Kršnjavi zamjećuje da se počelo ilegalno loviti ribu dinamitom, što osobito rade Crnogorci u novostečenoj luci Bar
“Dubrovčani se odliku pred Mlečanima tvrdjom vjerom i poštenjem, a preko toga i tim da su znali podnašati i blagu vladu, što je uviek znak zrelosti za narod u kojem je javni duh tako razvijen da nosi vladu obćim sporazumkom.” U tome prevladavanju altruizma vidi neupućeni Kršnjavi snagu dubrovačke vlasti i naroda. Trgovački narodi su po njemu skloni nemoralu, u čemu su Židovi još i najčedniji. Divi se dubrovačkoj diplomaciji.
Kad parobrod “Panonia” stoji u Gružu onda kapetan sa svojim prijateljem ravnateljem gospodarske škole lovi ribu.(vidi se da je pravi ravnatelj gospodarske škole, naime ima koristan hobi, op., T.T.).
“I u moru ima realista što plivaju za ladjama s kojih štogodj za njih odpadne. Najlaglje je shvatiti (uhvatiti, T.T.) buljaste, glupe, našim šaranima srodne ribe, a najteže plemenitoga modroga i obzirnoga brancina. Pesce di porto. Stari Dubrovčani takvi su bili.(Valjda ne misli na brancine /dubr. smudut, zool. lubin) nego na ciple. Dubrovačka je poslovica “lukav kako cipol od porta)
Kršnjavi zamjećuje da se počelo ilegalno loviti ribu dinamitom, što osobito rade Crnogorci u novostečenoj luci Bar, te krivo zaključuje da je zato manje lokarde i tune. To je netočno, radi se o pučinskim ribama čija fluktuacija ne zavisi od obalnih razbojnika. Navodi slučaj Crnogorca koji ej ostao bez obje šake loveći dinamitom.
“Public spirit, osjećaj potrebe da jedan služi cielosti, da svoje želje i potrebe ima od svoje volje podrediti cielosti, manjkao je našemu narodu od početka do današnjega dana tečajem ciele njegove povjesti…te je kriv da se u nas ne može načelno raspravljati ni o čemu, a da se spor ne pretvori u elementarnu osobnu borbu u kojoj osobna mržnja, režeći jal i sliepi bies vode rieč, a ne ljubav za stvar i za istinu. (iskusni Kršnjavi ima pravo, T.T.)
Onaj koji dinamitom ubija ribe i onaj koji hoće da ubije zlobnom rieči stara imena ili mlade talente, jednaki su nevaljanci…”
Kritizira željezničku politiku koja ide do kršne Omble a zaobilazi naravnu luku splitsku.
Ide u Marušinac kod don Bulića pogledati neki mozaik i uzdiše koliko blaga hrvatska zemlaj skriva. Veli da je bolje umnažati muzeje nego birokraciju!
Pontu Oštro naziva Punta d’Ostro, a Boka mu je prekrasan fjord koji budi u duši čarobne osjećaje.
Žali što riječko primorje umjesto dubokog fjorda ima teške planinetine koje poput Velebita presijecaju sjever od juga, što je fatalno (po njemu) za našu povijest. Ali zar ne bi Mlečani i Turci lakše nadrijeli da nema starine Velebita pitam ja Kršnjavoga?
“Željeznice su danas kadre svezati što je prošlost razstavila, one dakle imadu ne samo trgovačko i strategičko, već i veliko političko znamenovanje.”
Divi se crkvi sv. Tripuna, posebno ciboriju i žali što nova lijepa crkva u Prčnju nije zgotovljena.
U Trogiru na brodu sreće Bukovca kojega nije nekoliko godina vidio, te im je vrijeme brzo prošlo u razgovoru o umjetnosti. Jako mu se sviđaju agave na antičkom jugu, zove ih pogrješno alojima.
Svidio mu se načelnik vitez Špiro Puović koji je palaču Cipicco pretvorio u Općinu i čitaonicu.
Kršnjavi umuje: “Kad je tielo živo, onda se u organizmu svi dielovi podredjuju harmonično jedan drugomu Kad pako nekoji organi na trošak drugih rastu onda je to bolest, a kada se sve razspada u atome, onda je to smrt. Gdje postoji nastojanje da se društvo razspada u nebrojena družtvanca, u male koterije i klike, tu je siguran znak da je nešto trulo.”
Divi se trogirskoj katedrali i meštru radovanu, ljuti se što Englez Jackson govori o mađarskoj gotici (on, mađaron Kršnjavi!). Spominje se žestokoga Mladena II. Šubića. “Trogir je isto tako kao i Hvar i Korčula jedan muzej sredovječnih starina, koje su svjedočanstvo jakog municipalnog života (municipij je zapravo komuna, T.T.).
I gradjevine i povelje i povijest govore o junačtvu i o političkoj kratkovidnosti naših predja, ali umjetnine govore o njihovoj visokoj kulturi i ljubavi za svoj grad.
Danas u starinama žive seljaci, nešto su trgovačka skladišta, nešto ej čak i razoreno. Tu hvali Austriju radi obnove, ali i sudi zbog birokratičnosti u kojoj ne zna lijeva što radi desna!
Priče o ratu staroga Trogira i Splita, o darovnicama, Berislaviću, historiku Luciusu i Kazotiću preskačem.
Navodi primjer nepravednih napadaja na Vatroslava Jagića, pa spominje basnu o vranama koje su oblatile labuda koji je otišao do vode, zaronio i još čišći izašao iz nje. Tješi ga i raduje da će sve te novine od slaboga papira propasti, a da će pravednom radniku ostati djelo iza groba još sjajnije kada kritičarske vrane pocrkaju. Očito cilja na sebe !
Lijepu formulaciju moram ponoviti. “Mislim da ima takova voda pralica za svakoga poštenoga čovjeka radnika; ako li pako premnogo ima vrana, a javno je mnienje tako plitko, da se u njemu ne može oprati, onda je sasvim sigurno grob takvo čistilište. U grobu ima svatko vremena da dočeka da poginu sve vrane i dok progovore djela čovjeka pravednika; njegovo će ime zasjati tad i bez pozlate na grobnom kamenu. Sasvim me intenzivna radost spopada da je moderni papir, na kome se novine štampaju tako slab da za sto godina ne će biti više ni traga svemu tome psovanju”.
Svaki pretežniji duh mora da gleda sa suverenim podsmjehom na krtice što tamo izpod njega ruju; mora da se sarkastično nasmieši nizkim dusima koji priredjuju takove hajke a da bi se ogadilo pretežnijima doći medju njih.”
Divi se pobožnosti solinskih seljaka koji navečer skupno mole krunicu, pa de na udobni brod “Panonia” u Rijeku. Ove uspomenice iz Dalmacije neka budu čedne kao sličice zavjetne u Trsatu. “Oni koji su mornarske votivne (zaziv za spas Bogu ili Gospi, op., T.T.) prikazivali spašeni su a ni mene valjda ne će za to vrag odnieti što sam istinu gudio. Votum fecit, gratiam recipit”. Valjda će za svoji zaziv primiti milost naš ministar Kršnjavi!
