Kada bi pustili struku da radi svoj posao, brže bi napredovali u gospodarenju otpadom
„Lokalni izbori upravo ukazuju zašto je stanje ovakvo kakvo je. U prilici smo čuti puno praznih, neosnovanih i populističkih rješenja koje pojedini kandidati nude građanima. Ta obećanja na žalost nisu osnovana na stručnim osnovama. Imali smo priliku do sada vidjeti kako se donose odluke osnovane na populizmu, a kada se tako radi imamo ovaj rezultat“, kaže stručnjakinja za gospodarenje otpadom, izvanredna prof. dr. sc. Aleksandra Anić Vučinić s Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
• Molim da predstavite ukratko aktivnosti udruge HUGO (Hrvatska udruga za gospodarenje otpadom) koje ste predsjednica.
– HUGO je Hrvatska udruga za gospodarenje otpadom – udruženje stručnjaka koja postoji već desetak godina. Članica smo najvećeg svjetskog udruženja stručnjaka (ISWA – international association for waste management). U pravilu pomažemo gospodarstvu i provodimo edukaciju. Organiziramo simpozije, radionice i surađujemo sa znanstvenim institucijama. Na žalost ova situacija nam je u protekloj godini znatno smanjila aktivnosti. Upravo planiramo organizirati malu konferenciju o jednokratnoj plastici. Nadamo se da ćemo uskoro izaći iz pandemije i da će konferencija biti uživo.
- Vlada je u Sabor uputila nacrt Zakona o otpadu. Jeste li zadovoljni nacrtom? Ciljevi iz njega su ambiciozni, no pitanje je jesu li dosežni i uz koje investicije…
– Prijedlog novog Zakona svakako je jedan iskorak prema boljem. Ono što bi istaknula je pojednostavljenje određenih procedura, zatim postupak ukidanja statusa otpada koji je očigledno prepoznat kao izuzetno važan u procesu ostvarenja ciljeva RH u recikliranju. Međutim, još uvijek ima prostora za dodatna poboljšanja. Proširena odgovornost proizvođača je sastavni dio Zakona što je odlično, a znači da proizvođač koji stavlja određeni proizvod iz kojeg nastaje otpad mora sudjelovati u troškovima njegova zbrinjavanja. Međutim, u ovom prijedlogu nije dovoljno definiran način identifikacije gospodarskih subjekata koji stavljaju određene proizvode na tržište RH koji nemaju sjedište na području RH niti EU. Konkretno govorim o tvrtkama koje posluju online. Prijedlog Zakona propisuje da će se svi troškovi koji su nastali zbrinjavanjem posebnih kategorija otpada na području RH zbrojiti I to će se naplatiti proizvođaču. To znači da će trošak snositi tvrtke koje su prijavljene u sustav i to za sav otpad, pa i onaj koji nije njihov što nije pravedno. Predlagali smo da tvrtke koje nemaju nastan u RH moraju imenovati povjerenika ili odgovornu osobu koja će biti odgovorna za produženu odgovornost proizvođača u RH.
- Treba li biti tako skrupulozan u politici prema tankim plastičnim vrećicama, koja ugrožava domaću industriju koja je tražila da se zabrana odnosi samo na vrećice koje ne sadrže reciklat?
– Nisam pobornik apsolutnih zabrana. I kao što sam više puta naglašavala, nije problem materijal plastika, niti vrećica, već neodgovorni ljudi koji ih ostavljaju u okolišu, stoga bi prije išla na edukaciju I penalizaciju onih koji to rade. Prema EU direktivama, poticanje kružnog gospodarstva započinje u proizvodnji, otpad je samo mali dio kružnog gospodarstva. Stoga bi svakako propisala da je u proizvodnji, ne samo vrećica već I drugih proizvoda nužno mora biti određeni dio reciklirane sirovine. To je jedini put da potaknemo veću stopu recikliranja.
- U radu je sad već nekoliko Centara za gospodarenje otpadom (CGO), koji se u javnosti smatraju kontroverznima (Marišćina – kvaliteta zraka, RDF, Kaštjun – problem RDF-a). Kakav je vaš stav o CGO-ima – je li trebalo tako, tim gabaritima, troškovima i nusproizvodom (SRF-RDF) rješavati problem zbrinjavanja komunalnog otpada?
