Od listopada 1944. do listopada 1945. bio je šef zloglasne Ozne
NOVA KNJIGA POVJESNIČARA ZLATKA BEGONJE: BUDIMIR LONČAR, MILJENIK HRVATSKIH LJEVIČARA, ODGOVORAN ZA LIKVIDACIJE DESETAKA NEDUŽNIH OSOBA U ZADARSKOM OKRUGU NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
Republika Kosovo još uvijek se bori za potpuno međunarodno priznanje i primitak u međunarodne političke i druge asocijacije. Da bi u tome bila što uspješnija kosovarski Albanci na čelne državne dužnosti biraju dokazane borce za nacionalnu i državnu nezavisnost ili njihove potomke poput kćeri ubijenog albanskog političkog emigranta Jusufa Gervalla, Danike Gervalla Schwartz, na mjesto potpredsjednice vlade i ministrice vanjskih poslova. Istodobno, u Hrvatskoj koja već broji desetljeća od međunarodnog priznanja, primanja u UN, NATO i EU, mnogi pripadnici društvene, političke i medijske nomenklature liju krokodilske suze nad sudbinom Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, osuđenih na dugogodišnje zatorske kazne zbog ubojstava hrvatskih domoljuba. Štoviše, iz tih jadikovki zamalo bi mogli zaključiti da je hrvatski politički establishment obezglavljen njihovim zatvaranjem i da bi za prosperitet hrvatske države bilo najbolje kad bi se tu dvojicu “patnika” i obavještajnih “stručnjaka” pustilo na slobodu i vratilo na šefovske pozicije u hrvatskim tajnim službama.
Nedavno je iz tiska izašla knjiga „Okupacija duha“ poznatog zadarskog povjesničara Zlatka Begonje (u izdanju Sveučilišta u Zadru), u kojoj su objavljeni dodatni dokumenti o zločinima bivšeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara, trenutno jednog od glavnih miljenika hrvatskih ljevičara i tutora mnogih hrvatskih političara (ne samo na ljevici). Kad već poznatim dokumentima i činjenicama pribrojimo ove koje je objavio Begonja, proizlazi da su Perković i Mustač nevinašca („male bebe“) u odnosu na Lončara. U tom smislu slobodno se može smatrati nepravednim njihov položaj dok ih se krivi tek za pokoje ubojstvo hrvatskog emigranta, kad ga usporedimo s Lončarevim statusom u hrvatskom društvu, da se o njemu pišu knjige i slušaju njegovi savjeti, da je cijenjen gost na raznim primanjima i da se mnoge javne osobe vrlo rado s njim fotografiraju, usprkos činjenici da se radi o osumnjičenom počinitelju masovnih zločina nad nedužnim osobama na kraju i poslije Drugog svjetskog rata u Zadru i okolici.
Budimir Lončar bio je član trojke na čelu OZNE zadarskog okruga od njenog osnivanja u listopadu 1944., a od travnja do listopada 1945. bio je i njen šef (načelnik). U zainteresiranim kuloarima već duže vremena je poznat kao šef „podvodnog bataljuna“, jedinice zadužene za likvidacije „po kratkom postupku“. Iz ranijih objavljenih svjedočenja i dokumenata poznato je da je Budimir Lončar osobno sudjelovao u nekoliko likvidacija.
Međutim, iz novoobjavljene dokumentacije pronađene u arhivi same OZNE možemo saznati da je u navedenom razdoblju na spomenutom području, a prema odluci vodstva OZNE zadarskog okruga na čelu s Budimirom Lončarom ili njemu podređenih gradskih i mjesnih oznaša, bez ikakvog pa i fingiranog suđenja likvidirano nekoliko stotina osoba (čiji je popis Begonja objavio kao prilog na kraju knjige).
