. Nakon formiranja NDH, bio je kotarski povjerenik Ureda za kolonizaciju, predsjednik Hrvatske seljačke gospodarske zajednice, član Vlade NDH (državni ministar). Poslije sloma NDH, prebjegao je u Italiju, ali su ga britanske okupacijske vlasti predale jugoslavenskim vlastima 1948. Okružni sud u Zagrebu ga je 27. ožujka 1949. osudio na smrt.
Petar Gvozdić (1899. – 1946.) je bio najpopularniji hrvatski prvak u Srijemu. Rodom je bio iz Soljana kraj Županje, ali se proslavio u Srijemskoj Mitrovici po svom živom sudjelovanju u društvenom i kulturnom životu tamošnje hrvatske zajednice. U prvo vrijeme je bio prosvjetni radnik (profesor mitrovačke gimnazije). Međutim, shvativši ranjivost ovog položaja, prekvalificirao se u odvjetnika. Aktivno je sudjelovao u političkom životu Srijema. Kao svijestan Hrvat priključio se HSS-u, na čijoj listi je biran za narodnog zastupnika 1927. i 1938. Izabran je u kotarevima Vukovar, Srijemska Mitrovica, Stara Pazova i Županja. Bio je omiljen u puku, o čemu svjedoče narodne pjesme ispjevane u njegovu čast. Posjećivao je predsjednika HSS-a Vladka Mačeka u mitrovačkom zatvoru, iz kojega je iznosio njegova pisma. Tom svojom nesebičnom gestom stekao je neizmjernu zahvalnost kod Mačeka i njegove obitelji, koji su čak boravili u njegovom stanu u Mitrovici 7. prosinca 1939. Nakon formiranja NDH, bio je veliki župan pri Ministarstvu unutarnjih poslova, veliki župan Velike župe Sana i Luka u Banjoj Luci, glavni ravnatelj Glavnog ravnateljstva u poljodjelstvu . Poslije sloma NDH, uhićen je i tamnovao u Zagrebu, Mitrovici, Novom Sadu i Beogradu. Vrhovni sud Vojvodine ga je 1946. osudio na smrt.
Franjo Rački (1883. – 1956.), mitrovački župnik rodom iz Đakova ostavio je također veliki trag u političkom i kulturnom životu Hrvata u Mitrovici. U početku je bio član Hrvatske zajednice, a kasnije HSS-a. Bio je član hrvatskih kulturnih društava u Mitrovici: HPD „Nade” i „Hrvatske omladine”. Nakon rata, Vrhovni sud Vojvodine ga je osudio na smrt strijeljanjem. Međutim, na zahtjev hrvatskog pučanstva pomilovan je, te je ostatak života proveo u zatvoru.
Stjepan Katinčić je bio predsjednik gradske organizacije HSS, a Mirko Dembić podpredsjednik iste. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije travnja 1941., obojica su ušli u Izvršni odbor zemunskog Gradskog poglavarstva formiranog 13. travnja 1941. O njihovoj daljoj sudbini ništa se ne zna.
Adam Šverer je bio odvjetnik iz Stare Pazove. Između dva svjetska rata je bio predsjednik Izvršnog odbora HSS-a za Staru Pazovu. Po formiranju NDH, prešao je u Vukovar, gdje je zabilježio zlodjela nad Srbima, zbog čega uživa izvjesne simpatije njihovih povjesničara.
Mnogim Hrvatima zvučat će nevjerojatno da su prije samo 80 godina postojali u Beogradu Hrvatski klub i Podobor zemunske gradske organizacije HSS. Međutim, to ne treba čuditi s obzirom na to da je u Beogradu živjelo tisuće Hrvata, što državnih namještenika, što privatnih poduzetnika. Pokazali su zadivljujuću otpornost na izazove života u metropoli i snažnu svijest o pripadnosti hrvatskoj domovini i narodu.
Josip Balen (1890. – 1963.) je bio profesor Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zemunu. Rodom je bio iz Krmpota kod Novoga Vinodolskog. Bio je član i predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva „Tomislav“ u Zemunu. Za vrijeme NDH je bio sveučilišni profesor u Zagrebu, zatim poglavni župan, a na koncu ministar. Poslije sloma NDH početkom svibnja 1945., prebjegao je u Austriju, a 1947. se nastanio u Argentini, gdje je postao savjetnikom na Ravnateljstvu šuma. Radio je kao profesor na Sveučilištu u Valdivii (Čile) i Sveučilištu u Tucumanu (Argentina). Umro je 25. listopada 1963. u Tucumanu u Argentini.
Pero Blašković (1883. – 1945.) je bio jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Hrvatskog kluba u Beogradu. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije 1941., prešao je u NDH, gdje je reaktiviran u vojnoj službi. Ušao je domobrane i dobio zapovjedništvo nad Bosanskom divizijskom oblasti u Sarajevu. Međutim, ušao je u sukob s predstavnicima Ustaške vojnice. Posljedično, smijenjen je s položaja i degradiran. Kao politički nepodoban izazivao je kod ustaških vlasti sumnju. Konačno, uhićen je 31. kolovoza 1944. i interniran u Dom gradskih činovnika na Sljemenu. Nakon toga, optužen je da sudjelovao u puču Lorković-Vokić i zatvoren u Lepoglavi, gdje se razbolio od tifusa. Smrtno bolestan, prebačen je u Zagreb, gdje je nedugo nakon toga i umro.
Marko Žužić (1902. – 1986.) je bio ekonomski savjetnik dra Mačeka, o kojem je sastavio neobjavljenu studiju. Rođen je u bogatoj obitelji u Soljanima u zapadnom Srijemu. U Beogradu je bio podpredsjednik tamošnjeg pododbora zemunske gradske organizacije HSS-a. Držao je prigodna predavanja u Hrvatskom klubu u Beogradu na temu Zrinjskih i Frankopana. Za vrijeme rata bio je član odbora HSS-a zaduženog za pregovore sa partizanima. Međutim, nakon rata otišao je u emigraciju. Bio je ekonomski savjetnik turske vlade za ekonomska pitanja (1946. – 1948.). Godine 1948. dobio je politički azil i državljanstvo u Americi. Od 1963. do 1965. predavao je na Hershey Junior College, Harrisburg Area Community College i na Keystone Junior College u La Plumeu, a od 1967. na Temple University of Philadelphia (svi Pennsylvania). Bio je vjernik i član nekoliko udruga: Blue Army; American Association of Ephesus. Iza sebe je ostavio hvale vrijednu knjigu o kršćanskom svetilištu u Efezu „A Short History Of St. John In Ephesus“. Posjedovao je rijetku znanje iz orijentalnih jezika, koje je stekao tijekom studija u Beču. Zahvaljujući tomu, mogao je čitati izvorne dokumente u carigradskim (istanbulskim) arhivima.
Ukratko, položaj Hrvata istočnog Srijema i Beograda je bio nezavidan kako prije Drugog svjetskog rata, tako i poslije. Gotovo svi su platili skupu cijenu za svoje političko opredjenjenje: smrt i damnatio memoriae. Njihovi slučajevi su ilustrativni primjeri žrtava totalitarističkih režima. Prema tome, krajnje je vrijeme da ih se sjete i njihovi baštinici i odaju im odgovarajuću poštu, ukoliko i sami žele da budu poštovani.
