U Americi je, kao i u nacističkoj Njemačkoj, počinjen zločin nad starijim ljudima
Vera Sharav, Židovka koja je preživjela holokaust, u razgovoru s dr. Reinerom Fuellmichom, dipl. iur., članom Njemačkog odbora za istragu COVID pandemije, ukazuje na sličnosti između nacističkog režima i onoga što se događa danas. Vera je osnivačica Saveza za zaštitu ljudskih istraživanja. Vera je rezultirala suspenzijom vladinih pokusa s pesticidima na djeci, saveznim istragama djece u udomiteljstvu koja se koriste kao zamorčići, suspenzijom cjepiva protiv malih boginja na djeci, suspenzijom psiholoških pokusa na dječacima od šest do jedanaest godina, većina od njih u boji, u New Yorku i desetcima drugih postignuća koja su izravno spasila živote. https://ahrp.org/
Vera Sharav: Kad se medicina udaljite od Hipokratove prisege koja obećava poštivanje prava pojedinca, ne nanošenje štete pojedincu, tada ćete naštetiti i zajednici jer je zajednica gomila pojedinaca. U životu postoje križanja na kojima morate donositi odluke, a ako to ne učinite, netko tko će donijeti odluku umjesto vas ne će to učiniti u vašem najboljem interesu. Ideja da samo slijedimo autoritet bez razmišljanja, što ako pogriješe? Što ako to nije u mom najboljem interesu? Ne bih željela živjeti pod takvim režimom. Znam kako je to. Znam što je to. Ne bih to ponovila.
- Vera, puno vam hvala što ste mi dopustili da danas budem ovdje i što ste razgovarali sa mnom pred kamerom. To mi je doista čast. Vi ste i kao predsjednica Saveza za zaštitu ljudskih istraživanja pomaknuli planine kako bi zaštitili subjekte istraživanja, prije svega djecu, one s mentalnim bolestima i manjine. Posao koji ste obavili nemjerljiv je, a korist za društvo doista je vječna. Stoga vam zahvaljujemo što stojite u praznini i borite se za moralna i etička pitanja koja često ostaju neviđena da se u naše ime nisu borili ljudi poput vas.
– Puno vam hvala.
- Vera, biste li bili voljni podijeliti neka svoja iskustva kao dijete i kao odrasla osoba koja su dovela do vaše vrijednosti u sigurnom čuvanju i zaštiti informiranog pristanka i roditeljskih prava.
– Bila sam malo dijete, tri i pol godine kada je naša obitelj protjerana iz našeg doma u Rumunjskoj, a mi smo strpani u koncentracijski logor. Otac mi je ubrzo umro od tifusa, a majka i ja ostali smo u logoru koji nije bio logor smrti. Bilo je mnogo drugih vrsta logora, u osnovi gdje su ljudi prepuštali glad, ali uvijek sa strahom da će biti poslani u jedan od logora smrti. To je uvijek bilo u horizontu.
Bila sam u logoru otprilike dvije godine i u tom su ga trenutku trebali u biti likvidirati, kao što su to radili sa svim logorima i jednostavno uništili sve. Postignut je dogovor kojim su siročad djecu smjela slati iz logora ako su im netko trebali potpisati. Majka me poslala kao siroče i znala sam da nisam baš siroče, ali ovo mi je spasilo život. Završila sam, otprilike godinu dana, prelazeći iz jedne obitelji u drugu. Čudno je, znate, kako dijete upija takve vrste traume. Dugi niz godina nisam to stvarno dodirnula. Nisam dopustila da mi izađe u svijest jer je tako bolno. Ne mogu naglasiti koliko je užasno za dijete odvojeno od roditelja. To je stvarno, stvarno poražavajuće u smislu, premda me usput nitko nije maltretirao, ali osjećaj vlastite vrijednosti ide vrlo, vrlo duboko.
Dakle, nakon ove godine lutanja od jedne obitelji do druge, duga je to priča, bila sam na putu k majčinoj sestri u Izraelu. Sprijateljila sam se s obitelji u vlaku do brodova koji su nas trebali odvesti iz Rumunjske, jer sam iz logora vraćena u Rumunjsku. Inače, logor je bio u Ukrajini. U vlaku sam se sprijateljila s obitelji i vezala sam se za njih. Jedna od stvari koju sam naučila kao ovo lutajuće dijete je odabrati, odabrati odrasle kojima bih mogao vjerovati. Bila sam mala i nisam vjerovala da ću biti sa svojim vršnjacima, s drugom djecom koja su bila veća i to sve jer sam znala da s njima ne ću dobro proći. Trebala sam odraslu osobu. Htjela sam odrasle.
