Ima cvijeća, ima
Ima, ima cvijeća
Što i u proljeća
Glave povijene
U potaji vene.
A cvijeća imade
Što ga čovjek znade
I pun sreće nade
(Tako često biva)
U svoje odaje
Od smrti sakriva.
Ima, cvijeća ima
I među živima
Što na smrt ih sjeća,
Na cvjetna proljeća
Il’ na ledne zime,
Pa u mijena letu
Zaborave ime
I najljepšem cvijetu.
Kad ih zla kob sjeća,
Desi se kad-tad,
Kasnije il’ prije
Da i cvijetak mlad
Pred očima mrije,
Al’ tad više cvijeća
Ni u snima nije!