Biheviorizam (3)

Definicija radikalnog biheviorizma

Skinner je bio utjecajan u definiranju radikalnog biheviorizma, filozofije koja kodificira osnovu njegove škole istraživanja (nazvanu Eksperimentalna analiza ponašanja, ili EAB). Dok se EAB razlikuje od ostalih pristupa bihevioralnom istraživanju u brojnim metodološkim i teoretskim stajalištima, radikalni biheviorizam polazi od metodološkog biheviorizma najznačajnije u prihvaćanju postupka osjećaja, stanja misli i introspekcije kao zbiljski i znanstveno popustljive. To se radi njihovim poistovjećivanjem kao nešto nedualističko, pa ovdje Skinner uzima pristup ‘podijeli pa vladaj’ s nekim slučajevima koje se identificiraju s tjelesnim uvjetima ili ponašanjem, i drugima koji daju širu ‘analizu’ u terminima ponašanja. Radikalni biheviorizam se ipak zaustavlja kratko na identificiranju osjećaja kao uzroka ponašanja. Uz druga različita stajališta bili su odbacivanje refleksa kao modela svega ponašanja i obrane znanosti ponašanja komplementarne ali neovisne od fiziologije.

Skinnerove eksperimentalne & konceptualne inovacije

Ovaj suštinski filozofski položaj dobio je snagu nakon uspjeha Skinnerova ranog eksperimentalnog rada sa štakorima i golubovima, sažetih u njegovim knjigama Ponašanje organizama (The Behavior of Organisms, 1938.) i Rasporedi pojačavanja (Schedules of Reinforcement, 1957. zajedno s C. B. Fersterom). Od posebne je važnosti bila njegova koncepcija operantne reakcije od koje je kanonski primjer štakorov pritisak poluge. U suprotnosti s idejom fiziološke ili refleksne reakcije, operantna je razred strukturalno različitih ali funkcionalno istovjetnih reakcija. Štakor je primjerice mogao pritisnuti polugu sa svojom lijevom ili desnom pandžom ili možda repom, a zajednička posljedica svih tih reakcija djeluje (eng. operate) u cijelom svijetu na isti način. Za operante se često misli kao o vrstama reakcija, gdje se pojedinci razlikuju, ali se razred slaže u svojoj funkciji– dijeljenje posljedica s operantima i reproduktivan uspjeh s vrstama. To je jasna razlika između Skinnerove teorije i P-R teorije.

Skinnerov empirijski rad proširio se na ranije istraživanje učenja pokušajima i pogreškama koje su napravili istraživači poput Thorndikea i Guthriea i s konceptualnim – Thorndikeova zamisao o ‘uparivanju’ ili ‘povezivanju’ podražaja i reakcije je napuštena – i s metodološkim reformulacijama – upotreba ‘slobodnog operanta’ nazvanog tako jer je životinji sada bilo dopušteno reagirati u vlastitoj mjeri radije nego u serijama pokušaja određenih postupcima izvođača eksperimenta. Skinner je s tom metodom proveo vrijedan eksperimentalni rad o efektima različitih rasporeda i mjera potkrepljenja u mjerama operantnih reakcija koje su izvodili štakori i golubovi. Postigao je izniman uspjeh u treniranju životinja izvođenju neočekivanih reakcija, odašiljanju velikog broja reakcija, te demonstraciji mnogih empirijskih pravilnosti na čisto bihevioralnoj razini.

Radikalni biheviorizam i jezik

Kako se Skinner okrenuo od eksperimentalnog rada radi filozofske potpore znanosti ponašanja, njegova se pažnja prirodno okrenula ljudskom jeziku. Njegova knjiga Verbalno ponašanje (Verbal Behavior, 1957.) izložila je rječnik i teoriju za funkcionalnu analizu verbalnog ponašanja. To je poznato po napadu lingvista Noama Chomskyja koji je predstavio argumente za slom Skinnerova pristupa u domeni jezika i općenito. Skinner nije opovrgnuo istraživanje kasnije govorivši da mu je bilo jasno da Chomsky nije pročitao njegovu knjigu (iako su sljedeća opovrgavanja omogućili uz druge i Kenneth MacCorquodale i David Palmer). Skinnerovi zagovaratelji tvrde da je Chomskyjevo razmatranje pristupa bilo površno u nekoliko pogleda, ali primjeren predmet za proučavanje jezika bio je glavna točka neslaganja. Chomsky je (poput mnogih lingvista) naglasio strukturalna svojstva ponašanja, dok je Skinner naglasio njegove kontrolne varijable.

Ono što je bilo značajno za biheviorističku analizu ljudskog ponašanja nije bilo toliko jezično obogaćivanje koliko interakcija između jezika i sakrivenog ponašanja. U reizdanju eseja u svojoj knjizi Okolnosti pojačanja (Contingencies of Reinforcement) iz 1969., Skinner je zauzeo stajalište da ljudi mogu stvoriti lingvističke podražaje koji će onda zadobiti nadzor nad njihovim ponašanjem na isti način kao što bi to učinili i vanjski podražaji. Mogućnost takve instrukcionalne kontrole nad ponašanjem značilo je da okolnosti proučavanja ne bi uvijek proizvodile isti učinak na ljudsko ponašanje jer bi to vjerodostojno činile i na ostale životinje. Fokus radikalnobiheviorističke analize ljudskog ponašanja stoga se promijenio na pokušaj razumijevanja interakcije između instrukcionalne kontrole i kontingentne kontrole, te također na razumijevanje bihevioralnih procesa koji određuju koje naredbe su stvorene i kakav nadzor one stječu nad ponašanjem. Važne osobe u tom nastojanju su A. Charles Catania, C. Fergus Lowe i Steven C. Hayes.