Kad smo stigli tamo gdje smo trebali ukrcati se na čamac, trebala su ići tri čamca i imali su popise tko na koji brod treba ići. Trebala sam ići na brod s djecom siročadi. Cijeli čamac trebao je biti sa siročadi, ali ja sam to odbila. Odbio sam biti odvojena od ove obitelji za koju sam se vezala. Ovo je vrlo zapaljivo sjećanje. Eto me. Svi su bili na jednom od tri čamca, a ja sam sjedila na svojoj maloj valizi samo plačući, vrišteći. Jednostavno nisam htjela ići, bez obzira na sve. Naravno, u današnjem miljeu, to bi mogao biti ADHD, opozicijski prkosni poremećaj i svakakve takve stvari. Ovo je bila jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučila i o kojoj bih rekla da bi ljudi trebali razmišljati. Ovo je dijete, znate. Tada sam imala šest godina.
Kad smo krenuli i iz Rumunjske bilo je to do Istanbula. Odatle smo potom vlakom krenuli za Izrael, što je u to vrijeme bila vrlo neobična stvar. Tijekom noći, dok sam spavala – imala sam morsku bolest – podmornica je potopila čamac sa svom djecom. I kad su mi rekli, nisam ništa rekla, ali znao sam da sam spasila vlastiti život time što sam imala oporbeni prkosni poremećaj. To je lekcija koja je trenutno itekako potrebna. Odrasli se sada ne bune protiv stvari koje nisu u redu. Ljudi se guraju okolo. Odbijena normalna interakcija, a oni je samo prate kao ovce. Nešto nije u redu. Dio onoga što nije u redu jest ideja da samo slijedimo autoritet bez razmišljanja, što ako pogriješe? Što ako to nije u mom najboljem interesu? Zašto? Ovo je vrlo opasno što imamo toliko ljudi, dobrih ljudi, ljudi koji misle da čine pravu stvar u zajednici. Ali možda uništavaju zajednicu, gospodarstvo – naravno da je uništeno, kao i njihovo zdravlje, samo slijedeći bez ispitivanja. Kao što kažem, ovaj se incident jednostavno uklapa, pretpostavljam tko sam ja, zašto oglašavam alarme kad prepoznajem da alarmiraju. To je vrlo, vrlo opasna stvar za slijediti. To se u biti dogodilo u Njemačkoj. Svi Nijemci nisu bili zli, ali većina njih, velika većina, jednostavno je pošla za tim. I da, naravno, bilo je to ratno vrijeme, i uvijek nam se govori o ratu, a sada je to rat protiv virusa. Takve stvari ne bi trebale eliminirati osnovna ljudska prava i osnovno poštivanje pojedinaca. Počinje – a posebno medicina koja je toliko isprepletena kao i tada – kad se medicina udalji od Hipokratove prisege, koja je prisega pojedincu. Ako ne naštetite pojedincu, ne ćete naštetiti zajednici, ali ako izbrišete pojedinačno pravo, njegovo ljudsko pravo, tada ćete naštetiti i zajednici jer je zajednica gomila, pojedinci. To nije neki drugi entitet.
- Da, čini se da je došlo do zabune. Ljudi [u] autoritetu pokušali su zbuniti pitanje je li ono što je dobro za mene, može li to biti dobro za cjelinu ili bih trebao paziti na cjelinu prije sebe. To je postalo takav izvor zbunjenosti za mnoge ljude tijekom [ove] nacionalne krize.
– Gledaj, vraćajući se na žrtvu, odluku koju je donijela moja majka, ovo je bio užasan izbor koji je morala donijeti i spasiti mi život. To nije imalo nikakve veze sa zajednicom, ali bila je to žrtva zbog koje je ona – kao majka to što se tiče majčinstva. Trebate se žrtvovati za svoju djecu.
- Zajednica može biti snažna samo koliko i pojedinci koji je čine. Je li to što čujem kako govoriš?
– Apsolutno, sigurno na moralnoj razini, ali i na praktičnoj. Ako uskratite ljudskom pojedincu pravo da razmišlja, preispituje i procjenjuje te donosi odluke na temelju vlastite prosudbe i iskustva, tada stvarate robote.
