Hrvatski Fokus
Kolumne

Sramotni Viktor Novak

Izdajice među Hrvatima

 

Osobno poštujem svačiji politički i duhovni izbor, ali šampion izdajništva hrvatstva i katoličanstva (dvije različite kategorije, napominjem) Viktor Novak i prije rata je pokazao svoju prljavost i netolerantnost prema hrvatskom domoljublju i katoličanstvu. U “Jadranskom dnevniku”, br. 215 od subote 14. 9. 1935. nalazi se članak “Gdje je taj inat?” Autor piše: “Ima ljudi koji obično niječu ono što ne znaju, ali su još češći onakvi koji rado i u svakoj prigodi daju svoja mišljenja o pojavama i događajima koje poznavaju vrlo malo i površno. Kada to čine ljudi dokoni, koji ne moraju odgovarati za svoje riječi i svoje mišljenje, ni po jada, jer se to mišljenje mijenja dnevno, već prema časovitom raspoloženju i određeno je uglavnom za razonodu uskoga kruga ličnih prijatelja. Ali je sasvim drukčije kada takovo krivo mišljenje o političkim pojavama imaju predstavnici nauke i ljudi koji u službenom znanstvenom životu zemlje zauzimlju prva mjesta, jer njihova neupućenost zavađa u bludnju i neupućene šire slojeve, pa bi odatle moglo nastati shvaćanje koje ne odgovara stvarnom stanju stvari i raspoloženje koje donaša štetu narodu i državi”.

Nije važno što g. Krsto Cicvarić (iza “oslobođenja” Srbije toga gotovo slijepoga i siromašnoga starca dao likvidirati komunistički rukovodilac Moše Pijade zbog njegovih karikatura i antikomunizma, op., T.T.) piše u svom čaršijskom (eufemizam za Beograd i njegovo građanstvo, T.T.) “Balkanu” da sa Hrvatima koji slijede politiku dra Vladimira Mačeka nema sporazuma, jer da su Maček, Gombos (Gyula, mađarski konzervativac i premijer 1932. – 1936., T.T.) i Starhemberg (austrijski fašist umiješan u umorstvo Dollfussa, T.T.) u istom frontu, ali je žalosno kada profesor povijesti na beogradskom sveučilištu gosp. dr. Viktor Novak vidi u hrvatskom seljačkom pokretu u Dalmaciji “crnožutu frankovštinu” i u toj pojavi nazrijeva totalnu tragičnost Dalmatinaca od Tommasea (Nikola) do današnjih dana, da radi inata, povrijeđenih ličnih ambicija mijenjaju bez razloga svoje mišljenje i svoje osjećaje, da danas proklinju ono što su jučer obožavali, da od oduševljenih boraca za oslobođenje i ujedinjenje postanu zagriženi pobornici “samohrvatstva”, tada da g. prof. dr. Viktor Novak mora od njih čak uzeti u obranu (kurziv!) “dobroćudno i dobronamjerno hrvatstvo dr. Mačeka, da ne bi ovi crnožuti frankovački agenti okupljali lijepe i poštene ciljeve hrvatskoga seljačkoga pokreta.” (kurziv!)

Mi bismo voljeli da se je prof. dr. Viktor Novak zauzimao za dobroćudno hrvatstvo dr. Mačeka, dok je ovaj izdržavao kaznu robije u Srijemskoj Mitrovici za to “dobroćudno i dobronamjerno hrvatstvo”, ali neka brigu o čistoću hrvatskih težnja prepusti samom dr. Mačeku i njegovim pristašama, tako će biti najbolje! Čudimo se samo prof. dr. Viktoru Novaku kako može kao povjesničar onako olako govoriti o fatalnoj tragičnosti Dalmatinaca, precjenjivati ulogu pojedinca u općenarodnom pokretu i onako slabo razumijevati psihu dalmatinskih Hrvata koji su se uvijek jednakim oduševljenjem, jednakom borbenom snagom stavljali u prve redove borbe za – slobodu.

Oduševljena borba za narodnu i političku slobodu bitna je značajka dalmatinskih Hrvata, ona se ispoljava istim elanom u borbi narodnih preporoditelja za sjedinjenje sa Hrvatskom, u pojačanoj borbi protiv austrougarskom gospodstvu u vrijeme Khuenove satrapije u banskoj Hrvatskoj, kao i za namjesnikovanja baruna Handela u Dalmaciji.

Ta prirođena karakteristika dalmatinskih Hrvata da se svim silama, srcem i dušom bore protiv tiranije a za slobodu, našla je odjeka u frenetičkom oduševljenju kojim su dalmatinski Hrvati pozdravili slom A. U. monarhije i oslobođenje.(!)

To isto oduševljenje nalazimo i danas, kada se dalmatinski Hrvati dižu protiv b.(eogradske) hegemonije, krutog centralizma korupcije, za jednakopravnost, slobodu i poštenje. Gdje je tu “povampirena crnožuta frankovština”? Težimo li mi dalmatinski Hrvati, teže li pristaše hrvatskog seljačkoga pokreta i sljedbenici politike dr. Mačeka za uspostavom Habzburške carevine, tražimo li mi da u hrvatskoj zemlji viju opet crnožute (staroaustrijske, T.T.) zastave? Gdje je to profesor Novak vidio i gdje je čuo da dalmatinski Hrvati svoje političke nade i ciljeve žele ostvariti izvan granica ove države…

Dalmatinski Hrvati ne bore se iz inata, povrijeđenih ambicija ili iz sličnih motiva u opozicionim krugovima, nego jer ta borba odgovara političkom uvjerenju i narodnim potrebama hrvatskog naroda u Dalmaciji”.