Molarni protiv molekularnog biheviorizma

Skinnerovo gledište ponašanja najčešće se karakterizira kao “molekularno” gledište ponašanja, to jest svako ponašanje može biti raščlanjeno u atomističkim dijelovima ili molekulama. To gledište je nepouzdano kada netko smatra svoj potpuni opis ponašanja kao što je prikazano u članku “Odabir prema posljedicama” (“Selection by Consequences”) iz 1981. i mnogim drugim djelima. Skinner je tvrdio da potpuni obračun ponašanja upliće razumijevanje povijesnog odabira na tri razine: biologija (prirodni odabir ili filogenija životinje); ponašanje (povijest potkrepljenja ili ontogenija bihevioralnog repertoara životinje); te za neke vrste, kultura (kulturni običaji društvenih grupa kojoj životinja pripada). Taj je cijeli organizam sa svim tim povijestima onda u interakciji sa svojom okolinom. Skinner je često opisivao čak svoje vlastito ponašanje kao proizvod vlastite filogenetske povijesti, vlastite povijesti potkrepljenja (koja uključuje učenje kulturnih običaja) koje su trenutačno u interakciji s okolinom. Molarni bihevioristi (npr. Howard Rachlin) smatraju da se ponašanje ne može razumijeti fokusiranjem na trenutačne događaje. To jest, oni smatraju da se ponašanje može razumijeti najbolje u terminima krajnjeg uzroka povijesti i da molekularni bihevioristi čine pogrešan zaključak izmišljanjem fiktivnog približnog uzroka za ponašanje. Molarni bihevioristi smatraju da su standardna molekularna tumačenja poput “asocijativne snage” takvi fiktivni približni uzroci koji jednostavno uzimaju mjesto molarnih varijabli poput stope potkrepljenja. Stoga će molarni bihevioristi definirati ponašanje poput voljenja nekoga kao izlaganje obrasca ponašanja voljenja tijekom vremena, ne postoji poznati približni uzrok ponašanja voljenja (tj. ljubavi) već samo povijest ponašanjâ (čije trenutačno ponašanje može biti primjerom) može biti primjer koji se može kratko opisati kao ljubav.

Nedavni eksperimentalni rad (vidi Časopis eksperimentalne analize ponašanja i Časopis eksperimentalne psihologije: Animalni procesi ponašanja— 2004. i kasnije) pokazuje prilično jasno da je ponašanje pod utjecajem jednako molarnih (tj. prosječnih stopa potkrepljenja) i molekularnih varijabli (npr. vrijeme koje prethodi reakcijama). Ono što je potrebno je razumijevanje realne dinamike operantnog ponašanja koja će uplesti procese i u kratkom i u dugovremenskom opsegu.

Biheviorizam u filozofiji

Biheviorizam je istodobno pokret u psihologiji i filozofski pravac. Temeljna premisa radikalnog biheviorizma jest ta da bi proučavanje ponašanja trebala biti prirodna znanost poput kemije ili fizike bez ikakvog obzira na hipotetska unutarnja stanja organizma. Druge različitosti poput teoretskog biheviorizma dopuštaju unutarnja stanja, ali ne zahtjevaju da budu mentalna ili imaju bilo kakav odnos prema subjektivnom iskustvu. Biheviorizam zauzima funkcionalno gledište ponašanja.

Postoje točke gledišta unutar analitičke filozofije koje se nazivaju ili ih nazivaju drugi biheviorističkima. U logičkom biheviorizmu (kao što su smatrali npr. Rudolf Carnap i Carl Hempel), psihološki iskazi značili su njihovu potvrdu uvjeta, koji su se sastojali od izvedenog očevidnog ponašanja. W. V. Quine je pod utjecajem nekih Skinnerovih ideja iskoristio različitosti biheviorizma u svojem vlastitom djelu o jeziku. Gilbert Ryle je branio poseban pravac filozofskog biheviorizma prikazanog u njegovoj knjizi Koncepcija misli (The Concept of Mind). Ryleova središnja tvrdnja bila je da primjeri dualizma često predstavljaju ‘kategorične pogreške’ pa su stoga oni uistinu nesporazumi u upotrebi svakidašnjeg jezika.

Ponekad se tvrdi da je Ludwig Wittgenstein branio bihevioristički položaj i da postoje važna područja preklapanja između njegove filozofije, logičkog te radikalnog biheviorizma (npr. argument kukca u kutiji). Wittgenstein ipak nije bio biheviorist, a njegov stil pisanja je dovoljno eliptičan da se priznaju rasponi tumačenja. Matematičar Alan Turing također se ponekad smatra bihevioristom iako on sam nikad nije napravio tu identifikaciju.

Bihevioristi

Vodeći istraživači u razvoju biheviorizma kronološkim redom: