Piknik na Lokrumu
Dubrovačka književnost 18. stoljeća nije baš za baciti, iako je rijetko originalna i više se oslanja na domaće “klasike” ili oponaša strane šablone. Jedno od tih simpatičnih djela iz dokolice jest “Pijero Muzuvijer”, muzevir na turskom znači opadač, zlikovac, varalica a u dubrovačkom muzuvijerstvo znači prijetvornost, himba. Bio autor Muzuvijera A. F. Putica, Marko Bruerović ili tko mu drago mene prvenstveno zanima samo otok Lokrum u tom p(l)itkom i šaljivom djelu koje odaje način života pospanoga kasnobaroknoga Grada. U sceni (šeni) desetoj pojavljuje se barkaruo (barkarijol, lučki vozar) Gubica s ričijakom (mrežom, prema Zborniku za narodni život i običaje iz 1933. to je na Mljetu/Blato/ označavalo malu mrežu za sope, tj. salpe, T.T.).
Vrijedno je citirati cijeli Gubičin odlomak: “Kamo se Trojan(c)i antiki i Grci, i slavni Stonjani, na nožu Ungarci (Mađari, stavlja mali Ston ironično uz velikane starine, “hvaleći” ih kao vješte na nožu!) Para (čini) mi da su se povratila njekadašnja vremena kad ti Gubica sa njekom družbom od pivaca užinaše i teferiče (turcizam!, znači piknik) na Lokrumu činjaše! Ma i ovi dan danaska može se brojiti od družine od pivaca, gdje ti imam otiti sadar s kumparom (kumom) Kraljićem (i danas postoji prezime na Brgatu), s bratom Kadurinom (prezime nalazim u Rusiji i Bugarskoj, ovo naše može biti nadimak od cadere tj.pasti ili od kadarun – vrsta lošeg grožđa?) i s Leventom Vulicom (Levent nadimak ima veze sa levantom?) na Lokrum teferičit. Hoć da ti rečem, dobro ćemo stati; imamo kopšu (kopsicu, but, valjda od kozlića) i pleće, a nosim ja ovaj ričijak a Kraljić gavunaru (za gavune, tj. sitnu površinsku ribu) a Kadurin parango(al) od pe(de)set udica – ne može biti da nećemo uhititi dosta divljači (ribe); imamo još kruha, sira i vina dovolje – kukanja Palermo (grad na Siciliji, ovdje znači raskošni banket!) – i borme ćemo stat allegramente (u veselju).”
Gubica u razgovoru i tišketanju sa prijateljem Paskom barbijerom (bricom) nameće mu šaljivo ričijak na glavu tako vješto da se ovaj inače spretan lik ne može oslobodit. Dakle ta mala mreža se naglo zatvarala, tj. padala. Gubica mu govori da se “zavrgo ko tuna”.
Selo Korita na Mljetu je zbog kuge i nestanka srdela u drugoj polovici 18 stoljeća gotovo nestalo. Kako se srdela iznenada pojavila na tom području, tako je nakon manje od stoljeća i nestala. Za srdelama ide i veća riba, pa tako i tuna.
U šeni (sceni) petnaestoj Mitar mafatur (zlotvor, ovdje nadimak sitnog činovnika za kontrolu prometa krčmi) trefi barkarula Gubicu.
Mitar: “Nebore, kumpare, para nješto nosiš u toj spurti (sporta, košara): vonja riba dotamo! Hoće li mi biti što bolje večeras?
Gubica: Pobratime, dobro smo danas prošli! Bio sam š njekom brigatom (družinom) na Lokrumu; vrlo smo se gostili! a ovo što nam je izavancalo (preteklo) – njeke gruje i njeke sipe i nešto kanjaca od bulentina (vrsta ometca) – nosim doma za večere.
Mitar se sam naručuje doći na večeru, Gubica mu kaže nek nabavi malo piva (tj. pića), jer da mu svaka tovjernarica (krčmarica) harač dava. Mitar kaže da će uzeti u Nike Čiope (nadimak Čiopa – ptica nalik lastavici, vrlo glasno cvrkuće) koja radi svu noć na Prijekome.(!!!) U kasnijoj radnji Frano pećnik (pekar), Gubica i Mitar gube komad plećke koji im krade bezočni lopov. Dakle preferiraju meso, tim više što je družina bolju ribu pojela na Lokrumu a ostavila slabo cijenjene grujeve (ugore) kakvih je donedavno na dubrovačkoj kamenitoj obali bilo puno, makar nistu stizali postati veliki i tusti). Kanjac je riba koja živi na pločastim travnjacima u plićini, ona je pohlepna i brzo se izlovi – dokaz da je unatoč blizini grada od 6.000 stanovnika i samostana na Lokrumu bilo obilato ribe u moru. Sipa se lovi na proljeće, za razliku od lignje koju je najbolje hitati u hladno doba godine!
