Na državna obilježavanja slavnih događaja trebaju zajedno biti sva trojica predsjednika
Postoje bitno, važni i značajni dani u našoj prošlosti (povijesti) koje treba posebno obilježiti i prigodno obilježavati. Mislim, da nikomu nije sporno koji i kakvi su to dani i datumi. Sporno je njihovo obilježavanje. Ponekad se to svodi na cirkus i dernek, što je za svaku osudu i što je nedopustivo, posebice na državnom nivou. Bilo bi dobro donijeti nekakav zakonski akt (pravilnik) kojim bi se to reguliralo, prilagodilo događaju koji se obilježava, s obzirom na prostor, mjesto i vrijeme. Znam, da će neki popljuvati zbog mišljenja, kako je vrijeme nadišlo obilježavanja i proslave kakve su bile do sada, u ovih tridesetak godina i kako je važno prilagoditi se vremenu i mlađim generacijama, kojima je ova tradicija u najmanju ruku smiješna. Imamo previše kolona, vijenaca, svijeća, govorancija, politike, politiziranja, dijeljenja, sijanja mržnje i svake godine istih priča, nagađanja tko će s kim, gdje će tko u koloni biti, tko će kad govoriti, kome će se obratiti tko će služiti misu, kome će biti namijenjena propovijed, tko će kuda s kim, poslije otići…
Ovo vrijeme zahtijeva novi oblik i način tih obilježavanja, više akademski, nego svaštarski, koji se ne rijetko pretvara u sve suprotno onome čemu treba svjedočiti i služiti. Ove godine kao i svih prijašnjih godina počelo je s Jasenovcem. Što o tomu reći nego: Sramota! Nacionalna sramota! Svi znamo, ili barem mislimo da znamo što je bio Jasenovac za vrijeme NDH i prvih godina SFRJ. O tomu se desetljećima lome koplja, prepucavanja, dokazivanja, istrčavanja, tjeranja vode na svoj mlin, s obzirom na svjetonazor, političko opredjeljenje, stručno usmjerenje i osobni stav pojedinca stručnjaka ili laika, sasvim svejedno.
Datum proboja zatočenika i njihova bijega u slobodu, pri čemu je većina poginula treba obilježavati, podsjećati na to zlo, mlade upozoravati kako se to i nešto slično, više nikada, nigdje ne smije dogoditi i ponoviti. Svi ljudi moraju biti pravno jednaki i živjeti u slobodi, bez obzira na narodnost, vjeru i uvjerenje. Nema i ne smije biti nikakvih Übermenscha. Naše lokalne šerife, male i velike bogove na regionalnom nivou, baš kao i ostale na državnom nivou, bi na ovim izborima trebalo sankcionirati i “otpiliti” jednom zauvijek. Dosta je bilo!
Dosta je bilo raznih i različitih prepucavanja političara od lokalnih do državnih, oko obilježavanja tijekom godine od Jasenovca, preko Knina do Vukovara, diljem Lijepe naše, uslijed čega se smetne s uma ono bitno i važno, što se negdje i zašto obilježava, kome se daje pijetet, počast i spomen. Mislim da bi se državna obilježavanja mogla svesti na akademski nivo i svečano održavati u Zagrebu, dok bi se lokalnim vlastima prepustile ostale aktivnosti vezane za svaki pojedini bitan i važan događaj u njihovom mjestu ili gradu.
Obilježavanje važnim datuma iz naše povijesti nisu platforme za pljuvanje po bilo kome, držanje lekcija ikome, slanje poruka protivnicima, izmišljanje državnih neprijatelja, zveckanje oružjem, stvaranje novih podjela, podgrijavanje starih i sijanje novih mržnji među građanstvom.
