HRT je ovovremeni Yutel: Od oca Gorana iz 1990. do sina Marka 2021. godine
- Borovo Selo je mjesto gdje su od 1918. planski naseljavani Srbi iz svih dijelova prve i druge Jugoslavije. U mjestu je bila poznata češka postolarska tvornica Bata iz Zlina i tu su velikosrpske vlasti na čelo Bate postavili velikosrbina Tomu Maksimovića (Brčko, 29. III. 1895. – Beograd, 16. II. 1958.), sina Stanka i Jovanke. Toma Maksimović je bio kum srpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića i, zahvaljujući tomu, bio je direktor Bate od 1933. do neminovnog pada prve Jugoslavije 1941. i sretnoga nastanka Nezavisne Države Hrvatske u travnju iste godine. Prije dolaska na čelo Bate u Borovu Maksimović je bio poslovođa beogradske filijale “Bata cipele i koža d.d.” u hrvatskom Zemunu. U Zlinu je Maksimović izučio postolarski zanat i ništa više. Ženidbom s kćerkom vlasnika Bate, Vlastom, lukavo se probio u visine. Tijekom direktorovanja zapošljavao je samo Srbe iz pasivnih krajeva ondašnje države i u tvornici postavljao ih na čelna mjesta. Nije mu zasmetalo niti ubojstvo kuma kralja Aleksandra u Marseilleu 9. X. 1934. Bavio se i politikom i bio je na listi unitarne “Jugoslavenske nacionalne stranke”, pa je na izborima u listopadu 1933. postao i načelnik općine Borovo. Kao “integralni Jugoslaven” bio je na čelu i Sokolskog društva, koje vuče korijene iz tada Srbima naklonjene Češke. Uoči pada prve Jugoslavije Maksimović je svoj govor završio usklikom: “Za kralja i otadžbinu u svako doba spremni smo da položimo svoje živote. Živeo kralj!” (https://p-portal.net/toma-maksimovic-covek-koji-je-podigao-borovo/). Nakon osnutka hrvatske države pobjegao je preko Save u Srbiju i odmah ušao u vladu Milana Nedića, saveznika njemačkoga Reicha. Nove komunističke vlasti nisu mu naudile. O Tomi Maksimoviću svojevremeno govorio mi je Andrija Bošnjak (Crnac, 1915. – Zagreb, 2001.), koji je cijeli radni vijek proveo u tadašnjem Borovu. I kada se podsjetimo na stanje srbizacije Borova Sela i okolice Vukovara u vrijeme vladavine velikosrbina Maksimovića, i nastavka srbizacije ovoga dijela Podunavlja nakon 1945., puno nam je jasnije otkuda tolika mržnja tamošnjih Srba doseljenika tijekom XX. stoljeća u taj kraj prema svakom obliku hrvatske državnosti. I onda se dogodi da nekolicina nogometnih navijača, prolazeći kroz ovo selo ‘četničko leglo’, i uzvikujući neprimjerene poruke i prijetnje, što najviše ide na ruku, ne samo velikosrbinu Miloradu Pupovcu, nego još više Andreju Plenkoviću i Davoru Božinoviću, kojima su svi drugi draži i miliji od Hrvata. I tako se je, umjesto dostojanstvena obilježavanja četničkoga klanja dvanaestorice hrvatskih redarstvenika prije tri desetljeća u tom četničkom leglu tada, a izgleda i danas, jer nije provedena lustracija protiv agresorskih Srba, cijela priča izokrenula i Srbi su, ponovno, postali “žrtve”. A najveći krivac za to je Plenković, koji misli da će na ovaj način uspjeti pobijediti nepotkupljivoga i domoljubnoga Ivana Penavu i većinu tamošnjih podunavskih Hrvata koji, na braniku domovine, brane se u isto vrijeme i od velikosrba iz Borova Sela i okolice, ali i od izdajničke Plenkovićeve vlasti u Zagrebu. Zato je ovdje važno samo to da Plenković i njegova trgovačka anacionalna srpsko-hrvatska koalicija na kraju ne budu pobjednici skorih lokalnih izbora.