– Centralizirani pristup kroz CGO omogućava smanjenje troškova gospodarenja otpadom i ovakav pristup smatram opravdanim. Naime, teško da male jedinice lokalne samouprave mogu kvalitetno i jeftino zbrinuti otpad iz crne kante, koju čini ostatak nakon što sve što možemo primarno odvojimo, a što je primarna namjena Centra. CGOi moraju biti dio cjelovitog sustava za gospodarenje otpadom, jer praksa je pokazala da i u zemljama koje su vrlo razvijene, nakon vrlo učinkovitog primarnog odvajanja, ostaje minimalno 30-40% otpada kojeg je potrebno zbrinuti u nekom CGO. Otpad iz crne kante, koji zaostaje nakon što se sav reciklabilni otpad izdvoji, još uvijek ima vrijedna svojstva koja je moguće iskoristiti. I upravo jedna od odredbi EU direktiva govori tome u prilog da je na odlagalište zabranjeno odlagati otpad koji nije obrađen. Stoga su Centri nužni kako bi se ovaj uvjet ispunio. Ovaj otpad ima i energetski potencijal (bilo da je to gorivo iz otpada, proizvodnja bioplina…), a konačni cilj je da se smanji utjecaj na klimatske promjene. Možda možemo razgovarati o tehnologiji unutar Centra, da li je to neki oblik mehaničko biološke obrade ili energetska oporaba, ali s aspekta zahtjeva za ispunjenjem uvjeta EU oni su nužni.
- Što je s troškovima takvog zbrinjavanja otpada?
– Kada govorimo o troškovima, moramo uzeti u obzir da Centri pripadaju u velike infrastrukturne objekte s jedne strane, a s druge strane financiraju se iz EU sredstava. Ako tome dodamo još i hrvatsku administrativnu realnost, tada dobijemo situaciju da je od ideje do realizacije za ovakav projekt potrebno pet do deset godina. Ovakav pristup znatno poskupljuje ovakve projekte. Jedan privatnik vjerojatno ovakav projekt može realizirati za tri do pet godina uz nižu vrijednost investicije. A izvor financiranja ovakvih projekata je strateška odluka. Gorivo iz otpada koje nastaje u Centru trebalo bi zamijeniti fosilno gorivo, pa je i njegova vrijednost direktno ovisna o globalnim kretanjima fosilnih goriva i goriva općenito. Problemi Marišćine i Kaštijuna tehničke su prirode i rješivi su, međutim kako je zbog građana koji koriste ovu uslugu potrebno balansirati s troškovima obrade, balansira se između mogućih tehničkih rješenja i troškova obrade što posljedično uzrokuje ovakvo stanje.
- U kojem smjeru ide zbrinjavanje otpada u Gradu Zagrebu? Što bi trebalo napraviti nakon predstojećih lokalnih izbora i koliko politika razumije problematiku, odnosno kroji li ulica politiku?
– Usprkos kontinuiranim kritikama, vidljivo je da se u Gradu Zagrebu stvari ipak miču s mrtve točke, što je sigurno dobro, odnosno bolje nego što je bilo. Do unazad par godina, nismo imali velike mogućnosti za provedbu odvojenog prikupljanja, danas možemo odvojeno prikupljati na kućnom pragu plastiku, papir, biootpad, a i povećao se broj reciklažnih dvorišta. Sada je potrebno raditi dalje na uspostavi cjelovitog sustava, što znači izgraditi infrastrukturu koja će ovaj odvojeno prikupljeni otpad moći dalje obrađivati, tj. nužna je sortirnica, bioplinsko postrojenje ili kompostana i u konačnici Centar za gospodarenje otpadom koji će sadržavati i mehaničko-biološku obradu i energanu. Lokalni izbori, za koje je kampanja u tijeku, upravo ukazuju zašto je stanje ovakvo kakvo je. Naime, u prilici smo čuti puno praznih, neosnovanih i populističkih rješenja koje pojedini kandidati nude građanima. Ta obećanja na žalost nisu osnovana na stručnim osnovama. Imali smo priliku do sada vidjeti kako se donose odluke osnovane na populizmu, a kada se tako radi imamo ovaj rezultat. Kada govorimo o gospodarenju otpadom ne samo u Gradu Zagrebu već u cijeloj državi, moguće je problematiku svesti na osnovni zaključak – za odluke o sustavu gospodarenja otpadom potrebno je isključiti političko odlučivanje i pustiti struku da radi svoj posao, puno ćemo brže ići naprijed.