Viktor Novak rodio se u Donjoj Stubici ljeta 1889. Specijalizirao u Rimu pomoćne povijesne znanosti i latinsku paleografiju. Nakon karijere u Zagrebu od 1929. do 1959. profesor hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na sveučilištu beogradskom. Potpisao je u kolovozu 1941. pronjemački antikomunistički Apel srpskom narodu.

(objavljeno javno u časopisu “Novo vreme” 13. kolovoza 1941. Usput budi rečeno Tito (hrvatski Zagorec?) još do rujna stanuje u Beogradu, a svjetskoga ugleda filolog i helenist Miloš  N. Đurić (rođen u Benkovcu kraj Gradiške, tj. slavonskom), dakle po narodnosti Srbin ali po nacionalnosti bi bio Hrvat!) je odbio potpisati taj dokument i zato je 1942. izgubio posao i bio jedno vrijeme zatočen u logoru. Po “oslobođenju” Beograda partizani mu mobiliziraju sina jedinca koji gine u borbi.

Vratimo se Novaku. Bavio se uglavnom projugoslavenskim intelektualcima (Strossmayer, Rački, Bogišić itd.). Novak je u Beogradu u studenom 1941. uhićen kao mason, iako je nekada bio katolički svećenik. Novakovo djelo Magnum Crimen (1948.) pljuje po Katoličkoj Crkvi i Vatikanu nastojeći dokazati ustaštvo Crkve, a dobrim djelom je prepisivačina neobjavljenoga rukopisa Đure Vilovića (podrijetlom Hrvat, mason), koji je tada osuđen kao četnički propagandist u štabu Dragoljuba Draže Mihailovića. Novak ne navodi čijim djelom se služio. Magnum Crimen je ponovno objavljen 1986. godine u Beogradu, te je služio Miloševiću za raspirivanje antihrvatskih i antikatoličkih osjećaja u srpskom narodu. Iste godine je general Branko Mamula (hrvatski Srbin) objavio knjigu “Savremeni svet i naša odbrana” gdje je točno opisao kako će JNA ratovati protiv Hrvatske, tj. taktiku i strategiju. Tako je i bilo, samo nasreću nisu računali na slabljenje Rusije u to doba! Od 1985. do 1991. godine živio je u Opatiji u vili uz more koju su izgradili ročni vojnici JNA. Admiral Mamula je 2003. godine podnio tužbu kojom je od Općinskog suda u Opatiji tražio vlasništvo nad trećinom nekretnine. Admiral Mamula je naveo kako je 1985. godine temeljem valjanog ugovora s tadašnjim vlasnikom, Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu (SSNO JNA), potpisao ugovor o korištenju stana i garaže, a on je potom uz suglasnost JNA vlastitim sredstvima preuredio objekt. Dvije godine kasnije opatijski sud odbio je njegov zahtjev, a Županijski sud u Rijeci u listopadu 2008., uz neznatnu preinaku, potvrdio je prvostupanjsku odluku, čime je presuda postala pravomoćna. Godine 2009. Admiral Mamula zatražio je od Vrhovnoga suda Republike Hrvatske reviziju procesa koji vodi za povrat svoje nekadašnje rezidencije u Opatiji. Admiral Mamula je u Podgorici 2000. godine objavio knjigu Slučaj Jugoslavija u kojoj sebe vidi kao unitarnog Jugoslavena. Danas živi u Seljanovu, mjestu kilometar udaljenom od Tivta u Crnoj Gori, sa suprugom, rođenom Splićankom,

„Ako budemo morali pribjeći represivnim mjerama – uključujući vojnu silu, uvjereni smo da će SFR Jugoslavija biti sposobna kontrolirati situaciju u svojim granicama.”

(Admiral Branko Mamula 1990. godine.)

„Konfederativni prijedlog Slovenije i Hrvatske nije prihvatljiv, jer stvaranje nacionalnih država Srba ili Hrvata nije moguće bez krvoprolića, čak ni s njime.”

(Admiral Branko Mamula 1990. godine.)

„Vukovar se uopće nije morao dogoditi, to je bio džep, kao i Osijek, koji se morao zaobići. JNA je imala sasvim dovoljno snaga da iz najmanje dva smjera stigne do Zagreba, tamo su se stvari i rješavale. Porazna je bila politika da JNA stane na etničke granice Srba i da se ratuje s Hrvatima. Dugoročno to nije bila nikakva strategija, trebalo je na vrijeme deblokirati vojarne JNA u Hrvatskoj, razoružati sve paravojne formacije i onda pregovarati, što bi imalo kao posljedicu i odgađanje i međunarodnog priznanja Slovenije. Rat JNA oko Dubrovnika najmanje je jasan i logičan, sramota je što je sve tamo napravljeno.”

(Admiral Branko Mamula 2011. godine.)

„Nije se smjelo dopustiti Miloševiću da Armiju povuče na tzv. srpske granice u Hrvatskoj, pa odatle u BiH, u Srbiju. Nije mu se smjelo dopustiti da raspolaže njezinom golemom opremom, naoružanjem i kadrovima koje je, naposljetku, zloupotrijebio.”

(Admiral Branko Mamula 2011. godine)

Teo Trostmann

Povezane objave

“Mussolinijev kanal” Antonija Pennacchija

hrvatski-fokus

Učinak stakleničkih plinova ne postoji

hrvatski-fokus

Nikakva rekonstrukcija Vlade – Hrvati traže nove izbore

hrvatski-fokus

Kapitalisti bi trebali poslušati Bernieja Sandersa

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više