Sjetimo li se zadnjeg obilježavanja i proslave Oluje u Kninu. Što nam je od toga ostalo u sjećanju? Ne bih to niti spominjala, ako ništa drugo iz čiste ženske solidarnosti i što bržeg zaboravljanja ponašanja bivše predsjednice na kninskoj tvrđavi, kad nije znala govori li engleski ili hrvatski i kad se sramotno ulizivala američkoj generalici. Spominjem to jer to je omalovažilo i oskvrnulo samu bit svečanosti.
Na kraju se pitam: Znaju li naši najviši predstavnici vlasti kako se negdje, nešto, nekada, jednostavno mora napraviti, bez unošenja osobnih misli, želja, osjećaja i potreba. Na tim obilježavanjima, u službenom dijelu, moraju biti zajedno sva trojica najviših državnih dužnosnika, ukoliko ih bolest ili neka druga opravdavajuća okolnost ne spriječi. Tu i tada moraju se prevladati svoje unutarnje netrpeljivosti, različitosti i osobni stavovi. Tu od njih narod i njihovi birači očekuju, bez obzira iz koje političke stranke su došli, kojoj stranci ili koaliciji pripadaju. Ne možeš participirati, na sve moguće načine u državnoj vlasti, biti koalicijski partner, a voditi i dalje svoju politiku, koja se kosi s državnom, te na državnim obilježavanjima to javno isticati, kako bi pokazao svoju “hrabrost”, opredijeljenost, pripadnost i trajnu podrivačku aktivnost. Onaj tko ne poštuje državne praznike, značajne službene datume iz naše bliže i daljnje prošlosti, našu povijest i sadašnjost, nema što raditi u vlasti, na bilo kojem nivou.
“Doći ćemo zajedno kad se za to steknu uvjeti”, rekao je nedavno u Jasenovcu aktualni predsjednik Sabora. Nije to glasanje i izglasavanje nečega u Saboru da se moraju stjecati uvjeti. Odavno su se stekli uvjeti za to. U ranim devedesetima, nastala je, ustrojena i kasnije (1995.) oslobođena od četničkih okupatora i JNA, samostalna, neovisna, demokratska, moderna i danas europska država Hrvatska. Ona ima svoj ustav i zakone, koje svatko tko ovdje živi mora i treba poštovati i poštivati. Onaj tko to svjesno opstruira i ne želi, nema što tražiti u bilo kojoj vlasti ili pri vlasti. Ovdje se ne radi ni o kakvoj slobodi misli, govora i pisanja. Zakon je zakon i on je uglavnom jasan.
U vezi obilježavanja, proslava i sjećanja na našu povijest, bitne i značajne datume, njihove oblike i načine zaduženi su i odgovorni predstavnici vlasti, na svim razinama, ovisno o svakom događaju, posebno. Ne trebaju se stvarati i razdvajati kolone, ne treba se trčati štafeta, ne treba biti dernek, ne smije biti cirkus… Može biti svečana akademija, razna i različita športska događanja, kvizovi znanja, natjecanja u mnogo čemu, pisanju, čitanju, crtanju, pjevanju, trčanju, planinarenju, stazama s Dinare do Knina, biciklom od Osijeka do Vukovara, opereta ili drama na temu potpisivanja predaje srpskih snaga na Banovini generalu Petru Stipetiću, obrana Srđa, zauzimanje Knina, potraga za križem koju je naredio general Ante Gotovina, bijeg “Krajišnika” u Srbiju na seljačkim kolima i traktorima, u koloni s veleposlanikom Peterom Galbraithom…
Bilo bi dobro da se pokušava pronaći adekvatan oblik i način, prilagođen suštini sjećanja i veličine događaja iz prošlosti, koji ne smije biti zaboravljen u sadašnjosti i koji mora biti anticipiran u budućnosti, radi sudionika, radi mrtvih, ranjenih i stradalih, radi kulture sjećanja, pijeteta, društvene osjetljivosti, solidarnosti, dužnosti, odgovornosti, prema nama samima, našoj djeci i unučadi.