Nacisti su bolesnu djecu nazivali “bezvrijednim izjelicama”, a danas na isti način postupaju sa starim ljudima
- Kada ste prvi put spojili strast prema informiranom pristanku i zaštiti tih prava svojim iskustvom kao šestogodišnja djevojčica koja se zauzimala za sebe?
– To se dogodilo kasnije kad sam puno istraživala. Htjela sam znati kako se to moglo dogoditi. Jedna od stvari kad sam izašla iz cijelog tog iskustva, ostatak svijeta je nastavio. Gdje su bili? Gdje su svi bili? Zašto ovo nitko nije zaustavio? Nisam to mogla razumjeti. To je bio moj moralni sud. Tako sam puno čitala i svašta, i tada sam shvatila da je jedna od najgorih stvari koja se dogodila, osim – znate, jer je Holokaust uglavnom usredotočen na Židove jer su željeli uništiti čitav židovski narod. Tamo je to. Trebalo je vremena da se realizira taj plan, a prve žrtve nacističkog režima bila su djeca, djeca s invaliditetom. Oduzeti su im od obitelji. Organizirali su čitav sustav prema kojem bi ih škole identificirale, po rođenju su ih identificirali. Njihova imena bit će poslana središnjoj vladi, a zatim su sakupili djecu, odveli ih od roditelja i rekli roditeljima da će im se pružiti poseban tretman. Naravno da je to bila laž. Oni su ih uzeli, a odabir su vršili liječnici, liječnici. Odabrali su koja će djeca biti korištena za eksperimente prije nego što su ubijena. Pokusi su uključivali izgladnjivanje kako bi se vidjelo koliko dugo dijete može preživjeti praktički bez prehrane. I sve bi to snimali vrlo metodično. I testirali su Zyklon B koji je kasnije korišten u plinskim komorama. Tako je započelo s djecom, a zatim se proširilo na mentalno bolesne odrasle i na kraju staračke domove, starije osobe. Nacisti su ih nazivali “bezvrijednim izjelicama”, a ja zaključujem kako je danas, u vrijeme ove pandemije COVID 19, stanovništvo domova za ostarjele osobe u Sjedinjenim Državama, u Europi, predstavljalo najveći postotak žrtava. To se nije dogodilo slučajno. Da, ljudi u staračkim domovima, stariji, sa svim vrstama tegoba ranjivi su, i svima je rečeno, zbog tih ranjivih starih ljudi moramo ugasiti društvo, [jer] ih moramo zaštititi. To je bila apsolutna laž. Ti su ljudi bili meta da umru. U New Yorku je naš guverner i zdravstveni povjerenik, državni povjerenik za zdravstvo države New York, izdao naredbu da se stariji ljudi koji dolaze u bolnicu okrenu staračkom domu, sa ili bez ispitivanja imaju li COVID ili ne, i potpuno zanemarujući to ti starački domovi bili su potpuno loše opremljeni. Nisu imali zaštitnu opremu, nisu se mogli odvojiti. To nisu bolnice, ali imaju i malo osoblja, nemaju dovoljno resursa. Mislim, nisu imali maske, nisu imali ništa, pa se, naravno, vrlo, vrlo visok postotak zarazio i umro. Nisu dobili liječenje. Ovo je zločin.
- Dakle, na temelju dobi, naredba je bila da ih po prijmu u bolnicu premjeste u ustanovu.
– Točno, nisu ih htjeli liječiti u bolnici, zar ne.
- Nisu postojali protokoli koji bi osigurali da primaju potrebnu njegu.
– A ono što se dogodilo je zapravo da i starije osobe i osoblje, njegovatelji, također imaju velik postotak onih koji su umrli jer je jedna od stvari koja je istina s ovim virusom ovisi o tome koliko ste vi zaražen. Isprva su nam rekli i prodavali kvake i sve takve stvari – to su sve gluposti. Zapravo je to s koliko virusa dođete u kontakt.
- Njegova koncentracija.
– Da, to je točno, i ovi skrbnici, bili su tamo bez ikakve pomoći, bez ikakve zaštite. Tako su se oboje zarazili i zarazili druge za koje su išli i brinuli se jer bi se jedan njegovatelj brinuo o puno njih. To je užas. To je vrsta užasa u kojem zaista treba postojati odgovornost. Trebalo bi provesti pravu istragu kako se to događa.
