Hrvatski Fokus
Povijest

Dubrovnik u djelu Guya Gavriela Kaya

Kay je radio sa sinom Tolkienovim na uređenju ostavštine slavnoga pisca

 

U “Djeci zemlje i neba” Guy Gavriel Kay (Saskatchewan, Kanada, 1954.) bavi se pretežno hrvatskim zemljama i poviješću. Povijest jest naš najveći brend, jer mi ovdje imamo rimske palače, starogrčke gradove, Bizant, Veneciju, Austro-Ugarsku, Osmanlije, Napoleona i Hitlera, naši psi povlače kosti neandertalaca (karikiram, ali to je omiljena tehnika Kayeva) dočim u Kanadi imaš oko sebe šumu i moderne gradove! (opet karikiram). Kay očito zna za Domovinski rat, jer kada opisuje herojsku epopeju Senjana osjećaš divljenje građanina Kaya prema nečemu što je više od spartanstva, prema domobranu koji daje jedini život za Domovinu (komad neplodnoga kamena), Boga (kojega po Kayu možda i nema, a ako i ima nije onakav kakvim ga zamišljamo već ravnodušan ili mrzovoljan na ljudske mrave i njihove prečesto iracionalne čine) i Cara kao namjesnika Boga na zemlji , u ovom slučaju hladnoga i šašavoga Rudolfa koji se bavi alkemijom i astronomijom; ovo potonje shvaćeno kao muzika nebeskih sfera i mistična šahovnica u kojoj smo tek figure jest nešto u što G. G. Kay vjeruje.

Epopeja je bilo i bit će, hrabrih ustaša i partizana (pristaša komunjaraca), kule Fazlagića i Cetinja, Poljičke Republike i Skenderbega! Vrlo lijepi je okvir u kojemu se djelo odvija, kontrapunkt između Dubrovnika i Senja, Venecije i Carigrada, Beča i barbarskoga Balkana, moćnoga Mehmeda II. i talijanskoga slikara.

Jedna od vrlina vrsnoga pripovjedača G. G. Kaya jest filmičnost, ali to mu je i najveća mana jer Knežev dvor nije mjesto Pirata sa Kariba, niti su Dubrovkinje renesanse bile slobodna i obrazovana bića, više kućni robovi. Ali historija je samo mreža u kojoj se plete radnja, jer moglo je biti i ovako i onako što autor dočarava igrajući se sa zemljopisnim oblicima i povijesnim imenima. Habsburga npr. tako ekscentrično naziva Kohlberg i njihovu familijarnu crtu izbačene vilice pretvara u uvučenu vilicu, igra formom koju sebi može priuštiti majstor poput Kaya, a majstor jest jer je učio od najvećih, da samo spomenem Miku Waltarija, ali i Briana Aldissa pisca SF-a kojemu je također bila meta Dubrovnik. (Malacia Tapestries, zgodna igra riječi gdje Dalmatia postaje Malacia!)

Kod Kaya postoji Fionavarska tapiserija u kojoj se bavi Bogom. Kay je radio sa sinom Tolkienovim na uređenju ostavštine slavnoga pisca, inače je po struci pravnik što je bizarno. U lavovima Al Rassana je povijest Iberijskoga poluotoka gdje se susreću kršćanstvo i islam; uvijek je  i fascinacija židovstvom u njegovim djelima. Kao i u “Djeci zemlje i neba” i ovdje ima previše romantizma, erotike i radnji koje su tako vrtoglavo nepredvidive da se osjeća kako ni sam autor uopće ne zna gdje će završiti likovi koji izgleda imaju u odnosu na njega slobodnu volju. I uvijek je u njegovim djelima doza uplitanja nadrealnih sila, što meni osobno nije simpatično.

Odjedriti u Sarant (tj. Bizant) mu je najbolje djelo u kojemu osjećamo Justinijanovu epohu, ali i vrlo jake likove od koji se izdvaja crvenokosi majstor mozaika. Tu je od Roberta Gravesa preuzeo uzbudljivost cirkuske utrke kolima! O Dubrovniku se informirao najviše preko Robina Harrisa, o Senju mu je izvor Wendy Bracewell, a vrlo mi je drago što se u literaturi nalazi i veliki Fernand Braudel. Nije bilo lako ni prikazati sultanov dvor i janičare, i to traži erudiciju.

Autor je boravio 29. ožujka 2016. u Dubrovniku; na svom “faceu” se našalio: “čini se da je Dubrovnik vruć” dok objavljujem knjigu kojoj je (lajt)motiv u njegovoj povijesti. Nije dovoljno (kameni Grad) pronicljiv da bi to planirao (biti vruć kao tekst koji je tek objavljen, tj. vruća iliti freška tema, T.T.) Kay kaže da su mu uskoci bili iznenađenje, te da ga je fascinirala dubrovačka povijest. Želio je roman o ljudima koji nisu moćnici. Razarači i pokretači su u priči, ali naglasak je na likovima koji žive svoje male živote u “velikim” i opasnim vremenima. Nekada Dubrovnik čine popularnim čudni filmovi, pa i jedan animirani japanski film i to privuče određenu vrstu populacije. Danas je Dubrovnik u prilici da cilja na kulturnu publiku koju zanima njegova povijest i takvu publiku upravo zastupa i motivira Guy Gavriel Kay. Mi ne znamo kako nas stranci vide, niti možemo unaprijed pretpostaviti što h može zanimati, ali možemo barem dostojno ugostiti ljude koji su promotori naše povijesti i kulture. Takve prijatelje treba znati počastiti, ali i otkrivati im nove sadržaje koje će njihov um pretvoriti u radnju, kao što pčela od cvijeta čini med! A osim G. B. Shawa mi nismo sposobni niti sjetiti se stranaca koji su opjevali dubrovački kraj u stihu, slici i lijepoj književnosti.

P.S.: Bilo bi mi neopisivo drago da Kay otkrije dominikanca Križanića koji je želio stvoriti jedinstveni jezik za sve Slavene kao miks hrvatskoga dijalekta oko Ozalja i ruskoga, te nagovoriti ruskoga cara na Uniju sa Rimom. Njegove ideje je prihvatio kasniji ruski car Petar Veliki, osobito ideju o trgovinskom približavanju Rusije Kini! Križanić gine kod Beča 1683. u protuturskom ratu. Markantun de Dominis (biskup, nadbiskup i primas) se uspio posvaditi sa senjskim uskocima, Splićanima, Englezima i Vatikanom. Njegove ideje o reformi uključujući ekumenski dijalog i jedinstvo kršćanskih crkava je sve prihvatio Vatikan nakon više od 300 godina, u međuvremenu je de Dominis dopao zatvora i posmrtno bačen u rijeku Tiber zajedno sa svojim djelima godine 1624. Bavio se i znanošću, npr. plimom i osekom, dugom i drugim.

Teo Trostmann

Povezane objave

Stanovništvo Hrvatske (Hrvatska i Slavonija – bez Vojne krajine i Dalmacije, ali sa Srijemom 1869. godine

hrvatski-fokus

Djeca ne znaju čitati ni pisati ni računati

hrvatski-fokus

Marginalije o Ivi Vojnoviću

HF

Partizansko suđenje njemačkom časniku

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više