- I sada dolazimo do Zorana Milanovića. Aktualni hrvatski predsjednik nikada nije bio moj izbor. Milanović je naprosto svoj i nepredvidljiv. Protiv sam Milanovića kada doslovno “blebne” veliku laž da je u Jasenovcu poginulo sto tisuća Srba i tada ga napadnem. Ima Milanović još podosta izjava koje nemaju veze sa stvarnošću i koje su usmjerene protiv Hrvata, bez obzira radi li on to namjerno ili nenamjerno. Meni je ipak važnije to što je Milanović zadnjih mjeseci doslovno postao i korektiv i jedina brana Andreju Plenkoviću i njegovim izdajničkim trabantima u globalizaciji i jugo regionalizaciji Hrvatske. Za razliku od Plenkovića, koji je navalio na navijače bukače koji su očito vrijeđali tamošnje Srbe na neprimjeren način, Milanović je otišao u Borovo Selo i pozvao na razgovor načelnika tamošnje općine Srbina Zorana Baćanovića. Velikosrbin Baćanović nije htio doći ‘na kavu’ s Milanovićem što je i dobro za toga srpskoga dužnosnika koji prima hrvatske kune. S druge strane, da je došao na razgovor s hrvatskim predsjednikom bilo bi također dobro, ali ne i za Baćanovića, jer, iako je on samo načelnik, nemojmo ga podcjenjivati, zna on svoj posao. Da se je sastao s Milanovićem, Baćanović bi u očima svojih Srba bio izdajnik. Ovako je Baćanović, a i njegov još lukaviji mentor Milorad Pupovac, ustvari poručio Milanoviću i svima nama kako on ne prizna hrvatsku državu. Ima još jedan razlog zbog kojega se Baćanović nije htio susresti s Milanovićem, a to je od Plenkovića, Božinović i Pupovca prešućena činjenica da je neposredan povod provociranja hrvatskih navijača bio član velikosrpskog SDSS-a Miloš Mitrović, koji je uvečer 1. svibnja 2021. kod spomenika 12 redarstvenika, nekoliko sati prije obilježavanja obljetnice smrti redarstvenika, rano ujutro 2. svibnja 2021., puštao četničke pjesme na veliki razglas-zvučnik koji je bio postavljen na njegovom automobilu (https://www.facebook.com/Nikola-Kajki%C4%87-638182343311282/).
- Već godinama HRT je u službi politike. Zaposlenici na HRT-u dobro žive, jako dobro su plaćeni i zato slušaju gazde koji se svake četiri godine mijenjaju. Sada već pet godina slušaju “gazdu” Andreja Plenkovića, koji je na Prisavlju instalirao svoju medijsku kriminalnu hobotnicu. Koju, pak, hrvatski predsjednik Zoran Milanović posprdno i opravdano naziva – Yutel, aludirajući na YU TV, koju je u vrijeme raspada Jugoslavije predvodio Goran Milić, otac današnjega Plenkovićeva glasnogovornika Marka Milića. I tako ispada da je Milanović u pravu, jer kako kod dinastije Milić stvar biološki teče od Gorana do Marka, tako i na medijskom planu ide od Yutela do HRT-a, odnosno Yutela br. 2. To znači da je Milanović u pravu i kada kaže je HTV gori od Yutela. U pravu je predsjednik države i kada je u Splitu u četvrtak rekao novinarima HRT-a da su “plaćenici jedne političke opcije”, pritom misleći na Plenkovićev osakaćeni i osramoćeni HDZ. A posebice je u pravu kada im je dodatno pojasnio da su “gori od Yutela, na kojem su bili ljudi koji su vjerovali u glupost, a oni su korumpirani”, što znači, još gori.
- Ne radi samo HRT za Andreja Plenkovića. Radi i Povjerenstvo za sukob interesa. Ne samo da radi, nego odrađuje posao za njega. A kako? Tako što laže i brani do grla korumpiranoga Đuru Sessu, predsjednika Vrhovnog suda i Državnog izbornog povjerenstva. Korumpirano Povjerenstvo odlučilo je da ne će pokrenuti postupak protiv Sesse zbog obnašanja dviju dužnosti.
- Ovih dana jugonostalgičari, komunisti, marksisti, masoni i razni drugi globalizatori i uništavatelji judeokršćanske civilizacije, prisjetili su se smrti mega zločinca Josipa Broza Tite. Ljevičarski mediji raspisali su se o njemu. Posebice čuvena “Slobodanka” u kojoj su dva udarna lijeva neomarksistička pera napisala ode njima nikada neprežaljenoj “ljubičici beloj”. Novinar SD-a Saša Ljubičić već u naslovu postavlja lažnu dvojbu: je li Tito heroj ili zločinac? Saša se divi njemu i njegovu nadimku “Tito”, smatrajući ga “efektivnim”. Nakon puno lukavo postavljenih lažnih dvojbi o tomu tko je bio Tito, Saša je slavodobitno ustvrdio: “Titova je vlast s velikim entuzijazmom jednu u ratu porušenu i na sve načine zaostalu zemlju, podigla iz pepela. Osigurala joj uvaženo mjesto na političkoj karti svijeta”. Možda je najvrjednije kod Ljubičića to što je spomenuo dvije izgubljene hrvatske pokrajine “zahvaljujući” toj opjevanoj “ljubičici beloj”, a to su okupirana Boka i Kotorska i okupirani istočni Srijem. O otetom istočnom Srijemu i otetoj Boki Kotorskoj 1945. Ljubičić je napisao: “Titovi će protivnici naglasiti da je povlačenjem administrativnih granica SR Hrvatska nepovratno izgubila Boku kotorsku i Zemun, koji su nakon osamostaljenja i de facto pripali novostvorenim državama Crnoj Gori i Srbiji”. Makar da je spomenuo (https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/proslo-je-vise-od-40-godina-od-marsalove-smrti-za-jedne-je-tito-i-dalje-heroj-za-druge-zlocinac-koje-su-mu-bile-dobre-a-koje-lose-strane-1095846).