- Pa kad povlačite ove paralele između onoga što ste vidjeli u povijesti i onoga što vidite sada, je li uvrjedljivo uspoređivati nacizam s onim što se danas događa u Americi?
– Uvrjedljivo je ono što se danas događa u Americi. Znamo da su nacisti bili divljaci. To je povijest. Nekima je suđeno, nekima je pogubljeno. Povijest je ispričala tu priču, ne u potpunosti, ali u velikoj mjeri. Ali ovdje uopće nitko ne odgovara, zapravo je guverner Cuomo dao staračkim domovima ukupan imunitet. Nacisti su ih nazivali “bezvrijednim izjelicama”,Nacisti su ih nazivali “bezvrijednim izjelicama”, 2020. godine, a to se naziva civiliziranim načinom rješavanja hitnih slučajeva javnog zdravstva.
- Dakle, ono što čujem kako kažete nije da se previše udaljava ili preskače, nije krajnje uspoređivati ono što vidimo s onim što smo vidjeli u prošlosti.
– Mislim da to svatko treba sam procijeniti. Nije važno povezujem li to [s] nacizmom. Nije u tome stvar. Poanta je: što je poduzeto, kakve su politike bile, što je bilo obrazloženje? Imali su slično obrazloženje. Sjećate se, htjeli su se riješiti onoga što su nazivali “bezvrijednim izjelicama”, u redu? Njihova je ekonomija u to vrijeme bila vrlo loša. Ovo je bilo ratno vrijeme. Sve je išlo u rat, a ni civili nisu imali dovoljno za jesti. Bilo je nestašica i svega toga. Dakle, ovo je bio njihov način da se bave “volkom”, “volkom”. Zaboravite pojedinca. Ono što predlažem jest da kad eliminirate svetost pojedine osobe, prelazite tu granicu. Nisi ništa bolji.
- Vratimo se u povijest s nacizmom, kako su ljudi bili uvjereni da paze na volk (narod, puk) umjesto na sebe ili svoje najmilije. Kako je to izgledalo na samom početku?
– Pod nacističkim režimom, a isto se događalo i pod sovjetskim režimom i pod kineskim režimom. Imate diktaturu koja upravlja društvom sa strahom, stalnim strahom i nadzorom. U to su vrijeme koristili što su mogli, što danas uopće nije usporedivo. Danas se sve može raditi na daljinu s bespilotnim letjelicama i uz sve vrste tehnologija. Ali želim reći jedno, drugo slično korištenje tehnologije. Vrlo malo ljudi to zapravo zna, ali IBM je imao ugovor s nacističkom Njemačkom i isporučili su njihovu tehnologiju bušenja, što je omogućilo nacistima da identificiraju i zaokruže europsko židovstvo. Tome služi nadzor i tako su uspjeli iskorijeniti gotovo svakog Židova u Europi i poslati ih u kampove. To je bio doprinos IBM-a holokaustu.
Ljudi su se cijelo vrijeme pitali kako je to moglo biti tako učinkovito jer je ovo industrijsko ubojstvo. Tako. Ovo je posao. Ovo je veliki posao. IBM, imali su pogone u različitim dijelovima Europe jer su prodavali svoju tehnologiju baš kao što i Bill Gates prodaje svoju tehnologiju. Ovo je bio posao, a zapravo sam također nedavno čitala u nekim koncentracijskim logorima da su zapravo imali IBM-ov stroj s probojnom karticom da odluče koji će se uništiti u kojoj smjeni i s čim. O da, ovo se vodilo kao industrijski posao.
- Pa kako je započelo vaše aktivističko putovanje, štiteći informirani pristanak i baveći se tim pitanjima ovdje u državama?
– Započelo je zaista tragedijom, drugom tragedijom. Moj prvorođeni sin razvio je mentalnu bolest, a ja sam se morala nositi sa sustavom mentalnog zdravlja koji je užasno mjesto. A ovo je upravo ovdje u New Yorku sa svim vrhunskim bolnicama i svim tim. Psihijatrijska zajednica, oni koji su stvarno bolesni, diskvalificirani su od strane medicinske struke. Tako, na primjer, kad netko s mentalnom bolešću, ako tvrdi recimo da je zlostavljan – nitko mu ne vjeruje. Diskvalificirani su jer su mentalno bolesni. Ne mogu, čak i ako bi uopće došlo do takve stvari u kojoj moraju svjedočiti, recimo na sudu, bili bi diskvalificirani jer su mentalno bolesni.
