IDS-ove politike “istrijanstva” – uspješne metode odnarođivanja etničkih Hrvata
Kroz povijest Istru su naseljavali različiti narodi od Histra, Rimljana, kasnije Talijana, Hrvata, Nijemaca i ostalih. Dokaz za to nalazimo u Istarskom razvodu, koji je nastao je kao skup dokumenata u razdoblju od 1275. do 1395. na temelju još starijih isprava. Izvorno je napisan glagoljicom na trima jezicima latinskom, njemačkom i hrvatskom.
Istarski razvod pravni je spomenik srednjovjekovne Istre. Isprava kojom se određuju granice između feudalnih gospodara, akvilejskog patrijarha, pazinskog kneza i mletačke vlasti. Stari izvornici nisu sačuvani, ali jesu prijepisi Kršanski popa Levca Križanića iz 1546., godine i Momjanski Jakova Križanićaiz 1502. godine. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na signaturi R 3677 čuva se prijepis teksta glagoljicom iz 1546. godine. U tekstu su dragocjeni zapisi iz gospodarskog, političkog, kulturnog i svakodnevnog života, a pojedini njegovi ritmizirani dijelovi pokazuju da se može čitati i kao književni tekst. Po podacima o popisu stanovništva vidi se pogubnost IDS-ove politike Istrijanstva kao uspješne metode odnarođivanja etničkih Hrvata u Istri.
Po popisu stanovništva Istre iz 1981. godine pokazuju:
Hrvata 157.112 ili 72,2 %,
Slovenca 3434 ili 1,6 %,
Talijana 7859 ili 3,6 %,
Regionalaca 3691 ili 1,7 % i
ostalih 45.510 ili 20,9 %.
Ta je nacionalna struktura pučanstva dočekala demokratske promjene u Istri kada su i istarski Hrvati kao dio suverene hrvatske nacije sudjelovali u stvaranju vlastite nacionalne države kao i u procesu konstituiranja i legitimiranja demokratskoga poretka
Da bi 1991. godine nakon osnivanja IDS-a i raznih izjava njegovih čelnika, među njima Dine Debeljuha „mi Istrijani nismo Hrvati!“, popis izgledao ovako: Smanjio se broj Hrvata sa 72,2 % na 57,7%, ali ne zato što su Hrvati iselili iz Istre, nego zato što se dio njih izjasnio regionalno sa 1,7 % 1981. godine na 16,1 % 1991. godine nakon osnivanja IDS-a. To je očiti dokaz da nisu točne teorije pobornika istrijanstva o stvaranju novog istarskog identiteta, već je to isključiva posljedica IDS-ove politike odnarođivanja Hrvata, u korist istrijanstva. Djelovanjem istarskih Hrvata u medijskom prostoru na društvenim mrežama, unatoč istarskim medijima pod nadzorom IDS-a. koji su provodili žestoku medijsku kampanju mladih IDS-a o izjašnjavanju kao Istrijani i sudjelovanje Istrana u Domovinskom ratu na popisu iz 2001. godine stanje se promijenilo u korist Hrvata.
S ukupno stanovnika 234.145 godine 1991., broj je pao na 206.344 2001. godine, ne iz razlog smanjenja ukupnog stanovništva Istre 2001. u odnosu na 1991., nego jer su Kastav, Lovran, Mošćenička Draga, Matulji i Opatija zbog preustroja lokalne samouprave pripali Primorsko-goranskoj županiji.
Da bi se na popisu stanovništva 2011. godine zahvaljujući širokoj medijskoj kampanji IDS-a, opet odnos promijenio u korist regionalnog izjašnjavanja:
Hrvati 142.173 (68,33 %)
Talijani 12.542 (6,03 %)
Srbi 7.206 (3,46 %)
Bošnjaci 6.146 (2,9 %)
Albanci 2.393 (1,15 %)
Slovenci 1.193 (1 %)
Istrijani 25.203 (12.11%)
Neopredijeljeni 4.078 (1,96 % )
————————————————-
Ukupno 208.055 (100 %)
Zagovornici istrijanstva nalaze „dokaze“ stvaranja nove nacije da „postoje istarski pisci sa specifičnim pograničnim temama, specifična istarska glazba, specifičan istarski folklor, specifična istarska tradicija, specifična istarska povijest, nešto što se zove istarski modus vivendi (koji se uglavnom veže uz toleranciju i multietničnost), pa zar je stoga čudno što se javljaju termini poput: istarski narod, istarski etnicitet i istarska narodnost?“, rekao je Ernie Gigante Desković, magistar kulturologije. Veoma lako i argumentirano ću osporiti navode magistra kulturologije Deskovića, poznavajući osobno istarske specifičnosti i specifičnosti pojedinih regija u Hrvatskoj: Zar ne postoje na pr. slavonski, zagorski, dalmatinski… pisci, specifičan slavonski, zagorski, međimurski… folklor, tradicija, povijest, glazba i modus vivendi? Postoji, u svim tim krajevima, naravno da postoji, a postoji i tolerancija i multietničnost, u praksi puno bolja i humanija nego u Istri, jer u tim krajevima nikada ne ćete čuti ništa slično kao u Istri: „neka se torna priko Učke skuda je doša“. U Istri ne postoji tolerancija i multietničnost u praksi, već samo deklarativno zahvaljujući IDS-u, koji je stvorio veliku netrpeljivost prema svemu hrvatskom: hrvatskoj državi, hrvatskom etnosu, hrvatskoj kulturi i hrvatskom identitetu.
„Istina je da praksa pokazuje da identitet, koji sebe smatra specifičnim i svoju posebnost temelji na specifičnoj kulturi, načinu života i povijesti jednoga prostora, i zbog toga taj prostor također smatra samostalnim entitetom, mi dobivamo školski primjer modernog stvaranja nacije. Ukratko, kada imamo toliko snažnu identifikaciju sa specifičnostima jednog prostora to postaje samostalan i osnovan element identiteta. Tada dolazimo do trenutka kada se istrijanstvo više ne može smatrati tek regionalnom pripadnosti, već nešto više“. http://www.regionalexpress.hr/site/more/o-istrijanstvu
„Kada se pokuša relativizirati istrijanstvo ističe se nepostojanje istarskog jezika. Međutim, jezik je samo jedan od faktora stvaranja identiteta i u slučaju Istre pokazuje se da naprosto nije presudan“. Dešković tendenciozno, da ne kažem u službi IDS-ova istrijanstva, a ne znanstveno pokušava od Istrijana stvoriti naciju, ne narod, političku naciju, jer se Istrijanima izjašnjavaju svi oni koji ne priznaju Hrvatsku kao svoju domovinu, a to su Talijani, jedan manji dio Hrvata kojima je komunizam isprao nacionalnu svijest, doseljeni Srbi, Bošnjaci i manji dio Albanaca s Kosova! A kada se argumenti „istarskih specifičnosti“ pokažu nedovoljnim za stvaranjem nešto više od regionalne pripadnosti, onda ni osnovna karakteristika jednog naroda, a to je jezik, nije „presudan“ za stvaranje identiteta nove nacije. Pomalo čudno da ne kažem smiješno u pokušaju dokazivanja“ modernog stvaranja nacije“, jer se u Istri govori čakavskim dijalektom hrvatskog jezika!