- Drugi novinar Slobodanke, Davor Krile, ne hvali izravno mega zločinca Josipa Broza Titu, nego napada ministra obrane obnovljene hrvatske države, koji je jedan od najzaslužnijih što je Hrvatska vojska u Domovinskom ratu pobijedila Krili dragu i milu Jugoslavensku armiju (https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/premda-je-jos-2018-plenkovic-najavio-spomenik-susku-u-zagrebu-nista-od-toga-cak-ni-hdz-u-nije-lako-velicati-njegovu-mracnu-povijesnu-figuru-1095792). Krile se dohvatio neizgrađenoga spomenika Gojku Šušku u Zagrebu o kojemu se u javnosti nije baš puno niti govorilo. Više se sjećamo poodavnoga napada potomka masona Eugena Pusića, sina mu Zorana, kako treba ukinuti Aveniju Gojka Šuška u Dubravi i nazvati je po partizanskim koljačima Petru Drapšinu i Koči Popoviću. I kako se u crvenom jugo-inkubatoru hrvatske novovjeke masonske ljevice, koja se preimenovala u “antifašizam”, nisu mogli dogovoriti koji bi naziv bio bolji – po Peki ili Petru – Davor Krile je sada pristupio drugom obliku sotoniziranja generala Šuška, a time i svekolike hrvatske države. Za novinara Slobodne Gojko Šušak je “stožerni lik udruženog zločinačkog pothvata” i onaj koji je kriv što je “Hrvatska kao ratna žrtva dovedena u metodološku ravan i međunarodni ugled na razini Miloševićeve Srbije”, te za “koketiranje s vrijednostima ustaškog pokreta”, “osnivanje zarobljeničkih logora za muslimanske civile u Hercegovini”, “Tuđmanov gubernator za tzv. Herceg Bosnu”… U nastavku je komunist Krile napisao: “Gojko Šušak bio je ustaški sin, i to nije krio, nego se ovom činjenicom javno dičio: otac i brat smaknuti su mu nakon bijega prema Bleiburgu, na Križnom putu. Ponosio se i svojim emigrantskim danima u Kanadi…”, te pri kraju ovoga sramnog i izdajničkog Slobodankinog pamfleta dodirnuo se četničkoga legla u Borovo Selu i pogibije srpsko-hrvatske obitelji Zec, kao dvaju događaja za koje su krivi Hrvati, a ne agresori i koljači Srbi. A Krile laže. Laže i za Borovo Selo i za obitelj Zec. Naime, optužio je generala Šuška da je još u ožujku 1991. isprovocirao tamošnje Srbe, što znači da su oni imali pravo pobiti 12 hrvatskih redarstvenika kada su došli u selo ugušiti srpsku pobunu. S druge strane, Krile laže i da je Šuškov tjelohranitelj bio “hladni likvidator 12-godišnje djevojčice srpske nacionalnosti na zagrebačkom Sljemenu”, jer se radilo o obitelji Srbina Mihajla i Hrvatice Marije čija ubijena kći Aleksandra je dijete iz miješanoga braka. Ni Srpkinja, ni Hrvatica. Bila bi ono, da nije mučki ubijena, kako bi se kao odrasla osoba osjećala. A i samo ubojstvo nije nacionalno obilježeno, nego se radilo o klasičnom kriminalnom ubojstvu obitelji mesara Zeca koji je ostao dužan novac onomu s kime je surađivao, varao. Egzekutori su sasvim nešto drugo. Oni su najvjerojatnije plaćeni za to gnjusno ubojstvo. I zato je Davor Krile višestruko pogriješio što je namjerno, bez argumenata, podržao agresore Srbe, i što je namjerno, opet bez argumenata, optužio ratnoga ministra Gojka Šuška samo zato što mu je vojno i diplomatski uništio nikad neprežaljenu zločinačku Jugoslaviju.
- Još je prije gotovo dva desetljeća Walter Laqueur (Wrocław, Poljska, 26. V. 1921. – Washington, SAD, 30. IX. 2018.), američki povjesničar, novinar i politički komentator njemačkog podrijetla napisao kako u Njemačkoj tek tri posto mladih Turaka uspijeva doći do srednje škole. U Njemačkoj je danas stanje višestruko gore od vremena kada je o njemu pisao ovaj utjecajni znanstvenik na temu terorizma i političkog nasilja. U toj knjizi Laqueur je napisao i ovo: »…kada je jedna berlinska srednja škola (nakon konzultacije s polaznicima i njihovim roditeljima) odlučila inzistirati na isključivoj uporabi njemačkog jezika u školi bila je izložena oštrim napadima turskih medija, čak i kad je većina učenika i njihovih roditelja podržavala tu mjeru. Neki dobronamjerni multikulturalisti pridružili su se njihovim (turskim) prosvjedima u uvjerenju da se radi o kulturnoj represiji« (Walter Laqueur, Posljednji dani Europe, Prometej, Zagreb, 2008.). A ti isti Turci u Turskoj, i prije sultana i političko-vjerskog vođe Reçepa Tayyipa Erdoğana, Kurdima u domovini Turskoj, gdje ih je najmanje 30 milijuna, ne dopuštaju uporabu njihova indoeuropskoga kurdskog jezika i uporabu njihova narodnoga imena!