- Nedostatak kapaciteta. Dakle, njihov je glas potpuno tih.
– Tako je. Dakle, u tom smislu morate učiniti za njih. Treba im odvjetnik. A jedna od tragedija u cijelom tom sustavu je da je došlo do pomaka, u potpunosti je zavladao poslovni model koji je usmjeren na lijekove, farmaceutske droge i do sada su to kokteli s drogama. To nije samo jedan lijek. Mnogo je droge. Ti lijekovi, svaki od njih ima ozbiljne nuspojave, tako da uzimanje lijeka za, recimo, depresiju, ima kompromisa koje osoba ne može napraviti jer joj se to ne kaže, a nisu ni njihovi roditelji. Ti lijekovi uzrokuju dijabetes, u redu? Čine ljude samoubilačkim… aritmijama. To je sada poznato, ali vidite u vrijeme kada su lijekovi lansirani, nisu priznali niti jedan od ovih štetnih učinaka. To su čudesni lijekovi. Ovo je poput penicilina, poput antibiotika. To je bila laž, ali to je bila marketinška laž.
- Jer su znali.
– Pa, tvrtke su ih testirale, da, pojavile su se neke od ovih štetnih karakteristika, ali to nisu otkrile, tako da je moj sin umro kao posljedica lijekova koji su mu propisani. Stvar je u tome što su New York State Departmentu za mentalno zdravlje pokušali natjerati mrtvozornika da promijeni svoj uzrok smrti na smrtovnici. Pa ne bi. Ali otišli su tako daleko. Željeli su se sakriti, prikriti činjenicu da je droga uzrokovala totalno uništenje organa. To ga je ubilo. To nisu željeli jer su u to vrijeme koristili tu drogu kao prvu liniju. Bio je to preporučeni lijek za upotrebu.
- To je bio standard njege.
– I to je zapravo i učinila. Drugim riječima, prikrivao se rizik oko droge, a tako je i bilo s mnogim drogama, većinom s psihijatrijskim drogama. Izašlo je samo jednom kad više nisu ekskluzivni patent. Lijek, jednom kad nije toliko zaradio, polako su stvari izlazile na vidjelo. Ali zapravo, poanta je u tome da jednom kad shvatite da je cijela ova zdravstvena ustanova lagala, bila strana u laži, vrlo ozbiljnoj laži i ljudi umiru, a to se čak ni ne računa kao rezultat droga.
Shvatila sam da moram tražiti dalje. Prije nego što se to zapravo dogodilo, jer sam počela zagovarati, tražiti prave tretmane i slično, netko mi je anonimno poslao članak iz American Journal of Psychiatry u kojem opisuje što se dogodilo s 28 veterana u Bronxu VA. Oni su bili mentalni bolesnici. Imali su shizofreniju, ali većina ih je živjela u zajednici. Drugim riječima, bili su u remisiji. Vratili su ih natrag u bolnicu, skinuli im sve lijekove na kojima su bili i dali im L-dopu. L-dopa je lijek koji se koristi za Parkinsonovu bolest, ali poznato je da L-dopa uzrokuje psihozu. Svatko od njih koji je bio u remisiji u osnovi je imao relaps, psihotični recidiv. Ovo je bio eksperiment koji je financirala vlada. Sad kad sam ga pročitala, prvo što sam rekla, to nije moguće. Ovo je u Sjedinjenim Državama, ovo su veterani. Poslala sam je dvojici psihijatara koje sam poznavao i rekla sam: “Čitam li to ispravno? Jesu li to učinili?” A jedan od njih bio je predsjedatelj psihijatrije u Long Islandu Židov… i rekao je da. To namjerno uzrokuje psihotične recidive kod pacijenata. Što može biti nacističnije? Jer mentalitet je isti. Ne osjećaju da su ti pacijenti ljudska bića. Koristili su svoju sposobnost da ih eksploatiraju i iskoriste bolnicu uprave za veterane kako bi proveli ovu vrstu istraživanja.
