Jezik Nalješkovićev je čist od talijanštine…
Očekivah naći malvaziju i ambroziju (ne biljku punu alergensa već besmrtnih Bogova piće), ili makar na poetski rozulin (liker od ružinih latica), ali naiđoh na hektolitre kamilice, i još zacukarene rusim vilama, pjesnim ljuvenim, uzdasima žalosnim, cvitom gizdavih, ohalim gospojam… Čovjek bi rekao da naš Niko ništa drugo u životu nije činio nego se nesretno zaljubljivao u nedostižne i uzvišene Gospe i to u hiperprodukciji zapisivao. Gdje li nađe toliko savršenih žena, i jedini cilj i smisao života videć da se s njima združi? To je naravno hrvatska književna laž i talijanska pomodarija.
Jezik Nalješkovićev je čist od talijanštine, ali nama je danas neobična renesansna dubrovačka književnost u kojoj zajedno stanuju hiperijekavski oblici sa ikavicom, dapače i čakavskim jur, rekal i zač npr. Rafiniran je i profinjen Nalješković, kao što na jugu i jesu lavanda, ruzmarin, lovor, naranča i toliki rimski nosevi navikli na mirnu i tamjan! Ovaj odlomak toliko je i držićevski i naliči na Gundulićev san: “Nedaleko od mog plemenitog grada, koji bez prepiranja i s pravom može prednjačiti pred ostalim krajevima Ilirije, posjedujem mjestance koje se, ako me zaljubljenost ne vara, iako je po prirodi suho i neplodno, može pretpostaviti mnogim plodnim položajima ovog kraja, jer radinost i vještina koju upotrijebih ja i moji težaci lomeći stijene i nanoseći novu zemlju, nadoknadiše nam prirodne nedostatke, tako da je lijepo ukrašeno različitim stablima koja rađaju najboljim voćem, odrinama koje su u sezoni krcate različitim grožđem, plemenitim i divnim cvijećem, ugodnim mirisima, lijepim izgledima, dragocjenim miomirisnim i zelenim biljkama. Stoga običavam, posjećujući ga u različita godišnja doba i izvodeći mnoge radove vlastitom rukom,tu vrlo ugodno provoditi vrijeme. Ne čudim se, dakle, velikom Kiru koji je vlastoručno sadio i njegovao svoj krasni perivoj, jer ne pojmim da bi se ijedna druga zabava mogla izjednačiti sa ovom. Pa iako moj perivoj jako zaostaje veličanstvenošću i veličinom za Kirovim [koje ne želim niti oko njih nastojim, već se zadovoljavam onim što pristaje mom niskom staležu (?!, T.T.)], ipak ga možda nadmašuje svojim pogledom na okolicu, lijepim vidikom koji ga čini ljupkim, jer ako dok sam u kući gledam prema istoku, vidim morsku obalu iskićenu raskošnim palačama sve do drevnog Epidaura (pretjerivanje, tamo nema, niti je bilo velikog broja ljetnikovaca, najmanje pak raskošnih, T.T), zavičaja ove moje drage domovine. Okrenem li oči k zapadu, ugledam plodnu župsku ravnicu i sjetim se da je tu bio utvrđeni Burno, oplemenjen, kao što svjedoči Plinije, bitkama koje zametnuše Rimljani, a sada je pun divnih vinograda i iskićen bjelastim zgradama.
(župa se nazivala Brenum, te Astarea, T.T.) Okrenem li pak oči k jugu, vidim široko more po kojem često plovi, vesla ili jedri punim jedrima neka lađa. Pogledam li konačno prema sjeveru, vidim brdo iskićeno tu i tamo vinogradima i bistrim vodama koje snažno izviru i razlijevaju se u potoke.(opet pretjerivanje, čak je i konavska Ljuta prije potok nego rijeka, kamoli župske potočine od kojih se ističe Zavrelje u Mlinima, T.T) Koriste nam okrećući neprestano nekoliko mlinova, a ujedno i zabavljaju one koji promatraju kako kraj njihova izvora lebde lagano apre u kojima se, kada je nebo najvedrije, javlja u tisuću boja bistra i šarena duga. Ali mene ovdje najviše obraduje posjet kojeg oštroumnog čovjeka, s kojim šetajući i sjedeći običavam razgovarati o različitim stvarima”.