- Spaljivanje otpada tj. energana na otpad – je li to optimum za Grad Zagreb, uzevši u obzir navike građana u razvrstavanju otpada, koje baš i nisu zaživjele?
– Svaka ozbiljna zemlja, pa i veći grad problem svog otpada ne može riješiti bez energane. Dovoljno govori činjenica da su Hrvatska i Malta jedine zemlje u Europi koje nemaju energanu na otpad. Kada govorimo o energani tada je nužno naglasiti, da samo energana nije rješenje, već ona mora biti dio cjelovitog sustava sa svim elementima kružnog gospodarstva. Energana može ići samo ako se prije toga dio otpada odvojeno prikupi, iz ostatka izdvoje sve druge korisne tvari, a tek za ostatak s kojim ništa više ne možemo ništa osim odložiti ga, energana je rješenje. Postoje jasni zahtjevi na razini EU koje energana mora udovoljiti, moramo se toga pridržavati i utjecaji na okoliš bit će minimalni.
- Kako komentirate činjenicu da Hrvatska nakon požara u zagrebačkom postrojenju za obradu opasnog otpada PUTO, koji se dogodio još 2002. svoj problem s opasnim otpadom rješava izvozom? Može li se i treba drugačije?
– Stanje s gospodarenjem opasnog otpada je još jedna rak rana Hrvatske o kojoj se na žalost malo govori. Naše gospodarstvo prisiljeno je veliku većinu opasnog otpada izvoziti, što im predstavlja veliko opterećenje u poslovanju. Na žalost, niti jedna garnitura nije poduzela aktivne korake kako bi se ovaj problem riješio. Rješavanje problema zasigurno bi izazvalo reakcije javnosti, pa se od toga bježi. Izgradnja postrojenja za energetsku oporabu ili njegovo odlaganje je moguće i imamo primjere kako se to radi. Prema javnosti mora se jasno komunicirati što se radi, javnost mora biti uključena u proces donošenja odluka, edukacijom i komunikacijom i strukom moguće je doći do rješenja.
- Burza otpada – zašto o njoj pričamo barem jedno desetljeće, a ni danas nije u potpunosti nije zaživjela?
– Hrvatska gospodarska komora napravila je burzu otpada, međutim nije zaživjela u potpunosti zato što gospodarski subjekti u sustavu samostalno već reguliraju svoje odnose u gospodarenju otpadom. Nadalje, imamo neke sustave koji su pod koncesijama, stoga taj otpad ne možemo uvrstiti u burzu (npr. električni i elektronički otpad, PET ambalaža, Alu ambalaža..). Kružno gospodarstvo nametnulo je da se javni sektor nasloni na privatni. Kod nas trenutno javni sektor, a to su u pravilu komunalne tvrtke, imaju otpad koji bi mogao biti plasiran na tržište kroz burzu, ali oni su obveznici javne nabave, stoga to predstavlja prepreku u plasiranju otpada na burzu.
- Jesmo li kao društvo rasipni kad je riječ o plaćanju NIMBY (not in my back yard) efekta, u smislu da ne donosimo na vrijeme kvalitetna rješenja već tražimo da netko drugi, negdje drugdje (po astronomskoj cijeni) riješi problem našeg otpada?
– NIMBY sindrom je prisutan svugdje u svijetu, međutim, kod nas osim NIMBY sindroma postoji i NIMET sindrom (not in my election time) koji je puno veći problem od NIMBY sindroma (a vidimo ga upravo sada kada su predizborne kampanje u tijeku). NIMBY sindrom je rješiv kontinuiranom edukacijom, a ne samo da se edukacija provodi kada dođe problem, te donošenjem stručnih odluka na temelju jasnih tehničkih, tehnoloških, ekonomskih i ekoloških kriterija.