To je bila prva žalba koju sam podnijela saveznoj nadzornoj agenciji. Promijenili su imena, ali nema veze. I sve je to učinjeno uz odobrenje takozvanih institucionalnih revizijskih odbora koji bi trebali biti čuvar u instituciji prije nego što se istraže ljudi, ali to je samo na papiru. I to je bilo prvo, a tada sam imala čitav niz sličnih eksperimenata koji su napravljeni, mnogi i na djeci. Bilo je to tijekom 90-ih i 2000. godine, otprilike u to vrijeme. Ali prošlo je – stvari nisu krenule na bolje. Zapravo su se pogoršale, jer sada majku ne pitaju čak i kad rodi, trebaju li svojoj djetetu dati cjepivo [hepatitis B]. Zašto se novorođenčadu daju cjepiva protiv hepatitisa B? To nema apsolutno nikakvog smisla na medicinski način, ali ako imate ugovore i posao zbog čega biste trebali brinuti, pretpostavljam da to ima smisla. Ali ta se djeca koriste.
- I to je primjer odstupanja od Hipokratove prisege. Više ne gleda na pacijenta jer prvo ne nanosi štetu, ali postoje ugovori koji zbunjuju presudu.
– Upravo tako. Počinje u areni javnog zdravstva. Javno zdravstvo je vlada, i to se dogodilo u nacističkoj Njemačkoj. Sva je medicina završila u javnom zdravstvu. Jednom kad dobijete lijek u partnerstvu s vladom, ne postoji individualna skrb. Hipokratova prisega izlazi kroz prozor. A budući da iza vas stoji vlada, liječnik nije odgovoran za njihove postupke. Oni rade zajedno s državom. Tada medicina postaje oružjem. A ovo što sam opisala je oružje s oružjem. Ako ste diktirali koji se lijek daje vašem djetetu, a nemate pravo glasa, to poziva na sve vrste ozbiljnih kršenja vašeg djeteta i vaše uloge. Znate da se djeca ponekad oduzmu roditeljima ako ih roditelj odbije, na primjer psihijatrijskim lijekovima. ADHD, ako se ne slažete s djetetom, odveli su djecu. To se zove Usluge zaštite djece. Koga štite? To sigurno nisu djeca. Sada postoje mnoga područja u kojima je došlo do potpunog upada u privatne obitelji. Tko ima za reći? Gdje su dokazi da vlada najbolje zna što je za vaše dijete? Ne postoji takva stvar. Samo ako popustiš i pokoravaš se… tada ne ispunjavaš svoju odgovornost kao [roditelja] djeteta. Roditelji moraju biti spremni krenuti u bitku kako bi zaštitili svoju djecu.
- I to je ono što danas vidimo, ovi zakonodavni trendovi koji infantiliziraju odrasle muškarce i žene i govore da država najbolje zna za vas i za vaše dijete. Tako se od nas očekuje da se kao roditelji voljno odreknemo svojih roditeljskih prava i svojih zdravstvenih prava i dodijelimo ih državi i na državne mandate. Postavit ću vam teško pitanje, jer svi smo u tome zajedno, ali kako roditelji odlaze na palicu?
– Moraju se organizirati. Moraju se organizirati. Ne treba cijelo stanovništvo da se digne. Dovoljno je ako određeni broj to učini. Više je svijesti. Tu je više borbenosti. U Europi, zapravo u Njemačkoj, Njemačka je imala nekoliko vrlo, vrlo velikih skupova. Mislim, govorim o 50.000 skupova protiv obveznog cijepljenja. O tome ne čitate u medijima jer su mediji itekako dio poslovnog carstva koje vlada nad tim. Cjepiva su carstvo i sada zaista žele cjepivo učiniti globalno. Znate li kakvo je to tržište? Više od 7 milijardi ljudi za cjepivo. Možete li uopće računati vrstu dobiti, bez obzira na to što je naplaćuju? To im je cilj. To je cijela privlačnost ovog cjepiva COVID 19. To je to tržište.
- I nedavno smo vidjeli procjene da industrija cjepiva trenutno vrijedi oko 60 milijardi dolara godišnje. A onda smo također vidjeli procjene s COVID cjepivom da bi moglo vrijediti više od 300 milijardi godišnje, jer je globalno.
– Bill Gates rekao je nedavno pred kamerom, budući da je uložio u 7 tvornica za cjepivo koje još nije razvijeno, pa su ga pitali nije li to bačen novac? I rekao je, “Što je nekoliko milijardi dolara kad govorimo o bilijunima.” Da, o tome se radi. To su bilijuni.