Vratimo se Nalješkovićem stihovima koji su nalik sušenom voću i karamelama, ali u njima zna bit i drugačijih momenata kao: “Ah da je proklet svak koji ženama vjeruje i tko njim viru pak i u čemu shranjuje” (shraniti – čuvati, tj. držati)
U poslanici Nikoli Jerka Dmitrovića veli “ako li o šteti (se vodi razgovor T.T.), zlu volju kažu l’je, ištom ćeš vidjeti skroveno vesel’je. Vidjet ćeš najvećma gdi se dva uzljube, a jamu za plećma drug drugu pak dube. Nu misli ti malo, koji mož` pameti, dosegnut ostalo što me sram rijeti (reći). Još drugu tkogodi kad ljubav pokaže, na toj ga uzvodi, da na nj pak uzjaše, i da ga priskoči u koju godi stvar, ku mu će u oči utezat pak u kar (ukor, svađa) Drug drugu zlo želi, ocu sin želi smrt, brat bratu zlo veli, majku hći hoće strt, Kad smislim ove dni i narav prokletu, čas mi se dug čini ki živem na svijetu. Meni se oni mni prišao da je vik ki piše prislavni Isusov učenik, bil`jege (znakove) gdi kaže, ki će bit kad plami (plamenovi) budu prić da sprže vas saj svijet i s nami. Nego blažen komu sad Bog život prikrati, da saj zla, trud i jad ne gleda ni pati, zašto je smrt bolja neg život ovaki pokli nas nevolja skončaje dan svaki.
Poslanice Nalješkoviće otkrivaju fasciniranost Petrom Hektorovićem kojega naziva poštenim plemićem, u knjigah Čičeronom, mudracem, čovjekom koga je Bog nadario krjepostima više nego ine ljude, sjajnim pjesnikom… “Vaš razum dobro zna da skrovno jedna stvar toliko izvrsna ne more stat nigdar kakono govore da ljudi sad hode dubući pod gore te zlato nahode (nalaze). Zač narav ne daje i pravo toj ne bi da gore potaje taku stvar u sebi od ke je vrednija bez nijedne prilike tva lipost ka nam sja i sjaće u vike zašto si ti slava našega jezika i u svem čas(t) prava i kruna i dika”.
Dalmatinski književnici se posjećuju, razmjenjuju poslanice i pisma, utječu umjetnički jedni na druge. Hektorović iako demokratskoga duha zna da je dubrovačko plemstvo pomoglo hvarskim plemićima u vrijeme Hvarske bune (1510.- 1512.). Mavro Vetranović Čavčić (rođak i Nalješkovićev i Držićev) srdačan je sa Hektorovićem kojemu šalje oleandre na Hvar, tada rijetku uresnu biljku. Dobro je napomenuti da Nalješković živi 87 godina (1500. – 1587.), a Vetranović (1482. – 1576.) čak 94! Hektorović pohodi Dubrovnik 1557. i Nalješković mu piše da je druženje s njim bilo za njega slika raja. Hortenziju Bartučeviću Nalješković piše: “Hortenze pošteni, slavo svih Hrvata, pravo ti zlameni (znameni) ime trak od zlata”.
Sigurno da su se renesansni Dubrovčani osjećali bliski Dalmatincima Hrvatima, to nam svjedoče i Zlatarić Dominko, radi se o istom kulturnom i vjerskom krugu. Barokni će pisci imati “šire” poglede, pa će Gundulić u svom slovinstvu htjeti da se svi Slaveni ujedine pod žezlom katoličkog poljskog kralja; isti će proces dovesti do promašenoga ilirstva i jugoslavenstva, to je povijest!
(Svršetak u sljedećem broju)
